nogometasi i nogomet https://blog.dnevnik.hr/nogometasiinogomet

subota, 31.01.2009.

NK Dinamo Zagreb

Puno ime Nogometni klub Dinamo Zagreb
Nadimak plavi, modri, purgeri
Osnovan 9. lipnja 1945.
Igralište Maksimir, Zagreb
Kapacitet 38 000
Predsjednik Mirko Barišić
Trener Marijan Vlak
Liga 1. HNL
2007./08. 1. HNL, 1.

Nogometni klub Dinamo Zagreb je jedan od dva najpopularnija hrvatska nogometna kluba. Od osnutka Republike Hrvatske najtrofejniji je klub u državi. Nadimci kluba su: zagrebački plavi, modri, plavi lavovi, purgeri. Maskota kluba je lav Maksi. Dinamo je poznat po svojim vjernim i fanatičnim navijačima Bad Blue Boysima. Domaće utakmice klub igra na stadionu Maksimir.

NK Dinamo je osnovan 9. lipnja 1945. odlukom komunističkih vlasti koje su ukinule prijeratne hrvatske klubove. Dinamo nastavlja tradiciju najtrofejnijeg i najpopularnijeg zagrebačkog kluba prije 2. svjetskog rata HŠK Građanski koji je osnovan 26. travnja 1911. Od njega je Dinamo preuzeo plavu boju dresova te nadimak purgeri. Većina igrača Građanskog je prešla u novoosnovani klub zajedno sa trenerom Martonom Bukovijem, a od 1969. i grb je vrlo sličan grbu Građanskog.

Najveći rival je splitski Hajduk. Dinamo i Hajduk igraju Vječni derbi oko prestiža u Hrvatskoj. Do danas su odigrali 173 utakmice u svim natjecanjima, a Dinamo je pobjedio 71 put. U bogatoj povijesti osvojeno je 14 naslova prvaka te 16 nacionalnih kupova. Dinamo je jedini hrvatski klub koji uspio osvojiti neki europski trofej, Kup velesajamskih gradova 1967. godine, preteču Kupa UEFA-e.

Klub je od osnivanja sportski simbol grada Zagreba. Procjene na osnovi nekih anketa govore da od 33% [1] do 36% [2] građana Hrvatske navija za Dinamo. Najviše odigranih utakmica, 802, za Dinamo ima Dražen Ladić, a najbolji strijelac je Igor Cvitanović sa 304 postignuta gola. Najduže je bio kapetan Tomislav Crnković. Dinamo je aktualni hrvatski prvak i osvajač kupa.

Klub nastavlja tradiciju Prvog hrvatskog građanskog športskog kluba (Građanski) utemeljenog u travnju 1911. godine. Pod tim nazivom nastupao je do svibnja 1945. godine, a potom je rasformiran odlukom nove komunističke vlasti, a sva bogata pismohrana je vandalski uništena. Umjesto Građanskog utemeljeno je tada Fiskulturno društvo Dinamo, a pet godina kasnije osamostaljuje se njegov nogometni klub. Godine 1991. klub mijenja naziv u HAŠK Građanski, 1993. u Croatia, a u veljači 2000. vraćen je naziv Dinamo.

U prostorijama Elektre u Gundulićevoj ulici, osnovan je 9. lipnja 1945. godine Dinamo. Klub je dobio ime po uzoru na moskovski Dinamo. Ondašnji zagrebački sportski komesar Ivica Medarić, koji je najprije igrao u HAŠK-u, potom i u Građanskom, je predložio ime Dinamo koje je prihvaćeno zbog bliskih odnosa sa SSSR-om.

Nakon osnivanja klubu su pristupili svi najbolji i najpopularniji igrači Građanskog: Urch, Wölfl, Kokotović, Lešnik, Cimermančić, Pleše, Antolković, Belošević, Jazbinšek, Reiss, te njegovi juniori: Bučar, Ferković, Martinec, Kukec, Gereš, Čonč i Režek te trener Márton Bukovi. Od igrača HAŠK klubu su pristupili Čajkovski, Kacian, Lojen, Peričić. Od njih samo je Čajkovski dugo ostao u Maksimiru - čak jedanaest godina. Dinamo je od Građanskog naslijedio plavu boju dresova i status najpopularnijeg zagrebačkog nogometnog kluba, nadimak purgeri, navijačku bazu, a od 1969. i grb je vrlo sličan grbu Građanskog.

U razdoblju nakon 2. svjetskog rata bio je glavni predstavnik zagrebačkog nogometa te jedan od četiriju najuspješnijih klubova u SFRJ uz splitski Hajduk te beogradske klubove Crvena zvezda i Partizan koji su zbog dominacije u jugoslavenskom nogoetnu dobili naziv velika četvorka. Osvojio je jugoslavenska prvenstva 1948., 1954., 1958., 1982. i kupove 1951., 1960., 1963., 1965., 1969., 1980. i 1983.

Iako je u 1960-im godinama imao daleko najbolju momčad u Jugoslaviji nije uspio osvojiti niti jedan naslov. Tome je svakako pridonjelo što je bio hrvatski klub te je postao ono što komunistički vlastodršci nikako nisu željeli - simbol hrvatstva, baš kao što je to bio Građanski u Kraljevini Jugoslaviji. Iz toga je vremena anegdota da u je u statutu Jugoslavenskog nogomentog saveza zapisano u prvom članku da Dinamo ne smije postati prvak. Drugi članak glasi: Ako se to ipak dogodi primjenjuje se članak prvi.

Dinamo je bio dugo vremena jedini jugoslavenski klub koji je osvojio jedan od europskih kupova: Kup velesajamskih gradova 1967. nakon pobjede u finalu nad Leeds Unitedom, a prije toga je eliminirao njemački Eintracht Frankfurt, talijanski Juventus, rumunjski Dinamo Bukurešt, škotski Dunfermline, čehoslovački Spartak Brno. Godine 1963. bio je finalist istog natjecanja izgubivši u istom natjecanja od španjolske Valencije.

Nakon 24 godine čekanja Dinamo osvaja svoj četvrti naslov u Jugoslaviji 1982. predvođen legendarnim trenerom Ćirom Blaževićem i igračima Zajecom, Kranjčarom, Mlinarićem, Deverićem i Vlakom. Mnogobrojni igrači slavne 82' generacije postali su idoli navijača i legende kluba. Dinamo je te godine imao više od 40 000 članova, najviše u Europi iza slavne Barcelone.

Godine 1991. klub, protivno volji navijača mijenja naziv u HAŠK Građanski, a 1993. u Croatia Zagreb. Bio je to potez kojim je tadašnji hrvatski politički vrh predvođen predsjednikom Franjom Tuđmanom želio distancirati od komunističke prošlosti i naziva kluba. Tuđman je uspješnim nastupom kluba u Europi, kojeg su državne tvrtke obilno financirale, pod imenom Croatia želio promovirati novostvorenu hrvatsku državu. Navijači Dinama osobito Bad Blue Boysi žestoko se protive i zahtjevaju vraćanje imena Dinamo. U drugoj polovici devedesetih Dinamo osvaja pet hrvatskih prvenstava u nizu: 1996., 1997., 1998., 1999. i 2000.

Pod vodstvom Otta Barića 1997. ponio je titulu s 81 od 90 mogućih bodova i s 21 bodom ispred drugoplasiranog Hajduka. U dva navrata 1998. i 1999. godine igra Ligu prvaka. Godine 1998. nakon pobjede nad Celticom u trećem pretkolu, u skupini s Ajaxom, Olympiakosom i Portom, Dinamo završava kao drugi iza Olympiacosa s 8 bodova, dvije pobjede i dva poraza. Godine 1999. u skupini s Manchester Unitedom, Olympiqueom iz Marseillea i Sturmom iz Graza završava kao posljednji s pobjedom i dva remija.

U veljači 2000. godine na Valentinovo, nakon višegodišnje borbe navijača, vraća se ime Dinamo. Početak novog stoljeća obilježen je teškom financijskom situacijom i dugovima prema bivšim igračima. Predsjednik Dinama 2000. postaje Mirko Barišić. Situacija se polako stabilizira. Dinamo 2003. osvaja prvenstvo ali pokušaji proboja u Europi redovito završavaju uvjerljivim porazima. U trećim pretkolima Lige prvaka 2000. poražen je od Milana, 2003. od Kijevskog Dinama, 2006. od Arsenala, 2007. od Werdera iz Bremena i 2008. od Šahtara iz Donjecka. U tri navrata, 2004., 2007. i 2008. godine modri nastupaju u skupinama Kupa UEFA.

Nakon najlošijeg prvenstvenog rezultata u neovisnoj hrvatskoj državi, igranja u Ligi za ostanak, 2005. godine, Dinamo doživljava oporavak u narednoj sezoni predvođen trenerom Josipom Kužeom te uvjerljivo osvaja prvenstva 2006., 2007. i 2008. godine. Predvođen Brankom Ivankovićem kao trenerom, u prvenstvu 2006./07 od 99 mogućih osvaja 92 boda uz 30 pobjeda u 33 kola. Od 14. kola sezone 2006/07 do 8. kola 2007/08 nanizao je 28 uzastopnih pobjeda u 1. HNL, a između ožujka 2006. i veljače 2008. 29 pobjeda zaredom na domaćem terenu. S takvim dostignućima, Dinamo je zadnjih godina statistički najuspješnija momčad u europskom nogometu.


1967.
Detaljniji članak o ovoj temi: Kup velesajamskih gradova 1966./67.


Dinamo je jedini hrvatski klub koji je osvojio neki od europskih kupova. Zbilo se to 1967. kada je Dinamo osvojio Kup velesajamskih gradova protiv engleskog Leeds Uniteda ,četiri godine kasnije od poraza u finalu istog natjecanja protiv Valencije.

Te sezone je Dinamo igrao fantastično. U studenom 1966. Dinamo je u Srednjoeuropskom kupu, koji se igrao u isto vrijeme kao i Kup velesajamskih gradova, porazio jaki A.C. Milan sa Schnellingerom, Riversom, Amarillom, Sormanijem. Slaven Zambata je zabio jedini pogodak na utakmici. U veljači 1967. u prijateljskoj utakmici u Glasgowu, pred više od 65.000 navijača, Dinamo je ponovno golom Zambate pobijedio snažni Celtic, momčad koja će nekoliko mjeseci kasnije postati prvak Europe.

Početak sezone pokazao je da sreća obično prati hrabre, jer bez sreće Dinamo ne bi prošao ni prvo kolo. Nakon 0:2 i 2:0 protiv Spartaka iz Brna, modre je spasio ždrijeb, odnosno novčić i spretnost kapetana Zambate. Naime nakon što je sudac bacio novčić Zambata i ostali igrači su počeli skakati od sreće i potpuno zbunili suca i protivnika. Ni do danas se ne zna na čiju je stranu odlučio novčić. Od tada je fortuna očito okrenula leđa modrima jer od tada, više od 40 godina, nisu prezimili u Europi. U drugom kolu mučili su se i sa škotskim Dunfermlineom (2:4 i 2:0), a u trećem strepili i protiv rumunjskog Dinama (1:0 u Pitestiju i 0:0 u Maksimiru).

U četvrtfinalu Kupa velesajamskih gradova Stara dama se jedina izvukla, u Torinu, gdje su Zagrepčani, s dva pogotka Jukića, sve do posljednjih trenutaka vodili s 2:1. Poraz Juventusa od 3:0 u Zagrebu bio je najveći europski poraz u tri sezone što ga je doživio talijanski velikan. Golove su zabili Novak, Mesić i Belin.

U polufinalu je njemački Eintracht Frankfurt dolazio u Zagreb s ogromnom prednosti od 3 gola iz prve utakmice. Ipak veličanstvenom predstavom pred punim Maksimirom Dinamo je pobijedio 4:0. Briljantno je odigrao Stjepan Lamza, a golove su postigli Slaven Zambata u 14. minuti, Marijan Novak u 16., Josip Gucmirtl u 87. te napokon nakon 102 minute igre iz jedanaesterca, koji je iznudio Lamza, gol postiže Rudi Belin. Pohvat protiv Eintrachta, 14. lipnja 1967., ostvarili su: Škorić, Blašković, Brnčić, Mesić, Belin, Ramljak, Novak, Gucmirtl, Zambata, Lamza i Rora.

U finalu je srušen i veliki Leeds United sa Sprakeom, Bremnerom, Grayem, 0'Gradyjem i - Jackijem Charltonom. Plavi su 30. kolovoza 1967. u prvoj utakmici postigli odlučujuću prednost od dva gola. Strijelci su bili mladi devetnaestogodišnji Marijan Čerček i Krasnodar Rora. U uzvratu su Englezi pokušali na svom terenu dostići Dinamovu prednost ali nisu mogli slomiti obranu predvođenu Zlatkom Škorićem, Mladenom Ramljakom i Filip Blaškovićem.

