subota, 23.08.2008.
Prica jedne sanjalice
Eto stojim na nekom glupom raskrizju u zivotu a najgore mi je od svega sto sam sama sebe dovela u ovaj polozaj. Imam osjecaj kao da bacam zadnjih sedam godina zivota u vjetar i jednostavno sam nemocna da zaustavim samu sebe. Oduvjek sam znala sto zelim, kojim putem ici, sto raditi. A sad.. sad sam se izgubila. I sve to zbog pokoje ljepe rijeci, jednog pogleda, jednog osmjeha.
Vec jako dugo sam u vezi sa svojim deckom. Bio je uz mene i u nekim najtezim zivotnim situacijama i znam da me voli. Ali, kvragu zasto uvjek postoji to nesretno ali, on je postao nekako mlak, jednostavno nekako se izgubila ona car, ono nesto ili je mozda tako oduvjek bilo a ja sam bila prezaljubljena da vidim stvarnost zaista ne znam. A sad je jos gore od kad se on usetao u moj zivot. Od onda i one svakodnevne sitnice koje su me cinile sretnom su nestale i to opet mojom krivicom. Pocela sam nesvjesno umanjivat njihovu vaznost i na kraju su i one kao i sve ostalo izgubile smisao. Sad je covjek koji stoji pored mene vec sedam godina u nevjerojatno kratkom roku u mojim ocima postao stranac. Odgurnula sam ga od sebe a istinskog stranca sam idealizirala i pretvarala u nesto sto nije. Gradila sam neki njegov nepostojeci kip, stvorila sam osobu kakvu sam zeljela vidjeti a ne kakva je on zaista bio da bi se na kraju cijeli taj njegov prikaz razrusio ispred mene i ostao samo blatnjavi prah. I ako se pitate da li sam s njim prevarila svog decka ne , nisam. Izmedu nas nije bilo nista, nikad. Osim pokojeg razgovora u kojem smo si znali otvarati dusu ili da budem preciznija ja sam otvarala dusu a on je lagao. Govorio je sto sam zeljela cuti kako bi mi se priblizio. Ja sam sanjarila o necem puno vise od pukog flerta a on je samo htio jos jedan trofej na stalazi. I sad sam povrijedena, boli me i srce i ponos. Dozvolila sam mu da se poput bolesti uvuce pod moju kozu i sad placam na zalost previsoku cijenu. Izgubljena sam. Dozvolila sam da se moji osjecaji prema pravoj ljubavi razvodne i sad kad se pokusavam vratit u njegov zagrljaj ne osjecam nista i zato me grize savjest. Gledam ga u oci i ne vidim njega vec ono smo sam skoro dopustila da se dogodi i najrade bi sjela na pod i zaplakala poput malog djeteta. A ne smijem jer bi onda on sve shvatio a to bi ga uzasno povrijedilo. I zato sam odlucila nosit svoj kriz dokle god mogu. Pokusat cu obnovit svoje osjecaje jer on to zaista i zasluzuje a svoju zabludu su zakopat negdje duboko, negdje gdje je se vise nikad necu sjetit, gdje me vise nikad nece dirnuti u srce. Opet cu se vratiti na zacrtani put, krenuti cu dalje nadajuci se najboljem jer nista drugo mi i ne preostaje...samo ici naprijed
- 00:47 -
