I DID IT!

Ošišala sam se! J-A-O. Ja, koja sam prije plakala kad su mi odrezali dva centimetra više no što sam htjela, sad imam kosu do brade. Tak kratku kosu nisam imala već deset godina. Od petog razreda osnovne škole. Izgledam pomalo ko curica, al ajde, nije pak ni to tak strašno. Nije baš točno onak kak sam ja zamišljala, jer imam toliko kose da ju je bilo nemoguće toliko prorijediti. Žena koja me šišala se nije mogla načuditi koliko je ima. A na podu je ostalo više kose nego na ovoj slici. Ostatak je svezan u rep i sad je u mojoj sobi. Rekacije... Hm... Različite. dvije prijateljice su mi rekle da im izgledam ko neka "poslovna ženica" (jer sam imala sakoić na sebi usput), mama mi je rekla da izgledam ko loptica (imam inače okruglasto lice, pa ova frizura to još više naglasi), tata je rekao samo: "Ma nemoj!". Njemu nisam ni rekla da ću se ošišati. Krsnoj kumi (kojoj sam odmah išla na rođendan) sam toliko lijepa da me se nije mogla nagledati. Ma nije loše, svi se slažu da je drastična promjena, ali da mi dobro stoji i da sam slatka. Pa ću neko vrijeme živjeti ko "slatka".
Opet sam super volje. Ona kavica s F. mi je tako dobro došla... Kavu smo razvukle na četiri sata, napričale se, nasmijale... Znala sam ja da će mi to pomoći. Hvala, F.!
I više mi se ni situacija s faksom ne čini tako strašna. Shvatila sam da u idućem semestru imam neke lakše kolegije, koje imam prilike dati prije lipnja, pa sad otprilike kalkuliram i planiram... Nadam se samo da to neće propasti.
I tak. Danas ne idem van, ostajem doma uz Vanilla Sky. Oduvijek sam voljela taj film, a otkad sam pogledala "Abre los ojos" (Vanilla Sky je remake tog filma) na španjolskom, zaljubila sam se još jače.
Toliko od mene...

Ljubi vas vaša Darla!

And I know that it's a wonderful world, but I can't feel it right now, well I thought I was doing well, but I just want to cry now...

Vidim da sam dobila štafetu, ali neću. Pa nek kaže tko hoće da sam pi***, ali neću. Ne da mi se. Nek ju preuzme tko god hoće.
Rokovi su iza mene. Nije baš dobro. Planirala sam dati četiri ispita, a dala sam samo dva. A uzmemo li u obzir da ove ispite iz trećeg semestra ne mogu polagati u lipnju, nego tek u rujnu... Jao meni. Morat ću u sljedećem semestru dobrano zapeti da riješim sve iz njega, pa da se u rujnu mirne duše mogu posvetiti ovima koje sad nisam riješila. A nije da ih nisam mogla dati. Mogla sam, znam. Pa nisam glupa. Samo sam lijena. Kao, stignem ja to sve. A-ha. Stignem. Precijenila sam se. Visoko pucala, nisko pala. Nadam se da će uspjeti peticija na faksu, kojom tražimo ili rokove u travnju, ili u lipnju, pa da dobijem još bar neku šansu. No, dobro, što je, tu je.
A ni inače nisam baš dobre volje. Nije me čak oraspoložila ni kupnja cipela i haljine. Neki dan, tj. noć sam plakala i plakala i plakala... Mislila sam da me čuje cijeli svijet. A nije me čuo nitko. I nije bilo posebnog razloga zbog kojeg bih plakala, ali jednostavno mi je došlo. Skupio mi se stres zbog faksa, sve svađe doma i sve ostalo i jednostavno sam morala plakati. To je moj ispušni ventil.
Idem danas na kavu s F. Nadam se da ću se oraspoložiti nakon razgovora s njom. Kavica, šetnja, knjižnica... Da... Trebalo bi me to oraspoložiti. Javit ću vam je li uspjelo...



Ljubi vas vaša Darla!

It was fun!

