srijeda, 20.08.2008.

Ljubavna igra

Osjetila sam njegove dodire na svom tijelu. Bila sam mu okrenuta ledima i odjednom se njegova ruka nasla na mojim bedrima i poput nestrasnog paucica penjala se i uvlacila pod moju spavacicu a ja sam se poput vragolaste djevojcice osmjehnula i prihvatila igru. Malo bi se priblizila, malo odmaknula mameci ga da se usudi krenuti dalje. Okrenula sam mu se a njegove ruke su se bacile u istrazivanje mojih oblina. Probudili smo strast koja je cucala u nama, tiho smo se hihotali dok su nam se tijela ispreplitala. Obozavam njegove dodire koji su tako cvrsti, snazni strastveni . Obozavam njegove poljupce zbog kojih kao da tonem u moru ljubavi nosena snaznom strujom osjecaja koji na neki nekontrolirani nacin kontroliraju sa mnom i tjeraju me da radim upravo ono sto on hoce. Volim tu nasu borbu u kojoj na trenutke pobjedujem ja a na trenutke on.
U toj nasoj borbi neprimjetno je nestala odjeca koja nas je sputavala i sad smo bili goli jedno pred drugim. Gledali smo se u oci poput dva protivnika koji iskusavaju jedno drugo. I tako grubo a opet tako njezno postali smo jedno. Jedno tijelo, jedan um , jedna dusa. Sljedili smo ritam srca dok smo se gibali zagrljeni,potpuno mokri od znoja, od uzitka, tiho stenjuci dolazeci do vrhunca. Ali ja naglo na sekund stajem i opet ga gledam u oci izazivajuci ga, tjerajuci da prijede svoje granice a onda jos snaznije nego prije nastavljam. Njegove ruke se od jacine stiska gotovo stapaju sa mojim tijelom dok me drzi, dok se bori sa mnom za prevlast, za malo kontrole. Nasi uzdasi postaju jaci,pokreti jos brzi dovodeci nas do kraja. Gotovo teatralno mu padam na prsa dok moje srce poput bubnja odjekuje tik do njegova praceno zvukom nasih uzdaha. I s tom melodijom nase ljubavi ja se poput malog dijeteta scucurim u njegov zagrljaj, sklopim oci i zaspim bezbriznim snom.

- 00:25 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Opis bloga

Moje price su moje misli.. one nisu nista manje ali ni nista vise.. one su moj osvrt na svijet u kojem zivimo i dok neki samo prolaze kroz zivot ja svako tolko volim zastat i razmislit o nekom trenutku bez obzira kolko je taj trenutak mozda vazan ili nevazan za neke druge..
Za mene ne postoje nevazne stvari... svaki dogadaj nosi neku skrivenu pouku.. svaki pokret,gestu ,cin kad napravimo ako zastanemo i razmislimo o njima sljedeci put ponovit cemo ih jos bolje.. zastajuci i razmisljajuci o proslim trenucima i dogadajima poboljsavamo buduce i na neki nacin tako usavrsavamo umjetnost zivljenja..
Ne postoje nevazne stvari..osmjesi,suze,geste,pokreti sve su to karike u nevidljivom lancu koji nazivamo zivot i kolko ce nas lanac bit dug i cvrst odlucuju upravo ti mali beznacajni trenuci..zato vrijedi zastat i promotrit svijet oko sebe.. tek tada cemo moc rec kolko je on uistinu okrutan ili ljep..