Znam da ne znam... Nekako sam previše duboko u toj šumi kako bih vidjela list od džungle. Rastresena sam. Pitam se gdje, kako, zašto. Postoji nešto ravnodušnosti, ma koga lažem, podosta ravnodušnosti, od čega Ta samo ponekad ego otpleše svoj slavodobitni ples. Predugo sam ovdje. Zakopala sam se u vlastitu jamu i podsvjesno vjerujem da nema izlaza. Nije li to nesvjesno jače od svjesnog. Često napravim nešto što ne bih napravila, ali evo realizacije... Trebam čišćenje, no lijenost me sprječava u tome. Nered ne želi biti očišćen, mamurluk života na djelu. Ništa nije važno, ali onda opet pitanje, pa ako nema važnosti, zašto sam tu? Gluposti, glupa sam... Da, sad mi onaj jedan dio viče "Nemoj si to govoriti, kako si to možeš reći"... Fuck, oladi, nisi si sama, nisi si učiteljica, nisi si baba Vanga.

Dok mi ova relaksirajuća glazba tutnji iz slušalica kako bi zaglušila buku iz pozadine nedjeljnog prijepodneva znam, uistinu, ZNAM da ništa NE ZNAM. To je jedina vladajuća konstatacija. Bježim, konstantno bježim, no nikako da pobjegnem. Uvijek me prati u stopu. Svjesnost? Koje li komedije... Ahhh... ne znam....

Utopila bih se u ovoj glazbi
pretvorila se u vibracije
nestala i opet se pojavila
negdje u nepoznatom
vibrirala iznad ovoga
ili unutar ničega
i osjećala te oblike
disala te boje
i ne bih razmišljala
ni o čemu
koja misao
black out