Ajme, baš mi je bilo dobro vani. Malo prije sam stigla doma, da mi je društvo ostalo, ne bih ni ja još došla doma. Moja cima i ja smo danas bile kao u maškarama u našem najdražem klubu (ako se to može nazvati klubom). Cijeli tjedan se dogovaramo kako ćemo biti anđeli - ona crni, a ja bijeli. Ali danas predvečer shvatim ja da će svi biti nekakvi anđeli i u zadnji tren (skoro sat vremena prije izlaska) odlučim se ja za Tinkerbell iliti Zvončicu. Našla sam nekakvu staaaaaaru zelenu haljinicu, krila spremna, malo to doradila, uz maminu pomoć, naravno, napravila čarobni štapić i spremna ja za bal. Čak sam i cipelice imala ko Tink sa slike. Krila su, nažalost, bila bijela, jednosavno ih nisam imala čime obojiti u tako kratkom periodu - bila su identična ovima sa slike:



Cima je isto imala krila kakva i ja, ali nije bila ni anđeo (ni crni ni bijeli), ni leptirić - kako je rekla naša P. - bila je neidentificirani leteći objekt. I tako stigle mi u klub, a kad ono - skoro nitko maskiran. Ali ubrzo su uletjeli neki anđeli (začudo), pa vještice, vragovi, pčelice, Cezar, Crvenkapice...Skupilo se dosta maskica. I dođe vrijeme za izbor najboljih kostima. Dijelile su se nagrade za najbolju maskiranu grupu, za najbolji kostim uopće i za najboljeg maskiranog plesača/skakača. Za potonju nismo imale šanse jer je moja cima bila prikovana za stolicu, a meni je bilo malo glupo sama skakati oko nje, iako sam imala najbolju volju. I tako proglašavaju oni najbolje, a ja stojim za stolom i tipkam po mobitelu. Kad ono, najbolji kostim - dobre vile. Ja i dalje tipkam, ne kužim, opet oni - dobre vile, ja tipkam, dignem glavu, a oni meni: "Da, vi!" Pitam ja:"Ko, mi?" Oni meni:"Pa da, vi!" Jest da nisam bila dobra vila, nitko nije zapravo skužio (osim jednog dečka) da sam ja Tink, ali ajde, nagrada je nagrada. Tako smo mi dobile tekućih 100 kuna. Morale smo, naravno, to zapiti u toku večeri, a budući da sam ja vozila, bacile smo se na Red Bull. I sad mi se ne spava. Čudno. Poslije je došla P., pa sam se s njom naskakala i naplesala za cijelu večer. Baš mi je bilo dobro danas. A sad idem tipkat seminar, imam još dva dana da natipkam 15 stranica, pa ću ovu hiperaktivnost sad iskoristiti za nešto korisno.
Laku noć!

Ljubi vas vaša Darla!

Ok, nije dobro prošlo

E ovako - ajmo od početka. Točan odgovor na pitanje iz prošlog posta jest - Hyundai. Čestitke Sienni koja je jedina pokušala odgovoriti i pogodila. Ili znala. Neke su me pitale iz kojeg je to kolegija ispit, pa što ja to studiram... Dakle - ja sam studentica druge godine novinarstva na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. A ispit je iz kolegija Osnove tiskanih medija. Dakle, ja kao buduća novinarka moram biti informirana, tako da sam taj podatak trebala znati.
Ali, pala sam. Jedino me muči to što je ispit polagalo 164 studenata, a prošlo ih je deset. Ni manje, ni više - deset. Pitam se ja - u čemu je problem? Ili - u kome? Jer meni se ta prolaznost nikako ne sviđa. Ljudi se žale preko studomata, traže potpisivanje peticije, ponavljanje ispita... Ali znaju i sami da ništa neće postići. Kao što reče profesorica: "Vidimo se na drugom roku, pa u rujnu, pa i na komisiji..." Ne bi mi bilo žao da nisam očekivala prolaz. Ali jesam. Kao i cijelo moje društvo. Nije mi ovo prvi ispit da sam pala, o, ne, daleko od toga, ali prvi čiji su me rezultati iskreno zaprepastili.
No dobro sad, što je, tu je, nadam se da će na idućem roku biti bolje. Puno bolje. Ako prolaznost opet bude ovakva, onda ću znati da nije problem u nama.
Tako ja sad fino učim opet osnove tiska, usput i osnove radija... Uzet će mi ovaj faks deset godina života.
Nego, Valentinovo. Lijepo se provedite sve vi zaljubljene... Vi koje niste zaljubljene (k vama spadam i ja) - provedite dan kako vi to želite. Udovoljite same sebi ako vam već neće udovoljiti nitko drugi. Znam da meni nitko neće, pa ću si morati ja sama. Nije ni to loše.

Ljubi vas vaša Darla!