Bio je to datum koji će zlatnim slovima biti upisan u povijest hrvatskog nogometa: 6. rujna 1967. Tadašnji predsjednik FIFA-e Sir Stanley Rous predao je trofej kapetanu i najboljem strijelcu Dinama Slavenu Zambati. Momčad koja je ostvarila taj sjajan uspjeh: Slaven Zambata, Zlatko Škorić, Branko Gračanin, Filip Blašković, Rudolf Belin, Denijal Pirić, Krasnodar Rora, Marijan Čerček, Marijan Brnčić, Mladen Ramljak, Josip Gucmirtl, Stjepan Lamza. Treneri su bili Branko Zebec i Ivica Horvat.

Prvo kolo:
Dinamo - Spartak Brno 2-0
Spartak Brno - Dinamo 2-0
Drugo kolo:
Dinamo - Dunfermline 2-0
Dunfermline - Dinamo 4-2
Treće kolo:
Dinamo - Dynamo Pitesti 0-0
Dynamo Pitesti - Dinamo 0-1
Četvrtfinale:
Juventus - Dinamo 2-2
Dinamo - Juventus 3-0
Polufinale:
Eintracht Frankfurt - Dinamo 3-0
Dinamo - Eintracht Frankfurt 4-0
Finale:
Dinamo - Leeds United 2-0
Leeds United - Dinamo 0-0

Sportski uspjesi
Prvenstva: (14)
Prvenstvo SFRJ: 1948., 1954., 1958., 1981/82.
Prvenstvo Republike Hrvatske: 1992/93., 1995/96., 1996/97., 1997/98., 1998/99., 1999/2000., 2002/03., 2005/06., 2006/07., 2007/08.
Kupovi: (16)
Kup Jugoslavije: 1951., 1960., 1963., 1965., 1969., 1979/80., 1982/83.
Hrvatski nogometni kup: 1993/94., 1995/96., 1996/97., 1997/98., 2000/01., 2001/02., 2003/04., 2006/07., 2007/08.
Superkupovi: (3)
Hrvatski superkup: 2002., 2003., 2006.,
Međunarodni uspjesi:
Kup velesajamskih gradova: 1967. (finalisti 1963.)
Balkanski kup: 1977.

Grb i dres
Dres Dinama tradicionalno je tamno plave boje. Rezervni dres je bijeli, a u novije vrijeme je zamijenjen srebrnom varijantom. Godine 2007. novi dobavljač sportske opreme Diadora po prvi put u Dinamovoj povijesti je prezentirala narančasti dres za gostujuće utakmice. Grb Dinama je okruglog oblika podijeljen kosom crtom popola. Na desnoj strani nalazi se na plavoj podlozi malo tiskano slovo d bijele boje sa zlatnim obrubom. Na lijevoj strani nalazi se hrvatski povijesni grb. Grb je obrubljen zlatnom bojom, no u zadnjih par godina,koristi se i srebrna varijanta. U uporabi je od 1969. kada je zamijenio stari grb u obliku štita, a inspiracija mu je bio grb Građanskog.


Navijači

Bad Blue Boys

Bad Blue Boysi na sjevernoj tribini zajedno s igračima proslavljaju naslov prvaka 2008.Iako je Dinamo kroz povijest pratila vojska navijača prva organizirana grupa pojavila se tek 80-ih godina. Nekolicina najvjernijih i najzagriženijih navijača plavih osnovala je po uzoru na inozemne grupe navijačku grupu Bad Blue Boys. Naziv grupe inspirirao je, u to vrijeme vrlo popularni film Bad Boys sa Seanom Pennom u glavnoj ulozi.

Od osnutka 17. ožujka 1986. godine na utakmici s Hajdukom u Splitu bodre Dinamo u velikom broju kako na domaćim tako i na gostujućim utakmicama. Tijekom godina, unatoč brojnim incidentima, postali su zaštitni znak kluba zbog svoje vjernosti i fanatičnog navijanja. Na domaćim utakmicama smješteni su na sjevernoj tribini maksimirskog stadiona.

Ujedinjeni su u Udrugu navijača Dinama sa sjedištem u Draškovićevoj ulici u Zagrebu i Klub navijača Bad Blue Boys. Kao maskotu grupe prihvatili su buldoga, a himna grupe je pjesma Dinamo ja volim. Izdavali su fanzin posvećen njima Ajmo plavi, a u prosincu 2006. godine pokrenut je fanzin Dinamov sjever kao službeno glasilo Udruge navijača Dinama. Izdaju video materijal, a imaju i internet stranicu.


Popularnost
Dinamo je kroz povijest uvijek imao veliku vojsku navijača kako diljem Hrvatske i BiH tako i širem svijeta. Dinamo su u Jugoslaviji uglavnom simpatizirali Hrvati budući da je i bio jedan od simbola hrvatstva. GfK-Hrvatska proveo je 2005. istraživanje kolika je popularnost nogometnih klubova u Hrvatskoj. Približno 33% ispitanika je navelo da navija za Dinamo što je otprilike 1 500 000 ljudi, trećina ljudi navela je da navija za druge hrvatske klubove, a druga trećina da ih nogomet ne zanima te ne navijaju ni za koga.

Dinamo je najpularniji klub u Zagrebu, Sjevernoj, Središnjoj Hrvatskoj i Slavoniji, ukratko u Panonskoj Hrvatskoj. U istraživanju je uključeno samo područje Republike Hrvatske tako da je broj navijača širom svijeta vjerojatno još i veći. Dinamo velik broj navijača ima u susjednoj BiH posebice u dijelovima gdje žive Hrvati poput zapadne Hercegovine, dijelova Srednje Bosne i bosanske Posavine. U inozemstvu navijači Dinama u većem broju žive u Austriji, Švicarskoj i Njemačkoj te u SAD-u, Kanadi i Australiji.

Rezultati po regijama:

Zagreb i okolica: 55% ispitanika navija za Dinamo
Sjeverna Hrvatska: 42% ispitanika navija za Dinamo
Lika, Kordun, Banovina: 41% ispitanika navija za Dinamo
Slavonija: 33% ispitanika navija za Dinamo
Istra, Hrvatsko primorje i Gorski kotar: 11% ispitanika navija za Dinamo
Dalmacija: 7% ispitanika navija za Dinamo

Stadion Maksimir
Detaljniji članak o ovoj temi: Stadion Maksimir



Stadion MaksimirStadion Maksimir je najveći nogometni stadion u Zagrebu na kojem domaće utakmice igra NK Dinamo. Nazvan je prema gradskom kvartu u kojem se nalazi. Prvotnim igralištem se služio HAŠK od 1912. godine, a 1948. na služenje ga je dobio Dinamo. Klub je uskoro na igralištu podigao zgradu, nasipe za stajanje, a na zapadnom dijelu malenu tribinu. Prvu utakmicu Dinamo je na Maksimiru odigrao 1948. godine s beogradskim Partizanom.

Postojeći stadion se počeo graditi 1952., a projektanti su bili arhitekti Vladimir Turina, Eugen Ehrlich i Franjo Neidhardt. U prvoj dionici gradnje 1954. dovršene su atletska staza i zapadna tribina. Sjeverna tribina podignuta je 1955., a u trećoj dionici izgrađeni su zapadni ulaz, blagajna, sanitarni čvor na zapadu te žičana ograda oko stadiona. U četvrtoj etapi gradnje izgrađena je 1961. istočna tribina, koja ujedno natkriva zapadnu tribinu pomoćnog igrališta te je postavljena rasvjete. Gradnja južne tribine je započela 1964., a završila 1969. Uprava Dinama preselila se 1972. iz prostorija u Haulikovoj ulici u prostorije na stadionu.

Godine 1974. na stadionu je uvedena nova rasvjeta, a 1998. počelo je opsežno preuređenje stadiona: srušene su sjeverna tribina te zapadno, istočno i južno stajanje, a dograđena je zapadna tribina i sagrađena nova sjeverna tribina čime je narušen prvotni izgled stadiona. Zbog nerealnih planova i nedostatka sredstava radovi nisu završeni, pa se stadion u 2000-ima koristi u nedovršenom stanju.

Prije uvođenja sjedalica na zapadnu i istočni tribinu, kapacitet stadiona je bio 64.000 gledatelja, a u 2000-ima stadion može primiti 40.000 gledatelja. Na maksimirskom stadionu igrane su utakmice Europskog prvenstva 1976. godine, a na njemu je većinu utakmica odigrala hrvatska reprezentacija od 1990.; danas se njime redovito koristi i upravlja NK Dinamo.


Nogometna škola Hitrec-Kacijan
Dinamova nogometna škola nosi ime po dvije legende zagrebačkog nogometa: Ici Hitrecu i Ratku Kacianu. Ico Hitrec je po mnogima bio najbolji zagrebačke nogometaš prije 2. svjetskog rata. Bio je vođa napada HAŠK-a. Kao jedan od prvih hrvatskih internacionalaca, karijeru je nastavio u švicarskom Grasshoppersu, a Kicker, tada najveći sportski list Europe, uvrstio ga je u najbolju momčad Starog kontinenta.

Bio je i prvi tehnički referent Dinama 1945., u čijoj su se radnoj sobi, u Električnoj centrali, u Gundulićevoj ulici, okupljali najistaknutiji igrači Građanskog razgovarajući o stvaranju novog kluba plave boje. Ratko Kacian je, igrajući s Hitrecom, bio prvak s HAŠK-om 1938., a deset godina kasnije sudjelovao je u osvajanju prvog Dinamovog naslova prvaka. Sadašnji direktor nogometne škole je Romeo Jozak.

Nogometna škola je 2004. godine dobila Trofej podmlatka, najvišu nagradu Hrvatskog nogometnog saveza.


Rivalitet sa 'splitskim bilima'
Detaljniji članak o ovoj temi: Vječni derbi


Vječni derbi hrvatskog nogometa između splitskog Hajduka i zagrebačkog Dinama je najveće i najznačajnije suparništvo između dvaju klubova u Hrvatskoj. Iako bi pravilnije bilo reći rivalitet, ime derbi se udomaćilo, tako da se susreti ta dva kluba nazivaju Vječni derbi. Suparništvo splitskih bilih i zagrebačkih plavih traje od 1924. godine kada su Hajduk i Građanski odigrali prvu utakmicu.

Građanski i Hajduk su doigrali 27 derbija, a od 1946. godine odigrano je 173 derbija u prvenstvu, kupu i superkupu. Dinamo je zabilježio 71 pobjedu, Hajduk 60, a 42 utakmice su završile neodlučenim rezultatom. Od osamostaljenja Hrvatske odigrano je 70 derbija. Dinamo je zabilježio 31 pobjeda, Hajduk 24, a 15 puta utakmica je završila bez pobjednika.

Statistika

1924.-1941. Građanski - Hajduk 27 10 9 8 49:45
1946.-1991. Dinamo - Hajduk 103 40 27 36 147:137
1992.-2008. Dinamo - Hajduk 70 31 15 24 91:77
Ukupno 200 81 51 68 287:259


Sezona 2008./09.

