petak, 08.08.2008.
*****
Eto opet sjedim za kompjuterom.. imam potrebu nesto napisati ali ne znam sto.. buljim u ekran..osjecam se tuzno a da ne znam ni zasto. .prsti mi nervozno setaju po tastaturi pokusavajuci moje osjecaje pretvoriti u rijeci.. vrtim sjecanja kako ona davna tako i ona svjeza i iz njih pokusavam izvuc neku pricu ali danas jednostavno ne ide.. zato postajem jos tuznija,sjetnija.. ne volim kad mi rijeci ne " sjedaju" na papir.. cesto se sama sa sobom salim da su mi papir i olovka ili u ovom modernom dobu tastatura kompjutera najbolji psihoterapeuti.. i bas danas kad ih trebam njih nema..
razmisljam.. i ne, i dalje ne ide.. jednostavno mi ne dolaze rijeci koje bi opisale zasto se ovako osjecam .. jednostavno sam sjetna.. umorna.. i nakon desetak minuta buljenja u ekran napustam ga osjecajuci se izdano sa strane najboljeg prijatelja.. ljutito gasim kompjuter i odlazim...
- 14:09 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
Opis bloga
Moje price su moje misli.. one nisu nista manje ali ni nista vise.. one su moj osvrt na svijet u kojem zivimo i dok neki samo prolaze kroz zivot ja svako tolko volim zastat i razmislit o nekom trenutku bez obzira kolko je taj trenutak mozda vazan ili nevazan za neke druge..
Za mene ne postoje nevazne stvari... svaki dogadaj nosi neku skrivenu pouku.. svaki pokret,gestu ,cin kad napravimo ako zastanemo i razmislimo o njima sljedeci put ponovit cemo ih jos bolje.. zastajuci i razmisljajuci o proslim trenucima i dogadajima poboljsavamo buduce i na neki nacin tako usavrsavamo umjetnost zivljenja..
Ne postoje nevazne stvari..osmjesi,suze,geste,pokreti sve su to karike u nevidljivom lancu koji nazivamo zivot i kolko ce nas lanac bit dug i cvrst odlucuju upravo ti mali beznacajni trenuci..zato vrijedi zastat i promotrit svijet oko sebe.. tek tada cemo moc rec kolko je on uistinu okrutan ili ljep..
