utorak, 01.12.2009.
Kad su se ugasile zelje,nade,snovi? Kad smo prestali sanjati i nadati se a kad smo poceli jednostavno prezivljavati docekujuci novo sutra kao jos jedan udarac u rebra..bolno ..tiho sa suzom u oku i prkosnim osmjehom na licu koji pokazuje svijetu da svi udarci koje smo vec primili i koje cemo tek primiti nisu dovoljni da odustanemo,da stanemo. Kad smo iz bezbriznog djetinjstva presli u krutu realnost i da li je ikada zaista postojalo tako nesto kao bezbrizno djetinjstvo ili smo mi imali drukciji pogled na svijet koji nam nije dopustao da vidimo svu okrutnost i realnost svijeta koji nas okruzuje.
Koliko dugo mozemo gurati tezak teret zivota uzbrdo dok nas svi losi dogadaji,sva losa iskustva i sva losa sjecanja jednostavno guraju nadolje a tek pokoje ljepo iskustvo nam pruza oslonac za jos jedan korak naprijed. Neki put cini mi se da su sve zivotne nedace koje nas s vremena na vrijeme zadese poput grude snjega. Sto je vise kotrljas to postaje veca i teza samo sto se ne kotrlja nizbrdo pomalo i lagano vec je mi na nasim ramenima guramo uzbrdo dok nam noge pomalo upadaju u blato svakodnevnih problema koji nam otezavaju svaki korak do te mjere da nam i samo stajanje predstavlja problem.
Koliko dugo mozemo tako dugo gurati nas teret gledajuci u sunce koje nas ceka na vrhu uzbrdice i koliko dugo u nama moze zivjeti nada da cemo se tog teskog tereta jednog dana konacno i rijesiti i da ce onda i nas bar malo obasjati sunce,da cemo dozivjeti neki ljepi dogadaj zbog kojeg cemo moci reci sami sebi vrijedilo je.
Ja guram upornu svoju kuglu nevolja koja je malo po malo dosegla orijaske razmjere i dok u meni sve po malo vristi,kida se i urla od boli na mom licu je i dalje osmjeh. Ne zelim pasti,ne zelim stati..ne smijem..toliko je razloga zasto gurati dalje a opet isto je toliko razloga zasto odustati..ali nadam se suncu,nadam se boljem sutra bez obzira sto me opet i opet iznova svaki dan doceka novi udarac u rebra..smijesim se dok iz mog oka suza pada u blato u kojem stojim stvarajuci jos vecu kaljuzu u koju po malo tonem gubeci pogled na sunce i zaboravljajuci kamo uopce idem i cemu se uopce nadam..po malo ali sigurno tonemo..svi mi..neki svjesni neki ne ali cinjenica je da svi mi tonemo pod teretom nasih nevolja dok nas gusi nasa realnost i nemogucnost da ista napravimo ili popravimo da nam bude barem malo bolje...i onda se opet pitam sto je to u nama sto nas tjera bez obzira na sve sto znamo da guramo dalje?
- 15:35 -