Trenutačna momčad
Igrač Broj Državljanin Položaj Bivši klub
Vratari
Tomislav Butina 1 vratar Olympiakos
Ivan Kelava 12 vratar nogometna škola Dinamo
Filip Lončarić 30 vratar nogometna škola Dinamo
Obrambeni igrači
Ivan Tomečak 2 desni branič NK Lokomotiva
Luis Ibáńez 3 lijevi branič/lijevi vezni Boca Juniors
Robert Kovač 4 središnji branič Borussia Dortmund
Dejan Lovren 6 središnji branič/desni branič NK Inter Zaprešić
Etto 7 desni branič/desni vezni Atletico Paranaense
Mirko Hrgović 18 lijevi branič/lijevi vezni JEF United
Tomislav Barbarić 19 središnji branič NK Lokomotiva
Igor Bišćan (kapetan) 22 središnji branič/obrambeni vezni Panathinaikos Atena
Vezni igrači
Adrián Calello 5 obrambeni vezni/lijevi vezni Independiente
Ante Tomić 8 navalni vezni/središnji vezni Skoda Xanthi
Sammir 10 navalni vezni Sao Caetano
Mathias Chago 13 obrambeni vezni NK Metalac Osijek
Milan Badelj 16 navalni vezni/središnji vezni Lokomotiva
Ivica Vrdoljak 21 obrambeni vezni/središnji branič NK Zagreb
Pedro Morales 77 navalni vezni Universidad de Chile
Domagoj Antolić središnji vezni NK Lokomotiva
Napadači
Boško Balaban 9 napadač Club Brugge
Josip Tadić 11 napadač/povučeni napadač Bayer Leverkusen
Mario Mandžukić 17 napadač/krilni napadač NK Zagreb
Miroslav Slepička 20 napadač Sparta Prag
Ilija Sivonjić 24 napadač/povučeni napadač Inter Zaprešić
Tomislav Šokota 25 napadač FC Porto



Transferi sezone 2008./09. (zima)
Došli:
Adrián Calello - Independiente
Miroslav Slepička - Sparta Prag
Ilija Sivonjić - Inter Zaprešić
Robert Kovač - Borussia Dortmund
Otišli:
Mihael Mikić - Hirošima
Na posudbi:
Guillermo Suárez - Argentinos Juniors
Carlos - NK Varteks
Dino Drpić - Karlsruher SC
Josip Pivarić - NK Lokomotiva
Matej Bagarić - NK Lokomotiva
Tomislav Havoić - NK Lokomotiva
Daniel Višević - NK Lokomotiva
Ivan Peko - NK Lokomotiva
Mate Maleš - NK Lokomotiva
Andrej Kramarić - NK Lokomotiva
Šime Vrsaljko - NK Lokomotiva
Silvio Cavrić - NK Inter Zaprešić
Mario Grgurović - NK Inter Zaprešić
Miroslav Šarić - NK Inter Zaprešić

Stručni stožer
Pozicija Ime
Trener Marijan Vlak
Pomoćni trener Hrvoje Braović
Pomoćni trener Boris Kubla
Trener vratara Mario Jozić
Kondicijski trener Miljenko Rak
Sportski direktor Zoran Mamić
Tehnički direktor Davor Bukovina
liječnik dr. Mladen Čepulić
liječnik dr. Hrvoje Šojat
liječnik dr. Saša Janković
liječnik dr. Božidar Šebečić
fizioterapeut Mario Novak-Stanko
fizioterapeut Mario Petrović
ekonom Livijo Cvrk
prevoditelj David Prpa


Momčadi prvaka
Sezona Sastav Trener
1948. Arneri, Cimermančić, Pukšec, Željko Čajkovski, Jazbinšek, Benko, Jurić, Kacian, Wölfl, Horvat, Pleše Karl Mütsch
1954. Majerović, Čonč, Crnković, Osojnak, I. Horvat, Kralj, Dvornić, Strnad, Ž. Čajkovski, Banožić, Benko, Cizarić, Ferković, Lipošinović, Kukec, Šikić, Režek, Mantula Ivan Jazbinšek
1958. Irović, Režek, Košćak, Lipošinović, Šikić, Hmelina, Matuš, Benko, Šantek, Jerković, Crnković, Gašpert, Banožić, Čonč, Ferković, Horvat, Hugl, Kolonić i Prelčec. Gustav Lechner
1982. Ivković, Vlak, Bošnjak, Kurtela, Stipić, Ćalasan, Panić, Cerin, Hohnjec, Cvetković, Krnčević, H. Dragičević, E. Dragičević, Braun, Bračun, Dumbović, Hadžić, Bručić, Kranjčar, Zajec, Deverić, Mlinarić, Mustedanagić Miroslav Blažević
1993. Ladić, Ibrahimović, Turković, Panadić, Ištvanić, Lesjak, Stanić, Mamić, Pakasin, Vlaović, Cvitanović, Gašpar, Adžić, Škrinjar, Halilović, Marić, Kosić, Peternac Miroslav Blažević
1996. Ladić, Ibrahimović, Mladinić, A. Petrović, Mamić, Soldo, Krznar, Tomas, D. Šimić, Turković, Jeličić, Mlinarić, Gašpar, Marić, Kosić, Slišković, I. Cvitanović, Viduka, Kovačić, J. Šimić, Golubica Zlatko Kranjčar
1997. Ladić, A. Dautbegović, Ibrahimović, D. Šimić, Mladinić, A. Petrović, Jurčić, Galić, Marić, Krznar, Štefulj, Rukavina, M. Cvitanović, Šarić, Slišković, I. Cvitanović, Viduka, Mujčin, Kovačić, Kosić, Gašpar Otto Barić
1998. Ladić, Butina, Ibrahimović, Mladinić, M. Cvitanović, Bišćan, Tomas, Jurčić, Krznar, Jeličić, Jurić, Prosinečki, Gašpar, D. Šimić, Šarić, Marić, Mujčin, Šabić, Rukavina, Viduka, V. Petrović, Šokota, Jurčec, J. Šimić, Munoz Zlatko Kranjčar
1999. Ladić, Bišćan, Šokota, Štefulj, Jurić, Sedloski, Mujčin, Prosinečki, Jurčić, Banović, Šimić, Tokić, Rukavina, Šabić, Tomas, Mikić, Kozniku, Mikulenas, Cvitanović Ilija Lončarević
2000. Ladić, Butina, Vasilj, Šimić, Pavlović, Bišćan, Sedloski, Jurić, M. Cvitanović, Tokić, Tomas, Abramović, Pilipović, Šabić, Bazina, Krznar, Šarić, Jurčić, Mikić, I. Cvitanović, Šokota, Mujčin, Prosinečki, Rukavina, Jeličić, Kozniku, Mikulenas Marijan Vlak
2003. Butina, Jozić, Cesar, Poldrugač, D. Smoje, Krivić, Drpić, Sedloski, Čale, Ćosić, Polovanec, Tomić, Krznar, Papa, Mujčin, Agić, Čutura, Janjetović, M. Jurić, Mikić, S. Marić, Balaban, Zahora, Mitu, Mešanović, Olić, Dragičević, N. Kranjčar Miroslav Blažević
2006. Lončarić, Turina, Šarlija, Carlos, Drpić, Čale, Buljat, Etto, Ćorluka, Tomić, Bošnjak, Modrić, Chago, Šarić, Vukojević, Marić, Mamić, Junior, Anderson Costa, Eduardo, Zahora Josip Kuže
2007. Lončarić, Turina, Šarlija, Vranjić, Nowotny, M. Cvitanović, Carlos, Drpić, Čale, Buljat, Etto, Ćorluka, Schildenfield, Tomić, Agić, Pokrivač, Jertec, Mikić, Modrić, Chago, Vukojević, Sammir, Vugrinec, Tadić, Eduardo da Silva Branko Ivanković
2008. Koch, Kelava, Lončarić, Buljat, Čale, Mikulić, Schildenfeld, Barbarić, Etto, Carlos, Bišćan, Drpić, Modrić, Chago, Pokrivač, Mikić, Antolić, Sammir, Guela, Vukojević, Vrdoljak, Vugrinec, Balaban, Tadić, Mandžukić, Šokota, Peko Zvonimir Soldo


Igrači s najviše nastupa i pogodaka
Najviše nastupa # Igrač Karijera Nastupa
1 Dražen Ladić 1986.-2000. 802
2 Marko Mlinarić 1978.-1987.
1995.-1996. 613
3 Srećko Bogdan 1975.-1985. 595
4 Zlatko Kranjčar 1973.-1983. 556
5 Drago Vabec 1968.-1979.
1984. 529
6 Mladen Ramljak 1962.-1973. 523
7 Damir Lesjak 1986.-1995. 510
8 Slavko Ištvanić 1983.-1995. 507
9 Ivica Horvat 1945.-1957. 507
10 Igor Cvitanović 1989.-1997.
2000.-2001. 502
Najbolji strijelci # Igrač Karijera Pogodaka
1 Igor Cvitanović 1989-1997
2000-2001 304
2 Dražan Jerković 1954.–1966 300
3 Snješko Cerin 1978.–1988. 295
4 Zlatko Kranjčar 1973.-1983. 256
5 Željko Čajkovski 1945.-1956. 249
6 Franjo Wölfl 1945.-1953. 254
7 Aleksandar Benko 1947.-1958. 235
8 Slaven Zambata 1959.-1969.
1972. 227
9 Drago Vabec 1968.-1979.
1984. 183
10 Marko Mlinarić 1978.-1987.
1995.-1996. 174


Poznati igrači
Milan Antolković
Rudolf Belin
Igor Bišćan
Zvonimir Boban
Srećko Bogdan
Petar Bručić
Tomislav Butina
Snješko Cerin
Zvonimir Cimermančić
Igor Cvitanović
Marijan Čerček
Vladimir Čonč
Vedran Ćorluka
Stjepan Deverić
Eduardo da Silva
Tomislav Ivković
Oskar Jazbinšek
Dražan Jerković
Goran Jurić
Ratko Kacian
Vlado Kasalo
Niko Kranjčar
Zlatko Kranjčar
Dražen Ladić
Stjepan Lamza
August Lešnik
Zoran Mamić
Silvio Marić
Vlatko Marković
Marko Mlinarić
Luka Modrić
Zvonimir Monsider
Džemal Mustedanagić
Ivica Olić
Robert Prosinečki
Mladen Ramljak
Ivica Senzen
Zvonimir Soldo
Mario Stanić
Dario Šimić
Zlatko Škorić
Davor Šuker
Drago Vabec
Marijan Vlak
Goran Vlaović
Franjo Wölfl
Velimir Zajec
Slaven Zambata



Strani igrači
Eddy Bosnar
Mark Viduka
Branko Strupar
Edin Mujčin
Kazuyoshi Miura
Goce Sedloski
Jens Nowotny
Georg Koch

Treneri
Arthur Gaskell, 1923-1924.
Josef Brandstätter, 1925-1926.
Imre Pozsonyi, 1926-1928.
James Donnelly, 1929-1931.
Giury Molnar, 1932.
Robert Haftl, 1933-1935
Marton Bukovi, 1935-1945.
Branko Kunst, 1945.
Marton Bukovi, 1945-1947.
Mirko Kokotović, 1947.
Karl Mütsch, 1948.
Bruno Knežević, 1948-1949.
Bernard Hügl, 1950-1952.
Milan Antolković, 1952-1953.
Ivan Jazbinšek, 1953-1955.
Bogdan Cuvaj, 1956.
Milan Antolković, 1957.
Gustav Lechner, 1957-1958.
Milan Antolković, 1959-1960.
Marton Bukovi, 1960-1961.
Milan Antolković, 1961-1964.
Vlatko Konjevod, 1964-1965.
Branko Zebec, 1965-1967.
Ivica Horvat, 1967-1970.
Zlatko Čajkovski,1970-1971.
Dražan Jerković, 1971-1972.
Stjepan Bobek, 1972.
Domagoj Kapetanović, 1973.
Ivan Marković, 1973-1974.
Mirko Bazić, 1974-1977.
Rudolf Belin, 1977-1978.
Vlatko Marković, 1978-1980.
Ivan Marković. 1980.
Miroslav Blažević, 1980-1983.
Rudolf Belin, 1983.
Vlatko Marković, 1983.
Branko Zebec, 1984.
Tomislav Ivić, 1984-1985.
Zdenko Kobeščak, 1985.
Miroslav Blažević, 1986-1988.
Josip Skoblar, 1988-1989.
Rudolf Belin, 1989.
Josip Kuže, 1989-1990.
Vlatko Marković, 1990-1991.
Zdenko Kobeščak, 1991-1992.
Vlatko Marković, 1992.
Miroslav Blažević, 1992-1994.
Ivan Bedi, 1994.
Zlatko Kranjčar, 1994-1996.
Otto Barić, 1996-1997.
Marijan Vlak, 1997-1998.
Zlatko Kranjčar, 1998.
I. Bedi / H. Braović, 1998.
Velimir Zajec, 1998-1999.
Ilija Lončarević, 1999.
Osvaldo Ardiles, 1999.
Marijan Vlak, 1999-2000.
Hrvoje Braović, 2000-2001.
Ilija Lončarević, 2001-2002.
Marijan Vlak, 2002.
Miroslav Blažević, 2002-2003.
Nikola Jurčević , 2003-2004.
Đuro Bago, 2004.
Nenad Gračan, 2004.
Ilija Lončarević, 2005.
Zvjezdan Cvetković, 2005.
Josip Kuže, 2005-2006.
Branko Ivanković, 2006.-2008.
Zvonimir Soldo, 2008.
Branko Ivanković, 2008.
Marijan Vlak, studeni 2008

četvrtak, 29.01.2009.

