23.06.2004., srijeda
Ćiro u Slobodnoj
Opet taj Ćiro... i opet o porazu Hrvatske...
Kako ćemo protiv Engleza i imamo li šansi? Najbolje je više ne prognozirati, na ovom istom mjestu prošlog tjedna ustvrdili smo kako su naši odigrali najslabiju partiju na cijelom prvenstvu i pribojavali smo se da dvoboj protiv Francuza ne završimo na koljenima. Tako je proteklo i prvih 45 minuta dvoboja s “galskim pijetlovima”. U trenu sve se izokrenulo i naš nogomet se od ružnog pačeta pretvorio u bijelog labuda
Što misliš, sine, da li da dođem sutra na pressicu - zazvonio je mobitel kolegi Branku Stipkoviću dok smo se debelo iza ponoći probijali zakrčenom auto-cestom na putu iz Leirije prema selu Corucheu.
S druge strane bio je Ćiro Blažević, iz Karlovačko Kornera u Lisabonu. Pitao je osobu svog najdubljeg povjerenja misli li da bi bilo pametno da opet svrati do Otta Barića nakon što je dobio mnoge kritike za svoj “nastup” nakon Švicarske.
- Samo tren, da pitam Mlađu kaj on misli - obratio se Stip našem Mladenu Bariši.
Ćirin čuveni novinarski ABS (Abramović, Stipković, Bariša) osakaćen je ovdje nedolaskom novinara Vjesnika Zlatka Abramovića, njih trojica su bili najbliži, najvjerniji asistenti Ćiri u doba najslavnijih uspjeha garniture “vatrenih” i brončane medalje sa Svjetskog prvenstva 1998. u Francuskoj. Abera (to je Abramovićev nadimak) sada je na putovanjima naslijedio Andrija Kačić Karlin, pisac i producent, najproduktivniji kroničar “vatrenih godina”. Ova mala digresija je tek da shvatite taj prisan odnos Ćire i njegovih suradnika-novinara.
Stipković i Bariša, uz našu potporu “Ćiro, dođite, svakako” bez pogovora su zatražili od Blaževića da se pojavi sutradan kod Barića. Ono što je Ćiro rekao nakon 0:0 protiv Švicarske bilo je OK, a sad je nešto drugo: 2:2 protiv Francuske iziskivalo je nedvojbene pohvale, a bio je i red da se Ćiro pojavio. Da nije, svi bi rekli, vidi, sad kad je Barić podigao glavu, sad Ćire nema...
Pa je Ćiro zbilja došao, a novi nastup dva stara coacha naše selekcije protekao je u posebnom štimungu. Ne toliko vatreno, ali opet neobično i intrigantno.
Ćiro uvijek vrti papirić u rukama i u ustima drži cigaretu laganog Cartiera, ne želeći je odmah pripaliti. Smišlja što će reći i dok se tako premišljao Otto mu je iznenada prišao na dolasku u press-prostoriju. Nije se Ćiro ni snašao, a Otto mu je zapjevao “ak’ sam ti srčeko ranil, ja te nikad ne bum zatajil” i kasnije nam se Otto pohvalio; da, to je stara pjesma, Stanko Vraz iz ilirskog preporoda, a znam ja, znate, i još stihova, kako da ne...
Ćiro mu je na pressici uzvratio rimom, uz ispriku za oštar nastup prošlog puta. Rekao mu je “kad sunce zalazi, Otto se snalazi...”
Sve ste to već pročitali, u više-manje kompletnim verzijama prepričavanja, ali je bitno notirati opet i iznova. Iz jednostavnog razloga što smo sad opet svi jedno, sve do utakmice protiv Engleske. I sve je usmjereno da se pokušamo probiti u četvrt-finale, baš kao prije osam godina. I Ćiro je za to.
Da pročita ove retke sigurno smo da bi Ćiro reagirao i rekao:
- Ja sam uvijek za to, sine.
Mnogo nas je koji mislimo da je igrokaz u trokutu Ćiro - Barić - Marković umnogome režiran, da podigne tiražu, interes, da se nešto uzbudljivo dogodi. Naravno, nije se moglo predvidjeti slabih 0:0 protiv Švicarske, ali je Blaževićev istup bio - dobrodošao. Iako je kasnije bilo oprečnih reakcija, u stilu pretjerao je...
E sad, kako ćemo protiv Engleza i imamo li šansi? Najbolje je više ne prognozirati, na ovom istom mjestu prošlog tjedna ustvrdili smo kako su naši odigrali najslabiju partiju na cijelom prvenstvu i pribojavali smo se da dvoboj protiv Francuza ne završimo na koljenima. Tako je proteklo i prvih 45 minuta dvoboja s “galskim pijetlovima”. U trenu sve se izokrenulo i naš nogomet se od ružnog pačeta pretvorio u bijelog labuda.
Bila je to jača transformacija nego prije dvije godine kad smo na sličan način iznenadili Italiju i sebe. Zbilja neočekivano. Imamo mota da postanemo vijest dana iz ničega, da bismo onda opet u trenu posrnuli i pali. Kakav je Tudor napravio gaf, kratku povratnu loptu za Butinu. O tome ćemo razmišljati godinama.
Svejedno, može se sad lako dogoditi da osvojimo tri boda u tri utakmice, ako remiziramo i s Englezima i onda bez poraza - odlazimo kući eliminirani. Eto što ti je nogomet, Italija je s tri početna remija u grupi prošla dalje na SP prije 22 godine (1982. u Španjolskoj) i kasnije postala prvak svijeta, a mi sa tri neodlučena - adios...
Slobodna Dalmacija
|
- 08:09 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|