Nešto kao update + closing the doors...

E pa moje raspoloženje ide iz lošeg u gore. Otišla sam jučer popodne s mamom do grada, da odem u knjižnicu, da odem po ovo, da odem po ono... I pokraj parka na klupici sretnemo tatinog najboljeg prijatelja. I kaže meni mama da će me ona pričekati tu s njim, nek ja odem u knjižnicu sama. Odem ja, uzmem knjige, izlazim iz knjižnice, stavljam naočale na nos, gledam prema maminoj klupici... I stane mi srce. Ne, nije se mami ništa dogodilo, nego na klupici kraj mame sjedi ON. Sam. Nisam bila ovakve volje kakve jesam zbog njega, ali nije uopće pomogao. Odem ja malo do njega, kojih pet minuta, pitam ga zašto nije došao van kad sam ga zamolila da dođe da popijemo jednu cugu zajedno za moj rođendan (pa nisam puno tražila, zar ne?), on kaže da nema isprike, blebećemo bezveze dalje, ko neki površni poznanici... Dignem se ja, odem natrag do mame, uzimam njen novčanik, odlazim po sladoled, opet se vraćam... A on više ne sjedi sam... Sjedi s curom. Znala sam ja da on ima curu, ali kao da je bila virtualna, jer ih nikad nisam vidjela zajedno. A sad je postala stvarna. Sad mi je to konačno doprlo do mozga. I taj me prizor toliko zabolio da na trenutak nisam mogla disati. I eto, što da vam kažem...
A osim toga, jučer je bio jedan vrlo važan datum za mene, nisam se toga trebala sjetiti... Puno toga ja nisam trebala...
Jučer sam se lijepo isplakala, a sad je vrijeme za novi početak. Neću ga više spominjati, neću slušati o njemu, neću pitati za njega, neću znati kako je, neću znati što je novo kod njega... Znam da ću ga se sjetiti na desetke puta dnevno i znam da će me povremeno uhvatiti ona velika tuga i bol, ali to je bol koju ja moram preboljeti sama sa sobom, i kad me to uhvati, zatvorit ću se u svoj kutak i plakati, plakati, plakati... Isplakat ću sve suze koje će se u meni naći. A onda ću se iz svog kutka vratiti nasmijana, kao da se ništa dogodilo nije... I nitko neće znati...