Gianluigi Buffon

Osobne informacije
Puno ime Gianluigi Buffon
Nadimak Gigi, El Buff
Rođenje 28. siječnja 1978.
Carrara, Italija
Visina 191 cm
Klub
Trenutačni klub Juventus F.C.
Broj 1
Pozicija vratar
Profesionalni klubovi*
Godina Klub Nastupi (golovi)
1995.- 2001.
2001.- Parma
Juventus 168 (-)
215 (-)
Reprezentacija
2001.– Italija 81 (-)

Gianluigi Buffon (Carrara, 28. siječnja 1978.), talijanski nogometaš, standardni vratar Juventusa i talijanske nogometne reprezentacije. Godine 2001. Juventus ga kupuje od Parme za 48,5 milijuna eura, čime postaje najskuplji vratar na svijetu.


Biografija
Karijeru počinje u nogometnom klubu Parma 1995. godine. Bio je član Talijanskog olimpijskog tima 1996. na Olimpijskim igrama u Atlanti. Odigrao je prvu profesionalnu utakmicu za Parmu u Serie A protiv AC Milana. Poslije odličnih nastupa u dresu Parme dobiva poziv u talijansku reprezentaciju; pozvan je da zamjeni ozlijeđenog Gianlucu Pagliucu u kvalifikacijskoj utakmici za Svjetsko nogometno prvenstvo 1998. protiv Rusije u Moskvi. Bio je pozvan na finalni turnir Svjetskog nogometnog prvenstva, ali nije odigrao niti jednu utakmicu. Nakon što je uspješno pomogao Italiji u kvalifikacijama za Europsko nogometno prvenstvo 2000., 2001. prelazi iz Parme u Juventus za 48,5 milijuna eura, čime postaje najskuplje plaćeni vratar na svijetu, a taj iznos ni do danas nije nadmašen. Igrao je na Svjetskom prvenstvu 2002. godine.

Godine 2003. UEFA ga proglašava najkorisnijim igračem i najboljim vratarom. U ožujku 2004. Pelé ga je svrstao među 125 najboljih živućih igrača. Te iste godine igra na Europskom prvenstvu u Portugalu. Na Svjetskom prvenstvu 2006. prima samo dva gola (jedan je autogol suigrača Cristiana Zaccarda, a drugi jedanaesterac Zinedinea Zidanea u finalu). Buffon je sačuvao svoj gol 453 minute, što ga stavlja na peto mjesto nesavladanih vratara svih vremena na SP. Na tom prvenstvu Italija osvaja titulu svjetskih prvaka. FIFA ga je ponovo proglasila najboljim vratarom 2006.

Ugovorom je vezan za Juventus do 2012. godine. Smatra ga se za jednog od najboljih vratara današnjice.

ponedjeljak, 26.01.2009.

Iker Casillas

Osobne informacije
Puno ime Iker Casillas Fernández
Nadimak San Iker
Rođenje 20. svibnja 1981.
Madrid, Španjolska
Visina 185 cm
Klub
Trenutačni klub Real Madrid
Broj 1
Pozicija Vratar
Juniorski klubovi
1990.–1998.
1998.–1999.
1999.–2000. Real Madrid (omladinska škola)
Real Madrid C
Real Madrid B
Profesionalni klubovi*
Godina Klub Nastupi (golovi)
1999.- Real Madrid 318 (0)
Reprezentacija
2000.- Španjolska 87 (0)

Iker Casillas (Madrid, 20. svibnja 1981.) je španjolski nogometaš, vratar madridskog Reala i Španjolske. Općenito je smatran jednim od najboljih svjetskih vratara.

Karijeru je započeo kao junior u Realu. Ubrzo je postao standardni prvotimac u klubu i reprezentaciji, za što je presudna bila 2002. godina, iako je i ranije nastupao za prvu momčad. U finalu Lige prvaka 2002. ušao je kao zamjena za ozlijeđenog Césara Sáncheza i serijom odličnih obrana sačuvao Realovo vodstvo protiv Bayera iz Leverkusena. A nakon briljantnih obrana protiv Irske na SP-u 2002., postao je nacionalni junak i mjesto mu je u najboljoj španjolskoj momčadi bilo zajamčeno.

Kad je u sezoni 2006.-2007. napokon osvojio prvenstvo s Realom, rasplakao se od sreće, a zbog svojih je nevjerojatnih obrana dobio i nadimak San Iker (sveti Iker).

U četvrtfinalu EURA 2008 susreli su se Italija i Španjolska. Nakon što su u regularnom tijeku i u produžecima mreže mirovale, pristupilo se izvođenju jedanaesteraca. Casillas je obranio udarce De Rossija i Di Natalea i uveo svoju momčad u polufinale. Izvrsnim intervencijama uspio je sačuvati nedirnutu mrežu u polufinalu protiv Rusije i u finalu protiv Njemačke, te je, kao kapetan Španjolske, iz ruku Michela Platinija primio pokal namijenjen pobjedniku EURA 2008.

utorak, 20.01.2009.

Ac Milan

Puno ime Associazione Calcio Milan SpA
Nadimci Rossoneri, Diavoli
Osnovan 16. prosinca 1899.
Stadion San Siro, Milano
Kapacitet 85.700
Predsjednik Silvio Berlusconi
Trener Carlo Ancelotti
Liga Serie A
2007./08. 5.

Associazione Calcio Milan, talijanski je nogometni klub iz Milana, Lombardija. Nadimak kluba, po njegovim tradicionalnim crno-crvenim dresovima je Rossoneri, tj. crveno-crni.

AC Milan jedan je od najpoznatijih, najpopularnijih i najuspješnijih svjetskih nogometnih klubova. Ligu prvaka osvojili su 7 puta, više od njih naslova prvaka Europe ima samo Real Madrid. Prvaci Italije postali su 17 puta, gdje zaostaju samo za Juventusom. Uz te naslove broje 5 talijanskih kupova, 3 Interkontinentalna kupa, 5 talijanskih i 4 europska Superkupa, te 2 Kupa pobjednika kupova.

Osnutak [uredi]
AC Milan je osnovan 16. prosinca 1899. kao Milan Cricket and Football Club. Osnovao ga je englez Alfred Edwards. U njegovu je čast klub nazvan prema engleskoj inačici imena grada, dakle Milan, a ne Milano.


Za Milan je navijala radnička klasa i trgovci doseljeni sa juga Italije, politički su bili skloniji ljevici.

Prvi predsjednik kluba bio je sam osnivatelj, inače vrlo istaknuta i cijenjena ličnost u gradu. Za trenera nogometne momčadi postavljen je David Allison, a kriketsku je momčad vodio Edward Berra. Crveno-crni dresovi postavljeni su nebi li se istaknula žestina i velika borbenost momčadi.


prvaci 1901.Prva nagrada bila je Medaglia del Re ( kraljeva medalja ), osvojena u siječnju 1900. A prvi službeni trofej osvojili su 1901. postavši prvakom Italije. 3 naslova prije i 3 poslije te godine pripala su momčadi Genoe.

Naslov prvaka osvojen je opet 1906., pa i 1907., a nakon toga 1908. dio kluba koji nije priznavao dominaciju talijanskih igrača odvaja se od kluba i osniva Internazionale FC, od tad pa do danas najljućeg Milanovog suparnika.


Ratna razdoblja [uredi]
Od 1916. do 1919. nije bilo prvenstva zbog 1. svjetskog rata, a umjesto toga igrao se Federal Cup čiji je prvi prvak bio baš Milan, no, taj turnir nikad nije službeno priznat ni kao zasebno natjecanje, niti kao sezona Serie A. 1919. mjenja se ime u Milan FC, pod kojim je klub imao ispodprosječne rezultate. Sve do 1938. nisu bili ni po čemu zapaženi, a tada ih je Benito Mussolini preimenovao u Associazione Calcio Milano, iliti AC Milano. Taj naziv nisu dugo imali, već nakon rata vraćaju staro ime AC Milan i od tad ga ne mjenjaju.


1950-e [uredi]
44 godine se čekalo na naslov prvaka, sve do 1951. kad su ga osvojili pod triom Gre-No-Li, koji su činili trojica Šveđana, Gunnar Gren, Gunnar Nordahl i Nils Liedholm. Osobito se istaknuo Gunnar Nordahl, sjajni napadač koji je sezone 1949/1950 postigao čak 35 golova što je rekord koji još nije nadmašen. Sljedeće sezone postigao je 1 manje, 34. Uz taj trio igrali su još sjajni domaći igrači Lorenzo Buffon, Cesare Maldini i Carlo Annovazzi. Prvaci su opet postali 1955., 1957. i 1959., pridodavši tome dva Latinska kupa 51. i 56. Ostalo je zapisano da su u razdoblju od 1948. do 1957. bili uvijek među najbolje 3 ekipe u ligi.


Nereo Rocco [uredi]
Opet su prvaci postali 1962. Tada je trener bio Nereo Rocco, vrlo inovativni trener koji je sport obogatio za Catenaccio, princip igre u kojem se igra obrambeno, a pažnja je usmjerena više prema zaustavljanju protivnika. Momčad su činili legendarni Gianni Rivera i José Altafini koji je postigao pogodak u 2:1 pobjedi nad Benficom u finalu Kupa prvaka 1963. na Wembleyu kad su osvojili svoj prvi naslov prvak Europe. Time su postali prva talijanska momčad kojoj je to uspijelo.

U nastavku 60-ih godina igrali su slabo, dok je gradski rival Inter imao svoje zlatno razdoblje. Ipak 1968. golom Pierina Pratija osvajaju Kup pobjednika kupova preko HSV-a. Sljedeće sezone dobivaju Ajax Amsterdam sa 4:1 u finalu Kupa prvaka, te pobjedom nad Estudiantesom ( 3:0 1:2 ) osvajaju Interkontinentalni kup.


10. Scudetto [uredi]
70-ih godina osvajaju 3 talijanska kupa i 2 Kupa pobjednika kupova, ali je glavni cilj 10. Scudetto koji bi im donio zvijezdicu iznad grba, koju dobiju svi talijanski klubovi sa svakim desetim naslovom prvaka. Tragična je bila po navijače 1973. godina kad su u zadnjoj utakmici izgubili od Verone i izgubili naslov. Prvak je bio Juventus. Ipak, 1979. dočekali su svoju zvijezdicu, koju im je donijela velika zvijezda njihove momčadi, Gianni Rivera. Svojim je pogotcima donio Milanu naslov prvaka, a potom dok je bio na vrhu, otišao u mirovinu.


Serie B [uredi]
Nakon sezone 1979/1980, utvrđeno je namještanje utakmica kod Milana i Lazija, te su i jedan i drugi klub kažnjeni ispadanjem u drugu ligu. Milan se ipak vratio u elitno društvo godinu nakon, ali tada doživio nevjerojatnu sramotu kad su igrom pali opet u drugu ligu. Vratili su se opet u Serie A, i tamo se zadržali do danas. Iz tog teškog razdoblja pamti se drugoligaška utakmica sa Caveseom kod kuće. Tada je Cavese bio slab, a danas još slabiji, no Milan je uspio biti poražen kod kuće sa 2:1. Sportski kolumnisti Caveseu su dali titulu Real, a Milan je dotakao samo dno.


Berlusconijeva vladavina [uredi]

poznati Milanovi navijačiNakon velikih financijskih poteškoća u klubu, 20. veljače 1986. klub je kupio Silvio Berlusconi i vukao sjajne poteze, sve sa ciljem da klubu vrati izgubljenu slavu. Kao trener doveden je mladi i neiskusni Arigo Sacchi. Od igrača došao je sjajni nizozemski trio: Ruud Gullit, Marco van Basten i Frank Rijkaard. Od talijanskih igrača došli su Carlo Ancelotti, Roberto Donadoni, te Giovanni Galli. Prvaci su postali već 1988., a godinu kasnije pobjedom nad Steauom osvajaju Ligu prvaka. Godinu nakon obranili su naslov prvaka protiv Benfice, a u te 2 godine stigli osvojiti i 2 Interkontinentalna kupa.

Sacchi je nakon toga otišao iz kluba, a naslijedio ga je Fabio Capello s kojim je Milan osvajao naslove od 92. do 94., zabilježivši sezonu bez poraza, te 58 utakmica bez i jedne izgubljene. U finalu lige prvaka bili su 3 puta zaredom od 93. do 95. Prvo gube od Marseilla, zatim pobjeđuju Barcelonu sa čak 4:0, pa gube od Ajaxa. 1996. opet su prvaci Italije. Nevjerojatnu momčad koja je igrala u tom razdoblju činili su George Weah, Roberto Baggio, Marco Simone, jedna od najvećih legendi kluba Paolo Maldini, te Zvonimir Boban i Dejan Savićević. Momčad je zbog tih nevjerojatnih rezultata prozvana Gli Invicibili; nepobjedivi.