Ukratko

Znate li koja je marka automobila, za vrijeme trajanja svjetskog nogometnog prvenstva u Njemačkoj, svaki dan oglašavala svoje automobile na zadnjoj stranici Večernjeg lista? Ja znam. Ali jedva sam se sjetila kad sam to dobila na ispitu. Da, to sam pitanje imala na ispitu. Ajde, da vas čujem, reći ću vam odgovor u sljedećem postu.
Uglavnom, u iščekivanju sam rezultata. Nadam se prolazu. Naravno, kad se ja nadam, uglavnom ne prođem. Ali tko zna, možda će se to ovaj put promijeniti.
Večer prije ispita uhvatila me temperatura. Hvala Bogu, čak mi je i pomogla da se skoncentriram na ispitu. Temperature više nema, ali kašljam i dalje, a kihnem barem jednom u minuti. Bitno da nije gripa.
Novosti nema. Kujem neke planove, ali to je, zasad, malo dalja budućnost (opet, ne toliko daleka), pa neću još ništa pričati o tome, ali prilično sam zagrizla za ideju...
E da. Jedna stvar koja nema veze ni s čime, ali sam baš nedavno o tome razmišljala - znate što zbilja mrzim? Blogove koji u svakom postu imaju milijun smajlića. Ajde, jedan, dva, može i tri, ali Bože moj, kod nekih se ne mogu usredotočiti na tekst od silnih smajlića. Kako god dobar sadržaj bloga bio, ja ću ga zatvoriti prije nego išta pročitam ako vidim hrpetinu šarenih okruglih lišca.
I da. Ošišat ću se. Čim dobijem stipendiju. Znam da će mi biti žao, ali kosa raste, jelda, narast će brzo, jelda?
Tako. Baš mi se pisalo, pa vam evo malo mojih gluposti.
Laku noć!



Sve vas ljubi vaša Darla!

P.S. Ovo je moj vlastiti dizajn. Prvi. Moram ga još malo doraditi, ali joj, kak sam ponosna na sebe.

Traži se...

Svaki razgovor između mame i mene u kojem spominjem neku od svojih prijateljica izgleda ovako: najprije ja ispričam sve što sam imala o dotičnoj, a onda nastavljamo u ovom tonu:

E pa iz razloga što mi je dosta takvih razgovora i osjećaja manje vrijednosti što nemam dečka (a istini za volju, nemam ga već duuuuuugo), objavljujem sljedeći oglas:



Sad, budući da me čitaju uglavnom djevojke – pitanje za vas – imate li nekog prijatelja, brata, daljnjeg rođaka... koji odgovara opisu?

Ok, a sad za ozbiljno – šalila sam se, naravno. Ali već mi je stvarno dosta toga ispitivanja (ne samo maminog) imam li dečka ili ne. NEMAM. Kad nađem nekog za kog mislim da je vrijedan, potrudit ću se oko toga. /Usput, imam jednog u vidu/. Do tad, radije ću biti sama nego u nekoj glupoj vezici. Je li jasno?

Nema inspiracije, a nema ni koncentracije

Želim se probuditi, sići u dnevni boravak i shvatiti da nikog nema. Da sam sama doma. Mama na poslu do tri, tata cijeli dan, braco... ne znam do kad, bitno da ga nema...
Pa si složiti Nescafe i kojih pola sata gubiti vrijeme upijajući taj miris, odjevena u kućni ogrtač, uz neku finu, mirnu muziku...
Tek onda otići u kupaonicu i obaviti sve što već tamo treba obaviti.
Zatim se obući, otići u dućan...
Onda još malo gubiti vrijeme, može pred kompjuterom, pa sjesti za knjigu.
Naučiti pola onoga što sam naumila, ali baš naučiti, da budem potpuno koncentrirana samo na svoju skriptu, a ne na tv u sobi, Oriflame i Avon kataloge na krevetu...
Pa želim ručati. Po mogućnosti, krokete s umakom od gljiva (naravno, mama je došla s posla u međuvremenu i složila ručak, ja, nažalost, još ne kuham). Najesti se tako da moram otkopčati hlače.
Onda malo odležati. Taman da pogledam one sitcome koji se vrte na RTL-u, ili koju sapunicu na Novoj (da, gledam ih)...
Zatim se vratiti u sobu i naučiti drugu polovicu zacrtanog. Uz potpunu koncentraciju opet, naravno.
Pa se spremiti i otići s frendicom na kavu. I razvući tu kavu na dva sata, napričati se nadugačko i naširoko.
Vratiti se doma, ponoviti ono što sam naučila.
I leći u krevet i zaspati uz neki dobar film...

Jer koncentracija mi nije jača strana, pogotovo sad kad mi najviše treba. Ovaj plan mi tako dobro zvuči, ali nikako da ga ostvarim. Neće se to odraziti na moje ispite. Bar se nadam.
Laku noć!