Što na sve kaže komentator Vjesnika...
Na kraju, ispala je to hrvatska priča o predivnim navijačima, kukavičluku jednog trenera i ograničenosti jedne momčadi. Porazom sa 2-4 (1-2) protiv Engleske u posljednjoj utakmici B skupine naša je reprezentacija završila nastup na europskoj smotri u Portugalu. Iako Hrvatska nije bila favorit za prolaz kroz skupinu, što ipak može biti opravdavajuća činjenica, nastupi naše vrste na prvenstvu u Portugalu ne mogu se ocijeniti zadovoljavajućim. Jer, Hrvatska je imala priliku za prolaz dalje, odlučivala je sama o svojoj sudbini, no svaki put kada bi došla u imperativnu situaciju po običaju je zakazala. Igra naše reprezentacije na ovom je natjecanju bila obilježena taktičkim varijantama koje su nudile jedno te isto - pojačanu obranu sa šepavim veznim redom i odsječenim napadačima. I na utakmici protiv Engleske Barićeva je momčad djelovala zakočeno, nemoćno, potišteno i neraspoloženo. Unatoč ranom i sretnom vodstvu partija Hrvata u nastavku utakmice bila je destruktivna, niti na trenutke konstruktivna. Barić je još jednom posegnuo za sastavom koji osim borbenosti ne može pružiti ništa više. Postavljanjem neprirodnog veznog reda sa Živkovićem uz Niku Kovača Hrvatska se odrekla napadačkih ambicija kad je bila u mogućnosti dotući suparnika. Voditi protiv Engleza koji moraju jurnuti svim snagama ostavlja prostor za ubojite protunapade. Jasno, ne s Olićem ili Klasnićem na klupi.
Barićeva je postavka prije utakmice bila jasna - izdržati prvo poluvrijeme s izrazito obrambenim sastavom s neodlučenim rezultatom, a u nastavku, što utakmica više odmiče, sve više napadati, izmjenama igru pomaknuti prema gore. No, Hrvatska je pokleknula u posljednjih pet minuta prvog dijela i sve su Barićeve teorije pale u vodu. Kasnije je sve morao staviti u napad, zaigrati na potpuni rizik. I što mu se dogodilo? Izgubio je drugo poluvrijeme istim rezultatom kao i prvo (1-2), što nudi zaključak koji dočarava današnju filozofiju nogometne igre.
Naime, Barić nije želio preuzeti rizik napada od početka i opet je izgubio. Da je preuzeo rizik i krenuo napadački, barem bi imao šanse napraviti čudo i ništa mu se ne bi gore dogodilo od onoga što mu se dogodilo s obrambenom, kukavičkom strategijom. Hrvatska je i u utakmici protiv Engleske pokazala, kad je krenula naprijed u očaju zbog rezultatskog minusa, kako može biti opasna. Momčad koja ima Pršu uvijek zna biti opasna, no igra se mora voditi oko Prše, a ne oko stopera Živkovića u srednjem redu, koji ima isključivo obrambene zadatke. Na taj način destrukcije u posljednjih nekoliko godina nijedna momčad nije prošla objektivno boljeg suparnika...
Vjesnik
|