Nakon tih silnih uspjeha klub je malo stao sa dobrim rezultatima, ali 1999. i 2004. osvojio naslov prvaka, dok su 2003. postali prvaci Europe pobjedom nad Juventusom nakon boljeg izvođenja jedanaesteraca. 2005. opet su u finalu, i nakon prvih 45 minuta vode 3:0 protiv Liverpoola. No, u jednom od najboljih finala Lige prvaka u povijesti, Liverpool je za 6 minuta stigao do izjednačenja i kasnije pobijedio na jedanaesterce. Prvi je to put bilo da je Milan izgubio finale u rezervnom bijelom dresu.

Sezone 2005/06 klub je bio upleten u aferu namještanja utakmica zajedno sa Fiorentinom, Lazijem i Juventusom, te je prvotno kažnjem oduzimanjem 15 bodova u sljedećoj sezoni, te zabranom nastupanja u narednoj Ligi prvaka. Nakon žalbe, kazna mu je smanjena na -8 bodova u sljedećoj sezoni, te pravom nastupa u 3. pretkolu Lige prvaka. U novoj je sezoni Milan uspješno prošao u Ligu prvaka preko beogradske Crvene Zvezde, a već nakon prva 3 kola poništio bodovni minus u prvenstvu. Nakon toga, igra i rezultati postaju sve bolji. S obzirom na kaznu od -8 bodova Milan se plasirao među 4 najbolje momčadi lige i došao čak do pokala Lige prvaka, nakon pobjede nad Liverpoolom 2:1 23. svibnja 2007 u Ateni.


Momčad sezone 2008./09. [uredi]
Ime i Prezime Dres Nacionalnost
Vratari
Dida 1
Christian Abbiati 12
Željko Kalac 16
Braniči
Philippe Senderos -
Massimo Oddo 2
Paolo Maldini 3
Kakhaber Kaladze 4
Alessandro Nesta 13
Gianluca Zambrotta 15
Marek Jankulovski 18
Giuseppe Favalli 19
Daniele Bonera 25
Matteo Darmian 36
Vezni igrači
Emerson 5
Gennaro Gattuso 8
Clarence Seedorf 10
Mathias Cardaccio 14
Tabaré Viudez 20
Andrea Pirlo 21
Kaká 22
Massimo Ambrosini 23
Christian Brocchi 32
Luca Antonini 77
Ronaldinho 80
Mathieu Flamini 84
Napadači
Alexandre Pato 7
Filippo Inzaghi 9
Marco Boriello 11
Alberto Paloschi 43
Andrij Ševčenko 76
Willy Aubameyang 94


Transferi sezone 2008./09. [uredi]

U klub [uredi]
Gianluca Zambrotta ( Barcelona; 8.5 mil. € )
Mathieu Flamini ( Arsenal; 0 )
Marco Boriello ( Genoa; 10 mil. € + Davide Di Gennaro )
Luca Antonini ( Empoli ; zamijena za Linu Marzorattija )
Christian Abbiati ( Atletico Madrid; povratak s posudbe )
Ronaldinho ( Barcelona F.C.; 21 mil. € )

Iz kluba [uredi]
Cafu ( istek ugovora )
Serginho ( mirovina )
Ibrahim Ba ( mirovina )
Valerio Fiori ( mirovina )
Ricardo Oliveira ( Real Zaragoza; 10 mil. € )
Alberto Gilardino ( Fiorentina ; 14 mil. € )
Davide Di Gennaro ( Genoa; dio zamjene )
Luca Antonelli ( Parma )
Yoann Gourcuff ( Bordeaux; posudba )

Umirovljeni brojevi [uredi]
6 Franco Baresi, branič, 1977-1997
3 Paolo Maldini, branič, 1984-? nakon Paola samo će njegov sin Christian imati broj 3 ( rođ. 16. lipnja 1996 )

Trofeji [uredi]
Serie A: 17
1901., 1906., 1907., 1951., 1955., 1957., 1959., 1962., 1968., 1979., 1988., 1992., 1993., 1994., 1996., 1999., 2004.
Liga/Kup prvaka: 7
1963., 1969., 1989., 1990., 1994., 2003, 2007.
Coppa Italia: 5
1967., 1972., 1973., 1977., 2003.
Supercoppa Italia: 5
1988., 1992., 1993., 1994., 2004.
Europski Superkup: 5
1989., 1990., 1994., 2003., 2007.
Interkontinentalni kup/Svj. klupsko prvenstvo: 4
1969., 1989., 1990., 2007.
Kup pobjednika kupova: 2
1968., 1973.

Najbolji strijelci [uredi]
drž. ime br. golova br. sezona
Gunnar Nordahl 221 8
Andrij Ševčenko 173 7
Gianni Rivera 164 18
José Altafini 161 7
Aldo Boffli 136 9
Marco van Basten 129 7
Giuseppe Santagostino 106 11
Pierino Prati 102 7
Louis van Hege 98 7
Alberto Bigon 90 9
Nils Liedholm 89 12
Renzo Buriní 88 6
Filippo Inzaghi 85 6
Pietro Paolo Virdis 76 5
Marco Simone 75 9

subota, 17.01.2009.

Franck Ribéry

Osobne informacije
Puno ime Franck Ribéry
Nadimak The Magician (Čarobnjak), FerraRibery
Rođenje 7. travnja 1983.
Boulogne-Sur-Mer, Francuska
Visina 171 cm
Klub
Trenutačni klub FC Bayern München
Broj 7
Pozicija Napadački vezni igrač
Profesionalni klubovi*
Godina Klub Nastupi (golovi)
2001.-2002.
2002.-2003.
2003.-2004.
2004.
2005.
2005.-2007.
2007.- US Boulogne
Olympique Alčs
Stade Brestois 29
FC Metz
Galatasaray
Olympique Marseille
FC Bayern München 24 (5)
18 (1)
35 (3)
20 (2)
14 (0)
54 (12)
28 (11)
Reprezentacija
2006. - Francuska 29 (4)

Franck Ribéry (Boulogne-Sur-Mer, 7. travnja 1983.) je francuski nogometaš i reprezentativac koji od ove sezone igra u njemačkom klubu Bayernu. Mediji su ga nedavno proglasili nasljednikom legendarnog Zizoua zbog izvrsnih nastupa za reprezentaciju i klub. Sa dvije godine bačen je kroz prednje staklo u automobilskoj nesreći što je uzrokovalo ožiljke na desnoj strani lica i čelu.

Karijeru je započeo u gradskom klubu US Boulogne odakle ga je put vodio do Olympique Alčsa, Bresta i FC Metza u uzastopnim sezonama. U lipnju 2005. potpisao je za turski Galatasaray i pomogao im je da osvoje Turski kup. U lipnju 2005. jednostavno je napustio istanbulski klub i otišao u Olympique Marseille, njegov šesti klub u karijeri. Njego odlazak bio je jako kontroverzan; Galatasaray je tvrdio da mu je ugovor još valjan, no Ribéry je tvrdio da nije i da mu je Galatasaray dugovao mnogo novca. To je uzrok FIFA-ine arbitraže od lipnja 2006. Prelazak u Marseille donio mu je tituli najbljeg igrača u mjesecima kolovozu, listopadu i studenom 2005.

Pozvan je u reprezentaciju za svjetsko prvenstvo u Njemačkoj. Mediji su ga povezivali sa Arsenalom, Manchester Unitedom i Olympique Lyonom. Nakon prvenstva rekao je da želi u Manchester jer bi želio surađivati sa sureprezentativcom Petriceom Evrom i jer jako cijeni njihovog meneđera, Alexa Fergusona. No ipak, po izvještaju Sky Sport Newsa Ribéry je rakao da ovo ljeto želi u Lyon. No kasnije je izjavio da bi prešao u engleski Arsenal kako bi radio sa Wengerom, koji je Francuz. Iz ovoga zaključujemo da je njegova budučnost neodređena.

Ribéry je 2002. godine prešao na islam i preuzeo je muslimansko ime Bilal. Njegova supruga Wahiba Belhami je alžirskog porijekla . Imaju jednu kćer, Hizyu, koja je rođena 18. srpnja 2005.

Početkom sezone 2007./2008. prešao je iz francuskog Marseilla u njemački Bayern za 25 000 000€.

Dario Srna

Osobne informacije
Puno ime Darijo Srna
Rođenje 1. svibnja 1982.
Metković, Hrvatska
Visina 182cm
Težina 77kg
Klub
Trenutačni klub Šahtar Donjeck
Broj 33
Pozicija desni branič/vezni
Juniorski klubovi
do 1999. NK Neretva Metković
Profesionalni klubovi*
Godina Klub Nastupi (golovi)
1999. - 2003.
2003. - HNK Hajduk Split
Šahtar Donjeck 62 (6)
114 (8)
Reprezentacija
2002. - Hrvatska 60 (17)

Darijo Srna (Metković, 1. svibnja 1982.), hrvatski nogometni reprezentativac

Nakon što je neko vrijeme proveo u NK Neretvi, dolazi u splitski Hajduk gdje njegov talent dolazi do potpunog izražaja. Nakon razdoblja u Hajduku iz Splita, gdje je smatran jednim od najboljih igrača 2003. zajedno sa Pletikosom biva prodan ukrajinskom Šahtaru. U svom klubu, za razliku od reprezentacije, Srna zauzima više defanzivnu poziciju i zadužen je za izvođenje slobodnih udaraca. U zadnje vrijeme povezuje ga se sa jakim engleskim klubovima, no, predsjednik Šahtara Rinat Ahmetov ga ne želi nigdje pustiti. Unatoč ponudama iz engleskog Liverpoola i francuskog PSG-a, potpisao je iznimno bogati ugovor sa Šahtarom koji vrijedi do 2011.

Standardni je član prvih 11 reprezentacije gdje igra na mjestu desnog krila iako cijelu klupsku sezonu igra kao desni bek. Njegovim centaršutevima i prodorima po desnoj strani, te, naravno, pogocima Hrvatska se uspijela plasirati na SP u Njemačku 2006. godine. Pogotkom iz jedanaesterca protiv Švedske odveo je reprezentaciju na SP 2006. U Njemačkoj je na svjetskom prvenstvu promašio sa 11m protiv Japana, utakmica je završila 0:0, a protiv Australije je postigao pogodak iz slobodnog udarca već u 2. minuti. Kasnije je bilo 2:2 i Hrvatska je ispala sa Mundiala. Prije toga nastupio je i na EURU 2004. u Portugalu. Za nacionalnu vrstu debitirao je krajem 2002. godine u susretu protiv Rumunjske, a 24-godišnjem veznjaku se vrijednost procijenjuje na 4,2 milijuna eura, iako ga trener Šahtara Mircea Lucescu smatra vrijednim čak 10 milijuna eura.

Tijekom priprema reprezentacije za kvalifikacijsku utakmicu protiv Rusije, 3. rujna 2006. Srna je u društvu Olića i Balabana u ranim jutarnjim satima viđen u narodnjačkom klubu u Zagrebu, te ih je izbornik Slaven Bilić kaznio zabranom nastupa na spomenutoj utakmici. Kasnije su kažnjeni sa po 30.000 kn.

Darijo je posebno emotivno vezan za brata Igora koji ima blaži oblik Downovog sindroma, taka da često posvećuje svoje golove upravo bratu, a na prsima ima veliku tetovažu bratova imena.
Iako se uz njegov razvoj spominje ponajprije ime Igora Štimca, on uvijek posebno zahvaljuje treneru Gudelju.
U više navrata istaknuo je svoju želju da se vrati u matični mu klub, Hajduk, i to istekom ugovora u Donjecku.

petak, 16.01.2009.

Lionel Messi

Osobne informacije
Puno ime Lionel Andrés Messi
Nadimak Leo, Mesija, Messidona
Rođenje 24. lipnja 1987.
Rosario, Argentina
Visina 169 cm
Klub
Trenutačni klub F.C. Barcelona
Broj 10
Pozicija ofenzivni vezni / napadač / krilo
Juniorski klubovi
1995.-2000.
2000.-2004. Newell's Old Boys
F.C. Barcelona
Profesionalni klubovi*
Godina Klub Nastupi (golovi)
2004.- F.C. Barcelona 64 (29)
Reprezentacija
2005.- Argentina 26 (8)
Osvojene medalje

Nogomet
Olimpijske igre
Zlato Peking 2008.

Lionel Andrés Messi (Rosario, 24. lipnja 1987.) je argentinski nogometaš, član nogometnog kluba Barcelona i argentinske reprezentacije. Messi se smatra jednim od najboljih svjetskih nogometaša.



