16.03.2008., nedjelja
Zivot zna postati lijep...
|
... onda kad ne treba. I eto koliko god ja nisam htjela ostvariti jace veze s ljudima u Americi zato sto sam znala da cu opet otici [kao sto sam i dosad odlazila svake 2 godine], jesam. OStvarila sam divna prijateljstva i zaista mi je stalo do pojedinaca, kao sto je njima stalo do mene. Tek u zadnjih godinu dana pocela sam nailaziti na prave ljude, vrijedne svih emocija ali da... Ja sam morala otici. SVAKI PUT ja odem. To me ljuti naspram svih dobrih iskustava koje sam pokupila seljakajuci se okolo. Naravno... sto se desi 3 mj. prije moje selidbe natrag u Hrvatsku? Ljudsko bice muskog roda me zavoli. Znam ja da to nije ljubav "ljubav" vec velika zatelebanost koja nas je oboje pogodila. Nije tipican decko za svoje godine, razmislja na drugaciji nacin, ekchuli voli citati knjige. Ne casopise i prirucnike za PS3, vec knjige koje imaju preko 400 stranica i nemaju ilustracija! [oke sarkazam- OFF] I mogu reci da je bolesno romantican. Prema vanjskom izgledu nitko ne bi rekao da se to malo bice moze tako rastopiti, a uz njega se i ja topim. Isto tako ponekad je toliko romantican i 'mekan' da se meni riga... doduse imponira mi u isto vrijeme. Jos jedan problem sam ja. Posto nisam navikla na afekciju 'necega/nekoga' a da nije prijateljica, pas, macka, ptica, familija, neznam se nositi s njim i njegovim emocijama, potrebama. Sve je tako lijepo da me uzasno strasi. Za to krivim svoju socijalizaciju u vrticu. Bilo je sve ili nista, kod mene vecinom nista. [jebem ti zatucane vjernike i krvavu zenu/muskarca, ruku s nozem i kostura koji su me cekali iza kamena u vrticu zato jer mi je tata krsten a nije vjerovao u boga. Da zlostavljali su me u dobi 6-7 godina i to curice, ne decki. Curice. NIkad im to necu zaboraviti ARGH! ] I da. Nakon pet minuta pisanja posta pocnem se smijati sama sebi zbog svih misli koje mi naviru u vezi djece iz vrtica i sotoni koja me trebala scepat jer ne vjerujem u njihovog boga. I sve se uvijek vrati na vrtic. "Od kolijevke pa do groba, Djetinjstvo je najljepse doba." Voljela bih da mi se bar jednom u sljedecih 20 godina dogodi onaj "BLIC" trenutak u kojem se osjecam spokojno i sretno jer imam sve sto mi treba. Ne materijalno. Ima jos vremena i postajem optimist. ZOMG NE! Vise volim biti superrealist. hahahaha. opet se smijem sama sebi ^^ Pocela sam zaboravljati svoje snove. Sto mi se ne svida. Budu zanimljivi i eto ja ih zaboravim. Zaboravim ih cak i zapisati sto je pomalo ironicno. >.> Rjesenje je... sanjati po danu. U cemu se usavrsavam. I to otvorenih ociju. -aha aha aha- i jos jedna majusna stvar. Nedostaju mi 'good old days' kada sam se zalila zato sto sam se budila u 6 ujutro svaki drugi tjedan, a vrsnjaci bi me blijedo gledali kad bih to spomenula. JEBIGA! Zivjela sam u zabacenom dijelu grada koji postaje elitno naselje s kokoskama jer su tereni preskupi i imaju previse vlasnika da bi ih 'obican smrtnik' kupio XDDD Sad to vidim. Bilo je divno. Stajati ujutro kraj mora i sve sto bih mogla cuti bilo je more, galebovi i ponekad -traktor-. XD Oh orgazmicnosti.  Poruka dana: SMAJL! Trebat ce ti serotonin kad te neko naguzi za par godina. |
