Nogometna birtija

Eto, za nas Hrvate EUROforija je završila.
Nakon sto se cijela nacija digla na noge kad su nasi reprezentativci tukli sve pred sobom u grupi i dobili povijesnu šansu za prolaz u polufinale Europskog prvenstva i nažalost izgubili, stvari se polako vraćaju na staro.
Naravno, svima je nama ovdje drago što su naši tako dobro igrali i frustrirani smo zbog načina na koji smo ispali, ali to ti je nogomet, nemamo što zamjerit našima.
Prošlo je to vrijeme kad ste mogli u večernjaku nabavit navijačke bojice i udaraljke i u kojem ste od lokalnog pekara uz burek dobili i navijački jogurt, sada se opet okrećemo domaćem prvenstvu i domaćim klubovima, a tamo uglavnom nema euforije.
Par naših klubova će igrati pokoju Europsku utakmicu, doći će možda jedan ili dva atraktivna protivnika, tribine će opet biti pune, naši klubovi će doživit još jedan neuspjeh, opet ćemo proklinjat sudce i Europu koji ne žele Hrvate u svojim natjecanjima iako u dubini ipak znamo da nam nisu suci krivi već sami mi i naši nedovoljno kvalitetni klubovi, sve već viđeno i previše puta.
Tada se opet okrećemo našem prvenstvu, tribine će zjapiti prazne kao i svake sezone, bit će tu samo oni najvjerniji kojima ne smeta ni bura, ni kiša, ni snijeg, ni represija, ni nekvalitetan nogomet. Oni su tu radi svoga kluba i ponosa koji ih ispunjava svaki put kada iz srca se zaderu ime svoga kluba, a na terenu jedna totalno druga igra, puna namještanja i prevare.
Igrači kojima klubovi služe kao odskočna daska za bolji angažman i više love, igrači koji prepoznaju samo eure i dolare, koji igraju iz nekih drugih interesa, a ne zbog publike ili igre. Malo je takvih pravih igrača koji su vjerni svom klubu i svojim navijačima. Svake sezone sve manje i manje. Uprave klubova pune mafijaša i ubojica koji koriste klubove kao svoju privatnu prčiju. Kojekakvi direktori i izvršni dopredsjednici koji svojim ponašanjem u normalnom društvu ne bi opstali ni mjesec dana na vlasti u nas vode prvoligaške klubove. Derutni stadioni za koje normalan čovjek ne bi nikad pomislio da se ovdje odigravaju neke prvoligaške utakmice. Stadioni koji se grade već zadnjih 15 godina i kojima se još uvijek ne zna datum završetka radova pa niti se nema ni plan nastavka radova. Ali ipak, nama ostaje neka nada da će jednog dana sve to biti bolje, pitanje je samo, koliko dugo ćemo to morat čekat? Čisti mazohizam.

by Raskoljnikov