Karijera Lionela Messija započela je 1995. godine u klubu Newell's Old Boys, gdje je igrao do 2000. godine. S 13 godina Messi je odlučio sreću potražiti preko Atlantika u Barceloni, gdje se pridružio U-14 momčadi. Messi je napredovao spektakularno u svim uzrastima Barce, napredovavši vrlo brzo iz Barcelone C (juniorske ekipe) u Barcelonu B (rezervnu momčad), a sa 16 godina je debitirao za prvu momčad, u prijateljskom susretu protiv Porta na otvaranju novog Dragăo stadiona. Maradona ga je proglasio svojim nasljednikom zbog nevjerojatne tehnike, preciznosti i brzine.

Nadolazeća sezona 2004.-05., Messiju je donijela prvi nastup na službenoj utakmici, 16. listopada 2004., u gradskom derbiju protiv Espanyola na Olimpijskom stadionu, u pobjedi Barce 1:0. Zahvaljujući ozljedama nekoliko prvotimaca, Messi je postao standardni član Barcelonine prve momčadi. Dana 1. svibnja 2005. u utakmici protiv Albacetea postao je najmlađi igrač koji je postigao pogodak za Barcelonu - imao je samo 17 godina, 10 mjeseci i 7 dana.

Na Svjetskom U-20 prvenstvu u Nizozemskoj 2005. Messi je ne samo osvojio naslov prvaka, već je bio i najbolji strijelac te je proglašen najboljim igračem prvenstva. Ubrzo nakon toga debitirao je i za argentinsku reprezentaciju u prijateljskoj utakmici protiv Mađarske.

Sredinom sezone 2005./06. Messi je promijenio broj dresa iz 30 u 19, kao rezultat promjene u njegovoj registraciji s kojom je imao problema. To se odnosi samo na španjolski Kup i prvenstvo, dok će u Ligi prvaka i dalje nastupati pod brojem 30.

Godine 2006. Messi je produžio vjernost Barceloni do 2014. godine.

Sredinom sezone 2006./07. Messi postiže golove koji neodoljivo podsjećaju na Maradonina remek-djela. Prvo hat-trick protiv Real Madrida, zatim u utakmici kupa protiv Getafea postiže gol nakon što je prešao 6 protivničkih igrača uključujući i vratara (sličan gol kakav je Maradona dao na Svjetskom prvenstvu u Meksiku). Na samom kraju sezone postiže gol rukom, koji mu je priznat, baš kao i Maradoni

srijeda, 14.01.2009.

Osobne informacije
Puno ime Ivan Klasnić
Nadimak Killer
Rođenje 29. siječnja 1980.
Hamburg, Njemačka
Visina 186cm
Težina 79kg
Klub
Trenutačni klub FC Nantes
Broj 17
Pozicija napadač
Ugovor do lipnja 2012.
Juniorski klubovi
1984. - 1992.
1992. - 1994. SC Union 03 Hamburg
ZSV Stellingen 88
Profesionalni klubovi*
Godina Klub Nastupi (golovi)
1994. - 2001.
2001. - 2008.
2008. - FC St. Pauli
SV Werder Bremen
FC Nantes 95 (26)
151 (49)
16 (2)
Reprezentacija
1998. - 1999.
2001.
2004. - Hrvatska U-19
Hrvatska U-21
Hrvatska 5 (1)
3 (1)
33 (10)
Napomene
* Nastupi i (golovi) u profesionalnim klubovima
broje se samo za ligu iz koje je klub.
* Nastupi i (golovi) u profesionalnim klubovima
zadnji su put ažurirani 8. rujna 2008.

Ivan Klasnić (Hamburg, 29. siječnja 1980.), hrvatski nogometni reprezentativac i igrač francuskog FC Nantesa.

Prije Hamburga i TSV Stellingena, igrao je u lokalnom St. Pauliju. U Werder prelazi 2001. godine, no u prvoj momčadi ostavlja dublji trag tek nakon dvije godine zbog teške ozljede koljena, koja ga je udaljila s terena.

Jedan je od najvećih nada hrvatske reprezentacije, pogotovo nakon odlaska Dade Prše. Iako je u bremenskom Werderu stekao status golgetera, u reprezentaciji je dugo vremena bio etiketiran kao igrač kojeg treba čekati. Nakon prijateljske utakmice u Baselu, kada je Klasnić zabio Argentincima, te Austrijancima prije SP-a 2006. izgledalo je da će i u reprezentaciji početi sa zabijanjem golova kao i u klubu, no, to se ipak još nije dogodilo.

U Werderu je uz Miroslava Klosea u sezoni 2005./2006. bio ključni napadač, a vrijednost mu se procijenjivala na 12 milijuna eura, te je najskuplji hrvatski nogometaš.

Za reprezentaciju je debitirao početkom 2004. godine u utakmici protiv Njemačke, a do početka kvalifikacija za EP 2008. odigrao je 23 utakmice te zabio sedam golova.

Tijekom siječnja 2007. zbog komplikacija nastalih na bubrezima koji su zahtijevali hitnu transplantaciju, na Ivanu Klasniću izvršena je hitna operacija te mu je implantiran majčin bubreg. Kako je Ivanov organizam odbacio majčin implantirani bubreg obavljena je druga operacija, u kojoj je donor bio njegov brat. Nakon pola godine oporavka Klasnić se vratio na nogometne terene i u reprezentaciju za koju nastupa na Europskom prvenstvu 2008. gdje postiže 2 gola, u utakmicama sa Poljskom i Turskom.

Ljeta 2008. nakon 7 godina napušta bremenski Werder i potpisuje za francuski prvoligaški klub FC Nantes[1]

Prvi nastup za reprezentaciju:

Split, 18. veljače 2004. godine

La Liga

Sport nogomet
Države Španjolska
Osnovana 1929.
Niža liga Segunda División
Broj klubova 20
Kupovi
- domaći Copa del Rey
Supercopa de Espańa
- međunarodni UEFA Liga Prvaka
Kup UEFA
Prvaci (2007./08.) Real Madrid
Najuspješniji klub Real Madrid (31 naslov)
Službena stranica

Liga de Fútbol Profesional (Professional Football League), obično poznatija po imenu Primera División ili La Liga ili Liga BBVA, nogometna liga u Španjolskoj.

Devet klubova su okrunjeni titulom Campeones de Liga. Od 1950-ih godina, Real Madrid, Barcelona su dominirali natjecanjem. Bivši prvaci su bili pobjednici 31 puta. dok je potonji osvojio to natjecanje 18 puta. Međutim, tijekom 1930-ih, 1940-ih te u novije doba, Primera División je konkurentnija s drugim momčadima uključujući momčadi poput Valencije, Atletico Madrida, Seville, Deportivo La Coruńe, Athletic Bilbaoa, Real Sociedada i Real Betisa.

Pored ostalih momčadi u Primera División, Real Madrid, Barcelona i Valencija su tri najuspješnije momčadi u europskim natjecanjima. Sva tri kluba su jedini španjolski klubovi koji su osvojili na 5 ili više međunarodnih trofeja. Sva tri kluba su u prvih deset najuspješnijih momčadi u europskom nogometu u pogledu na osvojene europske trofeje. U sezoni 2005/06 Barça je osvojila Ligu prvaka, a Sevilla, Kup UEFA.

Primera División je trenutno[1] druga u UEFA-inoj ljestvici europskih liga na temelju njihovih nastupa u europskim natjecanjima tijekom petogodišnjeg razdoblja, iza engleskePremier Lige, ali ispred talijanske, Serie A. U sezoni 2005-06 prosječna posjećenost nogometnih stadiona, u utakmicama La Lige bilo je 29.029 ljudi. U profesionalnim nogometnim ligama, Primera División se nalazi na trećem mjestu po posjetnji stadiona, iza Bundeslige i Premier Lige.

Tijekom sezone, koja traje od rujna do lipnja, svaki klub igra dvaput s ostalim momčadima, jednom kod kuće i jednom u gostima. Igra se ukupno 38 kola. Za pobjedu momčad dobiva tri boda, jedan bod se dobiva za neriješen ishod, dok se za poraz ne dobiva nijedan bod. Momčadi se rangiraju prema broju bodova, momčad koja na kraju sezone sakupi najviše bodove postaje prvak. Ako klubovi imaju isti broj bodova, tada međusobni ogled ta dva kluba odlučuje mjesto na tablici.

Na kraju sezone, tri posljednjeplasirane momčadi La Lige ispadaju u Segundu Division, dok prve tri momčadi Segunde dobivaju se plasiraju u viši rang, odnosno u La Ligu.


Kvalifikacije za Europska natjecanja [uredi]
Četiri prvoplasirane ekipe La Lige kvalificiraju se u Ligu Prvaka, odnosno prve dvije ekipe ulaze izravno u to natjecanje, dok se treća i četvrta ekipa kvalificiraju za 3. pretkolo Lige Prvaka. Peta i šesta momčad lige, plasiraju se u Kup UEFA.

Od kvalifikacija za Ligu Prvaka 2009., dolazi do malih izmjena, prve tri ekipe La Lige izravno ulaze u Ligu Prvaka, dok četvrta momčad igra u kvalifikacijama, odnosno 3. pretkolu Lige Prvaka. Mjenja se i natjecanje Kupa UEFA koje dobiva novo ime Europska Liga, te peta i šesta momčad La Lige se kvalificiraju za četvrto, odnosno treće kvalifikacijsko kolo.


Povijest [uredi]

Osnutak [uredi]
U travnju 1927. godine Jose Maria Acha, direktor nogometnog kluba Arenas Club de Getxo, predlaže osnivanje španjolske nogometne lige. Nakon dugih pregovora o veličini lige i klubova koji bi trebali nastupati u njoj, Španjolski nogometni savez 1928. godine donosi popis od deset klubova koji ce nastupati u La Ligi. FC Barcelona, Real Madrid, Athletic Bilbao, Real Sociedad, Arenas Club de Getxo i Real Unión su izabrani kao prijašnji pobjednici Copa del Rey. Athletic Madrid, RCD Espańol i CE Europa kao prijašnji sudionici finala Copa del Rey i Racing Santander. Samo tri utemeljiteljska kluba do sada nikad nisu ispala u niži rang natjecanja, to su Real Madrid, FC Barcelona i Athletic Bilbao.


