Ovo je reka Tom za neki casopis.....


Za mene je prijateljstvo apsolutno važno. Ono mi daje snagu. U predškolskoj sam imao svog najboljeg prijatelja. Zajedno smo uvijek tražili probleme sa učenicima iz četvrtog razreda. Nama je to bilo stvarno cool. Iako smo bili manji i mlađi nego oni drugi dječaci, uvijek smo ih mi pobjeđivali. Nažalost se moj najbolji prijatelj preselio u neki drugi grad, to je bilo stvarno tužno. Od tada se nikada više nismo viđali. Jer je on bio moj najbolji prijatelj. Zato što su naši roditelji radili, Bill i ja smo uvijek bili sami kod kuće, i ponekad kod bake. Ali kad ona nije poslijepodne više imala vremena za nas, poslali su nas u »Hort«.To sam mjesto mrzio ko kugu. Kao prvo, nismo mogli naći istu valnu dužinu sa ostalom djecom; drugo, hrana je bila užasna. Uvijek smo jeli »Mrtvu nanu«(tako su oni zvali sitno sjeckano mesu sa nekim užasnim sosom); i treće, dolje smo morali raditi zadaću. Tek kad smo bili gotovi,smjeli smo se igrati. Ali se tu uvijek puno toga dešavalo što se tiče djevojčica. Kad se s njima igra »Volkerball«(nešto slično Između dvije vatre), onda su se ponekad zaljubljivale u tebe. Tako je i počinjalo sa prvim ljubavnim pismima.
U njima je uvijek pisalo "Hoćemo li se naći kod cijevi? Da,ne ili možda?" To je bila jedna velika cijev na igralištu kroz koju se možeš provlačiti, unutra su uvijek sjedili parovi i žvalili se. Pošto su Billa i mene u Hortu toliko mrzili )morali smo otići. To je bilo super. Ali onda je došla predškolska, koja je bila tako usrana. Često sam morao da pravim neku vrstu slagalice kao kaznu. Naravno je nikad nisam uspio dovršiti. Kad je tad trebala doći škola, na početku sam bio stvarno sretan. Dobro se sjećam svog školskog paketa (»Schultute«,u Njemačkoj je običaj da se za prvi dan škole, znači prvačići, dobije jedan ogroman šareni paket koji je bio pun slatkiša), koji nije bio samo pun slatkiša nego i moje prvo nalivpero (u Njemačkoj se isključivo piše nalivperom u školi),pernica, olovke i ostali pribor. Tome sam se veoma obradovao, i osjećao sam se tako odraslo. Da sam prije znao da će biti i škola sranje kao predškolska, ne bi tu otišao ni na početku. Jer sam odmah drugog dana smatrao da je to sve sranje.U toku sata nismo smjeli međusobno razgovarati. Naravno, mi im nismo dopustili da nam ista zabrane. Naša je učiteljica bila apsolutno užasna. Odmah je na Billa i mene bacila pik. Naravno, više nismo htjeli ići tamo, ali mama nas je tjerala na to. Ali ja ipak nisam dopustio da mi itko naređuje. Niti mama. Osim ove stvari sa školom, naša mama nikad nije bila previše stroga prema nama. Ja sam uvijek imao dobar odnos sa njom. Ona je Billu i meni pomagala u svakom problemu. Uvijek smo smjeli sve sami odlučiti-tako da sad točno znam šta želim a šta ne. Ono što zasigurno uvijek hoću su: bakine špagete. Ona ih naprosto najbolje pravi-sa nekim super sosom. Čak sam pokušao da ih napravim kao što to ona radi ali mi nije išlo od ruke. Mora da tajna leži u njenoj specijalnoj servi. Zbog toga smo uvijek odmah poslije škole otišli do bake na ručak. Ona je u Magdeburgu živjela odmah do naše škole. Moj djed je bio moj idol. Kako bi se njemu svidio, čak sam trenirao karate (swatkooo). Kasnije sam mu se ispovijedao da mi se taj sport ne dopada. Prvo sam pomislio da će se razočarati, al njemu je to bilo sasvim OK...Nakon četvrtog razreda preselili smo se na selo (Loitsche,malo selo blizu Magdeburga-populacija:850 stanovnika). U školi su nas ostali dječaci htjeli otjerati, zato što smo to bili mi koji su dobivali najviše ljubavnih pisama. Ali nisu uspjeli u tome-još dan danas dobijem ljubavna pisma(of korzzzz)...