Prosinečki će dodati točku na i...
Bio je to za mene poseban ponedjeljak. Odjenuo sam kockastu majicu, stavio kapu na glavu i pridružio se gomili hrvatskih i engleskih navijača. Svi su se pribojavali nereda, pa je i mene ta pitomost posve iznenadila. Iako sam znao da je Engleska moćna, kao i svaki Hrvat, tiho sam priželjkivao pothvat, jednostavno nisam želio realno sagledati pravi odnos snaga. Pogodak Nike Kovača zagrijao me i razgalio, no sve nakon te pete minute vratilo me u normalu, a na kraju i razočaralo.
Negdje u 30. minuti prvog dijela pogledao sam Alena Bokšića koji je u susjedstvu vrtio glavom. Rekao sam svojim kolegama večernjakovcima da tako nećemo moći dugo izdržati, da ne smijemo igrati bunker i dopuštati da engleski srednji red na 25 metara od naših vrata radi što želi. I u pet minuta potonuli smo na dno Atlantika, te nakon bijednog izdanja na ovom prvenstvu putujemo kući. Nismo ništa drugo ni zaslužili.
Još sam vruć, razočaran, žao mi je i naših navijača koji su ovdje u Portugalu bili fantastični. Znamo kroz što su prošli, no to je, nažalost, realnost našeg nogometa. Dvije godine, od Japana do danas, nismo napravili ni milimetar naprijed. Nismo prepoznatljivi, nemamo viziju igre, nemamo sustav, igrače koji će povezati i osmisliti igru. Izbornik je dvije godine tražio nešto što, na našu nesreću, nije uspio pronaći, a to žalosti i ljuti. I kada me novinari pitaju jesam li za njegov odlazak, moram reći da je to nakon svega prirodno i normalno. Reprezentacija je vrh, ona je, na kraju, ogledalo stanja u hrvatskom nogometu...
Večernji List
|