Pobjednici
Sezona Prvak Drugo mjesto Treće mjesto

1929. FC Barcelona Real Madrid Athletic Bilbao
1929.-30. Athletic Bilbao FC Barcelona Arenas Club de Getxo
1930.-31. Athletic Bilbao Racing de Santander Real Sociedad
1931.-32. Real Madrid Athletic Bilbao FC Barcelona
1932.-33. Real Madrid Athletic Bilbao CE Espanyol
1933.-34. Athletic Bilbao Real Madrid Racing de Santander
1934.-35. Real Betis Real Madrid Oviedo CF
1935.-36. Athletic Bilbao Real Madrid Oviedo CF
1936.-39. - Španjolski građanski rat -
1939.-40. Atlético Aviacion Sevilla FC Athletic Bilbao
1940-41 Atlético Aviacion Athletic Bilbao Valencia CF
1941.-42. Valencia CF Real Madrid Atlético Aviacion
1942.-43. Athletic Bilbao Sevilla FC FC Barcelona
1943.-44. Valencia CF Atlético Aviacion Sevilla FC
1944.-45. FC Barcelona Real Madrid Atlético Aviacion
1945.-46. Sevilla FC FC Barcelona Athletic Bilbao
1946.-47. Valencia CF Athletic Bilbao Atlético Aviacion
1947.-48. FC Barcelona Valencia CF Atlético de Madrid
1948.-49. FC Barcelona Valencia CF Real Madrid
1949.-50. Atlético de Madrid Deportivo de La Coruńa Valencia CF
1950.-51. Atlético de Madrid Sevilla FC Valencia CF
1951.-52. FC Barcelona Athletic Bilbao Real Madrid
1952.-53. FC Barcelona Valencia CF Real Madrid
1953.-54. Real Madrid FC Barcelona Valencia CF
1954.-55. Real Madrid FC Barcelona Athletic Bilbao
1955.-56. Athletic Bilbao FC Barcelona Real Madrid
1956.-57. Real Madrid Sevilla FC FC Barcelona
1957.-58. Real Madrid Atlético Madrid FC Barcelona
1958.-59. FC Barcelona Real Madrid Athletic Bilbao
1959.-60. FC Barcelona Real Madrid Athletic Bilbao
1960.-61. Real Madrid Atlético de Madrid FC Barcelona
1961.-62. Real Madrid FC Barcelona Atlético de Madrid
1962.-63. Real Madrid Atlético de Madrid Real Oviedo
1963.-64. Real Madrid FC Barcelona Real Betis
1964.-65. Real Madrid Atlético de Madrid Real Zaragoza
1965.-66. Atlético de Madrid Real Madrid FC Barcelona
1966.-67. Real Madrid FC Barcelona RCD Espanyol
1967.-68. Real Madrid FC Barcelona UD Las Palmas
1968.-69. Real Madrid UD Las Palmas FC Barcelona
1969.-70. Atlético de Madrid Athletic Bilbao Sevilla FC
1970.-71. Valencia CF FC Barcelona Atlético de Madrid
1971.-72. Real Madrid Valencia CF FC Barcelona
1972.-73. Atlético de Madrid FC Barcelona RCD Espanyol
1973.-74. FC Barcelona Atlético de Madrid Real Zaragoza
1974.-75. Real Madrid Real Zaragoza FC Barcelona
1975.-76. Real Madrid FC Barcelona Atlético de Madrid
1976.-77. Atlético de Madrid FC Barcelona Athletic Bilbao
1977.-78. Real Madrid FC Barcelona Athletic Bilbao
1978.-79. Real Madrid Sporting de Gijón Atlético de Madrid
1979.-80. Real Madrid Real Sociedad Sporting de Gijón
1980.-81. Real Sociedad Real Madrid Atlético de Madrid
1981.-82. Real Sociedad FC Barcelona Real Madrid
1982.-83. Athletic Bilbao Real Madrid Atlético de Madrid
1983.-84. Athletic Bilbao Real Madrid FC Barcelona
1984.-85. FC Barcelona Atlético de Madrid Athletic Bilbao
1985.-86. Real Madrid FC Barcelona Athletic Bilbao
1986.-87. Real Madrid FC Barcelona RCD Espanyol
1987.-88. Real Madrid Real Sociedad Atlético de Madrid
1988.-89. Real Madrid FC Barcelona Valencia CF
1989.-90. Real Madrid Valencia CF FC Barcelona
1990.-91. FC Barcelona Atlético de Madrid Real Madrid
1991.-92. FC Barcelona Real Madrid Atlético de Madrid
1992.-93. FC Barcelona Real Madrid Deportivo de La Coruńa
1993.-94. FC Barcelona Deportivo de La Coruńa Real Zaragoza
1994.-95. Real Madrid Deportivo de La Coruńa Real Betis
1995.-96. Atlético de Madrid Valencia CF FC Barcelona
1996.-97. Real Madrid FC Barcelona Deportivo de La Coruńa
1997.-98. FC Barcelona Athletic Bilbao Real Sociedad
1998.-99. FC Barcelona Real Madrid Real Mallorca
1999.-00. Deportivo de La Coruńa FC Barcelona Valencia CF
2000.-01. Real Madrid Deportivo de La Coruńa Real Mallorca
2001.-02. Valencia CF Deportivo de La Coruńa Real Madrid
2002.-03. Real Madrid Real Sociedad Deportivo de La Coruńa
2003.-04. Valencia CF FC Barcelona Deportivo de La Coruńa
2004.-05. FC Barcelona Real Madrid Villarreal CF
2005.-06. FC Barcelona Real Madrid Valencia CF
2006.-07. Real Madrid FC Barcelona Sevilla FC
2007.-08. Real Madrid Villarreal CF FC Barcelona

utorak, 13.01.2009.

Bundes Liga

Sport nogomet
Države Njemačka
Osnovana 1963.
Niža liga 2. Bundesliga
Broj klubova 18
Kupovi
- domaći DFB Pokal
- međunarodni UEFA Liga Prvaka
Kup UEFA
Prvaci (2007./08.) Bayern Munchen
Najuspješniji klub Bayern Munchen (20 naslova)
Službena stranica bundesliga.de

U njemačkom nogometu, Bundesliga je najviše nogometno klupsko natjecanje, odnosno takmičenje gdje sudionici u međusobnim srazovima na koncu određuju državnog prvaka.

Izraz Bundesliga se također koristi i u Austriji, kao i za brojna ligaška natjecanja u inim športovima u tim dvima državama.

Njemačka neobičnost se sastoji u tome, što je za razliku od drugih država, krenila dosta kasnije sa jedinstvenom nacionalnom ligaškom strukturom. Tek 1963. se formiralo Bundesligu, a struktura i organizacija državnih nogometnih liga se često mijenjala sve do današnjeg dana.

Bundesliga se sastoji od dviju liga, 1. Bundeslige i 2. Bundeslige. U svakodnevnom govoru se 1. Bundesligu samo zove "Bundesligom", dok se 2. Bundesligu naziva 2. Bundesliga ili Zweite Liga (druga liga, u doslovnom prijevodu), za ju razlikovati od prve lige.

Druga Bundesliga je nižom ligom od 1. Bundeslige od 1974. godine.

Bundeslige su profesionalna natjecanja, dok se lige ispod tih dviju natječu u amaterskom svojstvu. Ipak, profesionalizam je počeo nadirati i u Regionalligu, odnosno 3. lige, jer klubovi su počeli potpisivati ugovore sa igračima.

Njemačka nogometna ligaška struktura / 1903. do danas

Njemačka SR Njemačka SR Njemačka SR Njemačka Njemačka Njemačka DR Njemačka
Razina 1994. - danas 1974.-1994. 1963.-1974. 1946-1963 1933.-1945. 1903-1932 DDR
1949.-1991.
I Bundesliga Bundesliga Bundesliga Oberliga Gauliga Verbandsliga DDR Oberliga
II 2.Bundesliga 2.Bundesliga Regionalliga 2.Oberliga Bezirksliga Bezirksliga DDR Liga
III Regionalliga Am. Oberliga 1.Amateurliga Ľ ??? Ľ ??? Ľ ??? DDR 2.Liga
IV Oberliga Verbandsliga 2.Amateurliga Bezirksliga
V Landesliga/Verbandsliga1 Landesliga Ľ ???
U nekim područjima se zvala Landesliga, u nekima Verbandsliga.
2 Bezirksoberliga nije uspostavljena u svim krajevima, primjerice u Mittelrhein-u/Srednjem Porajnju.
3 Kreisliga nije uspostavljena u svim krajevima, primjerice u Mittelrhein-u/Srednjem Porajnju.


Ispod razine 2. Bundeslige, lige su uglavnom podijeljene na regionalnoj osnovi. Primjerice, Regionalliga se trenutačno (kolovoz 2006.) sastoji od Sjeverne i Južne divizije (Nord division, Süd division), a Oberliga se sastoji od 9 divizija koje predstavljaju savezne države ili velike gradske ili zemljopisne površine. Razine ispod Oberlige se razlikuju od kraja do kraja. Ligaška struktura se učestalo mijenjala, obično odražavavši stupanj sudjelovanja u športu u raznim djelovima zemlje. Početkom 1990-ih, promjene su nastale ujedinjenjem Njemačke, i sukladno tome spajanje nacionalnih liga DR i SR Njemačke.

Svaka momčad u Bundesligi mora imati licencu za igrati u lizi, ili će biti izbačeni u regionalne lige. Za dobiti licencu, momčadi moraju biti novčarski zdrave i biti u skladu sa stanovitim standardima ponašanja/ophođenja kao organizacije.


Momčadi u ovogodišnjoj Bundesligi (2006./2007.) [uredi]
Alemannia Aachen
DSC Arminia Bielefeld
TSV Bayer 04 Leverkusen
FC Bayern München
VfL Bochum
Borussia Dortmund
Borussia Mönchengladbach
Eintracht Frankfurt
Energie Cottbus
Hamburger SV
Hertha BSC Berlin
Hannoverscher SV 96
1. FSV Mainz 05
1. FC Nürnberg
FC Schalke 04
VfB Stuttgart
SV Werder Bremen
VfL Wolfsburg

ponedjeljak, 12.01.2009.

UEFA Liga prvaka

Izvorno ime Europski kup
Osnovan 1955. (Od 1992. u novom formatu)
Regija Europa (UEFA)
Broj ekipa 32 (po grupama)
76 ili 77 (Ukupno)
Trenutačni prvak Manchester United (3)
Najuspješnija ekipa Real Madrid (9)

UEFA Liga prvaka (prije službeno, ali i danas zvana Europski kup) godišnje je nogometno natjecanje koje organizira UEFA za najbolje europske klubove. Ona je jedan od najprestižnijih sportskih turnira, zajedno s južnoameričkim Copa Libertadoresom.

Turnir je osnovan 1955., na prijedlog francuskog novinara i urednika L'Équipea Gabriela Hanota,[1] kao kontinentalno natjecanje za klubove pobjednike liga iz kojih dolaze nazvano Europski kup. U sezoni 1992/93. naziv turnira promijenjen je u UEFA Liga prvaka, i od tada se na turniru natječu samo najbolje momčadi europskih nogometnih liga, iako neke od njih nikad nisu bili prvaci u svojoj ligi. UEFA Liga prvaka ne bi trebala biti poistovijećena s Kupom UEFA-e ili s već ukinutim Kupom pobjednika kupova.

Trenutni europski prvak je AC Milan, koji je porazio Liverpool 2-1 u Ateni, 23. svibnja 2007.

Finale sezone 2007/08. igrat će se na Lužnjiki Stadionu u Moskvi.

Turnir se satoji od više faza natjecanja, a počinje s tri kvalifikacijska pretkola. Različite momčadi startaju u različitim pretkolima ovisno o njihovoj poziciji u domaćoj ligi i mjestu njihove lige prema UEFA-inim koeficijentima, dok se šesnaest najbolje plasiranih momčadi iz najbolje plasiranih europskih liga direktno kvalificira za prvu fazu Lige Prvaka.

U pretkolima, momčadi igraju jedna protiv druge na principu izbacivanja (knockout sustav) i to u dvije utakmice (kod kuće i u gostima). Momčad koja je ukupnim rezultatom iz obije utakmice ostvarila pobjedu ide u sljedeće pretkolo i igra protiv sljedeće momčadi s kojom se križa. Pretkola se igraju od sredine srpnja pa do kolovoza. Poraženi iz trećeg pretkola idu u Kup UEFA, dok se šesnaest momčadi koje su ostvarile pobjede u 3. pretkolu pridružuje šesnaest momčadi koje su se kvalificirale direktno u prvu fazu po grupama.

Momčadi su podijenjene u osam skupina po četiri momčadi u kojoj svaka momčad igra protiv svake dva puta (kod kuće i u gostima). Faza po skupinama igra se od sredine rujna pa do prosinca. Trećeplasirane momčadi iz svake skupine idu u Kup UEFA, dok prve dvije idu u osminu finala Lige Prvaka. Tih šesnaest momčadi igraju dalje u fazi izbacivanja i to od veljače pa do svibnja.

Sve daljnje faze natjecanja poslije skupina igraju se dvokružno, tj. svaka momčad je domaćin jedne od dvije utakmice. Momčad koja rezultatima iz obje utakmice ostvari ukupnu pobjedu ide u iduću fazu. U ovim fazama vrijedi pravilo gola u gostima. Ako je potrebno, produžetci i jedanaesterci se igraju da bi se dobio pobjednik. Jedina iznimka za sva ova pravila (osim zadnjeg) je finale, koje se igra jednokružno na neutralnom terenu, no zna se dogoditi da jedan od finalista ipak igra na svom terenu, na što UEFA ne može utjecati jer se stadion finala za tu sezonu bira pri kraju prošle sezone.

Ždrijebanje je danas oblikovano tako da dvije momčadi iz iste lige ne mogu igrati jedna protiv druge prije četvrtine finala. Nadalje, koriste se i UEFA-ini koeficijenti. Sustav natjecanja je bio žrtva promjena od sezone 1991/92.. Trenutni sustav adaptiran je 2003.

nedjelja, 11.01.2009.

Puno ime Real Madrid Club de Fútbol
Nadimak Los Blancos
Los Merengues
Los Vikingos
Los Galácticos
Osnovan 6. ožujka 1902.
Igralište Stadion Santiago Bernabéu, Madrid
Kapacitet 80.354
Predsjednik Ramón Calderón
Trener Juande Ramos
Liga La Liga
2007./08. 1.
Real Madrid španjolsko je sportsko društvo, najveće u toj državi zajedno sa Barcelonom, te jedno od najvećih i najpoznatijih u svijetu. Nogometni klub, Real Madrid CF, prema FIFI je proglašen najboljim klubom 20. stoljeća. To društvo pamti velike rezultate još jednog Real Madrida, onog košarkaškog, punog imena Real Madrid-Teka. Adresa Reala je Avenida de Concha Espina 1, 28036 Madrid

Real igra na velebnom stadionu Santiago Bernabéu, u Madridu, nazvanom po najvećem predsjedniku u povijesti kluba. U svojoj je povijesti rekorder po broju osvojenih naslova prvaka Europe, uspjelo im je to čak 9 puta. Španjolsku Primera ligu (La Ligu) osvajali su 31 put, što je najviše od svih španjolskih klubova.

