Možda je prepotentno, mozda ser*m kad ovako pričam/razmišljam...

Ali evo što mi prolazi kroz glavu:

Uvod u problem: sestra pokojnika na čijem sam sprovodu bila se našla izuzetno povrijedjena jer joj nisam izrazila saučešće u svom tom kaosu sahrane. Toliko jako povrijedjena da je svoje nezadovoljstvo podijelila sa mojom užom i širom familijom.

E sad... Nisam se htjela svadjati ali me muči zadnjih dana.

Koliko god ljudi mi je umrlo u zadnje vrijeme, nikad se zapravo nisam znala ponašati kada mi netko izrazi sućut. Ne znam jesam li jedina koja u tome ne vidi nikakvog smisla? Pa više mi znači što si uz mene kad te trebam nego te dvije riječi, i isto tako mi ništa ne znače te dvije riječi ako nisi tu uz mene i ako si na sahranu došao samo da dobiješ plusić iz zalaganja.

I koliko god sad kopam i slažem kombinacije osjećaja da se postavim u kožu dotične naljućene... Uopće se ne približavam rješenju.
Da li je to ego ili staračka zloba ili se samo trebala otresti na nekome?

Koliki ego treba biti da u takvom trenutku zahtijevaš da se tvoja bol prizna kao najveća?
Ako je već toliko bitno reći: moja sućut, zašto ju ona meni nije izrazila (i meni je bio bliža rodbina)?

Zar uistinu manje znači što sam u sred vlastitog životnog kaosa odvojila svoje vrijeme da se pozdravim s njegovim tijelom zadnji put i pritom prešla 300km od riječi moja sućut?

Oznake: Sućut, sahrana, saučešće, sprovod, ego