U sklopu Real Madrida postoji još rezervna momčad Real Madrid Castilla, za koju uglavnom igraju mladi igrači iz Realove omladinske škole.

Tijekom povijesti madridski je klub imao mnogo nadimaka. Naširoko je poznat kao kraljevski klub, što će za razliku od nekih nadimaka, ostati zauvijek, zbog riječi Real u nazivu kluba, koju nose još neki španjolski klubovi i koju ovaj klub ima zbog sjajnih odnosa sa negdašnjim španjolskim kraljem Alfonsom XIII. No, Real su prije zvali drukčije. Na početku su bili Los Merengues, po kolaču mereinque, pa zatim i Los Blancos. Oboje su se odnosili na tradicionalne, u potpunosti, bijele dresove kluba, koji su i danas lako prepoznatljivi. 70-ih godina 20. stoljeća dozvoljeno je klubovima kupovanje inozemnih igrača. Real je u tom razdoblju najviše kupovao igrače sa sjevera Europe, pa su ih počeli zvati, naravno, Los Vikingos. Nakon što je predsjednikom postao Florentino Perez, u kraljevski su se klub počele dovoditi svjetske nogometne zvijezde, koje su ipak, samo na početku imale sjajne rezultate. U tom je razdoblju klub bio naširoko po svijetu poznat kao Los Galactios.

11.01.2009. u 20:25 • 3 Komentara • Print • # • ^

subota, 10.01.2009.

Liverpool F.C

Puno ime Liverpool Football Club
Nadimak The Reds (crveni)
Osnovan 1892.
Igralište Anfield, Liverpool
Kapacitet 45,362
Predsjednik Tom Hicks i George Gillett
Trener Rafael Benítez
Liga FA Premier Liga
2007/08. 4.
Liverpool Football Club je engleski nogometni klub iz Liverpoola. Natječe su u Premier Ligi, te je sa 18 naslova najuspješniji engleski klub, iako su zadnji naslov osvojili još 1990. Uz to, pet puta je osvojao Ligu prvaka, više naslova imaju samo Milan i Real Madrid. Liverpool je još sedam puta osvajao FA kup i Engleski Liga kup.

Klub od svog osnutka 1896. igra na stadionu Anfield, na kojem uvijek ima vatrenu podršku svojih navijača. Navijači se zovu Kopites prema Kopu gdje sjede najvatreniji navijači. Himna kluba je pjesma You'll Never Walk Alone u izvedbi britanske rock and roll grupe Gerry and the Pacemakers.

Najveći rival Liverpoola je gradski suparnik Everton s kojim igra tzv. Merseyside derbi. Također, veliki rival Liverpoola, zbog uspješnosti oba kluba je Manchester United.

10.01.2009. u 10:49 • 2 Komentara • Print • # • ^

Ronaldinho
Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Ronaldinho

Osobne informacije
Puno ime Ronaldo de Assis Moreira
Nadimak Ronaldinho Gaúcho
Rođenje 21. ožujka 1980.
Porto Alegre, Brazil
Visina 178 cm
Klub
Trenutačni klub A.C. Milan
Broj 80
Pozicija Napadač / Vezni igrač
Juniorski klubovi
1987.-1998. Gręmio
Profesionalni klubovi*
Godina Klub Nastupi (golovi)
1998.-2001.
2001.-2003.
2003.-2008.
2008.- Gręmio
Paris Saint-Germain
FC Barcelona
A.C. Milan 110 (37)
55 (17)
207 (94)
9 (5)
Reprezentacija
1999. - Brazil 91 (36)
Napomene
* Nastupi i (golovi) u profesionalnim klubovima
broje se samo za ligu iz koje je klub.
* Nastupi i (golovi) u profesionalnim klubovima
zadnji su put ažurirani 14. studenog 2008.


Ronaldo de Assis Morreira "Ronaldinho" Gaucho (Porto Alegre, 21. ožujka 1980.), brazilski nogometaš i reprezentativac, član A.C. Milana.




Karijera [uredi]

Rane godine [uredi]
Ronaldinho je svoju nogometnu karijeru započeo s klubom Gremio de Porto Alegre, gdje ga je njegov prirodni talent uskoro doveo u centar pozornosti brazilske nogometne javnosti. Tijekom četiri sezone što ih je tamo proveo, od 1997. do 2001., Ronaldinho je izborio svoje mjesto i u Brazilskoj reprezentaciji. Osvojio je Copa Américu 1999. godine, postigavši 6 golova, uključujući vrlo upečatljiv potez protiv Venezuele. Ronaldinhov stariji brat, Roberto de Assis Moreira, postao je igračev zastupnik.


PSG [uredi]
Godine 2001. Ronaldinho je odlučio iskušati sreću u europskom nogometu te je potpisao ugovor za francuski PSG. Premda nije uspio doći do trofeja za vrijeme igranja u Parizu, Ronaldinho je nastavio pobjeđivati u dresu reprezentacije, osvojivši naslov pobjednika Svjetskog prvenstva 2002., u Japanu i Koreji.


Svjetska slava u Barceloni [uredi]
Ronaldinho je potpisao ugovor s Barcelonom u ljeto 2003., prateći korake mnogih sunarodnjaka koji su imali uspješne karijere u tom klubu: Evarista, Ronalda, Romarija i Rivalda.

Već nakon prve utakmice u Barçinom dresu, navijači su bili oduševljeni Ronaldinhovim magičnim nogometnim talentom. Njegova sposobnost da u potpunosti promijeni tijek igre veličanstvenim solo-prodorima pretvorila ga je u nogometnu ikonu novog milenija. Za vrijeme njegove prve sezone, ekipa je nanizala nevjerojatni niz od sedamnaest uzastopnih utakmica bez poraza i završila na drugom mjestu Španjolske lige, osiguravši direktan plasman u Ligu prvaka. Uspjesi su se nastavili u sljedećoj sezoni, 2004./05. Ronaldinho i ostatak Barçine momčadi zauzeli su čvrsto mjesto na vrhu ljestvice, što ih je dovelo do osvajanja titule prvaka Španjolske lige.

K tome, Ronaldinho je dva puta zaredom osvojio laskave titule najboljeg svjetskog igrača, FIFA World Player 2004. i 2005., te Ballon d'Or (Zlatnu loptu) 2005. Do tada, Ronaldinho je postao vođa moćnog Brazila, s kojim je osvojio titulu pobjednika Kupa konfederacija u Njemačkoj 2005. godine.


Novi početak u Milanu [uredi]
Dana 17. srpnja 2008. Ronaldinho je potpisao trogodišnji ugovor za Milan, za iznos od 21 milijun eura.[1] Milan mu je također dozvolio nastup za brazilsku olimpijsku reprezentaciju na OI u Pekingu.[2]

10.01.2009. u 08:44 • 2 Komentara • Print • # • ^

srijeda, 07.01.2009.

Manchester United

Puno ime: Manchester United Football Club
Nadimak: Red devils (crveni vragovi)[1]
Osnovan 1878., kao Newton Heath L&YR F.C.
Igralište Old Trafford,
Manchester, Engleska
Kapacitet 76.212
Predsjednik Joel i Avram Glazer
Trener Alex Ferguson
Liga FA Premier Liga
2007/08. 1. mjesto


Manchester United je engleski nogometni klub koji svoje domaće utakmice igra na stadionu Old Trafford u Manchesteru. Jedan je od najuspješnijih engleskih i europskih nogometnih klubova sa 17 naslova prvaka, 11 pobjeda u engleskom kupu i tri naslova europskih prvaka.

Klub je u svojoj povijesti imao dva izuzetno uspješna razdoblja, oba pod vodstvom škotskih trenera: 1950-ih i 1960-ih pod upravom Matta Busbyja te 1990-ih i 2000-ih pod Alexom Fergusonom. Prvo razdoblje uspjeha prekinuto je zrakoplovnom nesrećom 1958. godine u Münchenu u kojoj je poginulo 8 igrača i 3 klupska dužnosnika, ali se klub uspio oporaviti od te tragedije. Nakon Busbyjeva odlaska iz kluba 1969. uslijedilo je razdoblje lošijih rezultata, koje je kulminiralo ispadanjem iz prve lige godine 1974. Klub se u prvoj drugoligaškoj sezoni uspio vratiti u prvu ligu, ali nove je uspjehe počeo nizati tek s Fergusonovim dolaskom na mjesto trenera.

Manchester United je i klub s najvećim prosjekom gledatelja po utakmici u Engleskoj u proteklih pedeset godina,[2] a jedan je i od osnivača Europskog udruženja klubova. Klub je globalno popularan,[3] posebice na Dalekom istoku.

07.01.2009. u 20:55 • 4 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 05.01.2009.

Jonathan Wilson jako pohvalno pričao o Niki!!

"NIKO će sigurno dobivati brojne ponude. Sigurno je zbog toga sretan, prvenstveno zato što je njegova vrijednost konačno odraz dobrih igara", piše Jonathan Wilson.

"Portsmouth je odbio 12 milijuna funti za Kranjčara koje je nudio Monaco. Arsenal se za njega interesira. Igrao je impresivno na Europskom prvenstvu, ponude do kraja kolovoza će prštati. Niko je zbog svega toga sretan. Ne toliko jer želi otići iz Portsmoutha ili zato što voli pažnju medija, nego zato što ga po prvi puta u životu cijene zbog njegovih zasluga na terenu" piše Wilson reflektirajući se na veliki medijski pritisak koji je bio prisutan u njegovim nogometnim danima u Hrvatskoj.

Inače Wilson je komentator Britanskog Guardiana koji je jedan od najtiražnijih engleskih listova!!

05.01.2009. u 10:35 • 6 Komentara • Print • # • ^

subota, 03.01.2009.

Cristiano Ronaldo proglašen je igračem godine u engleskoj Premier ligi po izboru udruge nogometnih novinara (Football Writers Association - FWA).

Među najbolja četiri igrača prema izboru engleskih novinara još su dvojica igrača Manchester Uniteda, Ryan Giggs i Paul Scholes, dok se na drugo mjesto ugurao napadač Chelseaja Didier Drogba.

"Ova nagrada priznanje je potpune preobrazbe Ronalda, koji je doživio žestoke kritike nakon sukoba sa klupskim suigračem Wayneom Rooneyjem na prošlogodišnjem Svjetskom prvenstvu. To je dokaz da u Engleskoj prepoznajemo individualnu kvalitetu. On je zasluženo pobjednik izbora u kojem su prevladavali igrači Manchester Uniteda, što potvrđuje i njihov ovosezonski uspjeh", izjavio je za Eurosport Paul Hetherington, predsjednik FWA-a.

Ove sezone Ronaldo je osvojio sve bitne nagrade namijenjene igračima Premiershipa. Prije ove, dobio je i nagradu za najboljeg igrača prema izboru Udruge profesionalnih nogometaša te nagradu za najboljeg mladog igrača u izboru iste udruge, koju dodjeljuju Ronaldovi kolege.

Ronaldo je prvi Portugalac koji je osvojio nagradu FWA-a te prvi igrač Manchester Uniteda koji je dobio ovo priznanje od 2001. godine, kada je to pošlo za rukom Teddyju Sheringhamu.

03.01.2009. u 13:44 • 10 Komentara • Print • # • ^

petak, 02.01.2009.

Kaká
Izvor: Wikipedija


Osobne informacije
Puno ime Ricardo Izecson dos Santos Leite
Nadimak Kaká
Rođenje 22. travnja 1982.
Brasília, Brazil
Visina 186 cm
Klub
Trenutačni klub AC Milan
Broj 22
Pozicija Napadački vezni igrač
Juniorski klubovi
do 2001. Săo Paulo
Profesionalni klubovi*
Godina Klub Nastupi (golovi)
2001.-2003.
2003.- Săo Paulo
AC Milan 58 (23)
132 (39)
Reprezentacija
2002. - Brazil 44 (15)
Napomene
* Nastupi i (golovi) u profesionalnim klubovima
broje se samo za ligu iz koje je klub.


Ricardo Izecson dos Santos Leite, poznat pod imenom Kaká, (Brasília, 22. travnja 1982.) je brazilski nogometaš, koji trenutno igra za nogometni klub AC Milan u Italiji.

Kaká igra u Milanu od 2003. godine kada je u Italiju došao iz Săo Paula. Reprezentativac Brazila je od 2002. godine. Smatra se jednim od najboljih brazilskih i svjetskih nogometaša danas koji konstantno oduševljava sve poklonike nogometa.

02.01.2009. u 10:39 • 1 Komentara • Print • # • ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.