utorak, 09.02.2016.
Poezija
Čeka
Noć.
Ležim na krevetu,
ponekad uz škrtu svijetlost svijeće,
ponekad uz svijetlost noćne svjetiljke.
Ponekad zapalim mirisni štapić,
ponekad držim oči zatvorene,
ponekad buljim u strop,
ponekad je prozor otvoren,
i tad preko vrha starog čempresa
promatram zvijezde...
Ponekad sam pokriven plahtom
ponekad vojničkim ćebetom,
Ponekad mi je na trbuhu
bilježnica sa zataknutim perom,
a ponekad limenka piva...
No sve su to nebitni detalji.
Bog noću daje pjesme!
stoji u Bibliji.
Stoga strpljivo ležim
i čekam milost Božju.
I one ponekad naiđu,
ponekad nazovu,
ponekad pošalju SMS.
A, ponekad zaspem.
Svjetovi
ležimo goli
u polumraku sobe na periferiji
dvije zvjerčice
sunce hrli ka žitnim poljima
vlakovi tutnje onkraj prozora
oblači se na horizontu
liže mi modrice bez riječi
rane zadobivene u posljednjem okršaju sa Zidarom
ubrzo smo klupko mesa
ispaljujem u njoj počasne plotune
u ime malih ljubavi,
razina prožimanja koje žudim
proporcionalna je razdaljini naših svjetova
već sutra, na ulici
u zagrljaju svog muža
hinit će se da me ne poznaje
Niti mrtav niti živ
probudiš se i shvatiš da te nema
svejedno
odlaziš u kupatilo i pereš ruke
pereš i kitu
nekako ti se čini da si sinoć drkao
ali ne možeš sa sigurnošću reći
jer te nema
doručkuješ prežganu juhu
to vjerojatno nikada ne jedeš za doručak
ali stvari su danas nešto drukčije
i ne možeš znati je li to stvarno tvoj život
izlaziš na ulicu gdje nisi ti
odlaziš na posao gdje nisi ti
hodaš gradom gdje nisi ti
posjećuješ znana mjesta gdje nisi ti
pažljivo gledaš ljude, promatraš lica
nema te...
sada te već polako hvata panika
ulaziš u prvu birtiju i sukneš rakijicu
drugu, treću
opet krećeš u potragu
groblje
stojiš pred mramornom pločom sa svojim imenom
Lorem Ipsum
ali nisi tu
sada si na mjestima koja ni u snu ne bi posjetio
odaje Age Khana
tulum kod Rockefellerovih
domjenak kod Brigitte Bardot
no nema te ni za lijek...
razmišljaš kamo sada
ali u razmišljanju nema odgovora
napokon se prepuštaš nogama
one te nose kroz grad
kupiš kartu
uđeš u vlak
zakoračiš u prazan kupe
zatvoriš oči
otvoriš oči
sjediš nasuprot sebi samom
namigneš si
pružiš si limenku piva
otvoriš je
prdneš glasno
osjećaš strašan smrad u nosnicama
zadovoljan si
to si ti
nema sumnje
putuješ...
Avec Le Temps
Ona je u ranim je pedesetima
on u ranim tridesetima
obraća joj se na način kao ima
18
i njoj to paše
itekako joj paše
grčevito se odupire starosti
tja, oduvijek je znala živjeti
i iznutra još uvijek
mlada, crvena i sočna
kao šipak
ne mlada – mlađahna!
poput mlade kobile
poput rujnog vina
i još bi uvijek mogla voljeti
jasno to osjeća
to njoj treba
da ponovo nekog voli
onako - čitavom dušom i srcem
kao nekada njega
svog muža
koji u njoj vidi samo staru smežuranu ženu
a ne onu djevojku
s kojom se
neko vrijeme tako dobro zabavljao
i strašno joj je
kada pomisli da se to nikada više neće dogoditi
da nikad više neće zatitrati te strune
nikada više, hej Charlie
i zato joj godi
itekako joj godi
kada se prema njoj
taj tridesetogodišnjak odnosi
kao da joj je
18
Očeve riječi
Sjedili bi u kuhinji
pri škrtoj svjetlosti petrolejke,
prababin zidni sat
odbrojavao nam je vrijeme.
Otac bi rekao:
– Dođi sine...
Posjeo bi me na koljeno
i započeo priču o
monsieur Marku
Jaranu Prci
Makusu i Fri-Friu
starom Joe Sabatiniju
Rumpelštilskom
velikom Nejebowskom
Riđokosoj
Kurcolomki
i ostalima...
Pričajući, crtao bi
njihova lica,
njihove tetovaže
i ožiljke
crvenim kreonom
na gruboj površini škanicla
i premda su ti papiri
odavno izgorjeli
još uvijek se jasno sjećam
svih njih.
Rastao sam,
a moj otac je sve manje pričao.
U mojoj osmoj godini posve je zanijemio.
Pa ipak, na deveti rođendan
pozvao me prstom i rekao:
Sine,
tjeraj kroz život,
tjeraj poput bijesnog kočijaša,
ne štedi konje
i ne osvrći se.
Okus uspomena je gorak,
taj kruh je tvrd,
samo tjeraj prema suncu,
ono je milostivo,
utješnije od
majke,
žene,
ljubavnice,
prijatelja...
Tek kada dosegneš ocean
možeš odahnuti.
Ali do ondje
- TJERAJ!
Iste je večeri umro, u snu.
Večeras sam daleko od mjesta
gdje sam rođen.
Drugovi! bijah svugdje,
vidjeh svašta,
ocean je evo tu, predamnom,
ocean što moćno huči,
ružan i siv.
Tetovirani Čovjek
Čovjek atletske građe
baštinik Doriforovih gena
pristigao je na plažu,
razodjenuo se
i sjeo na
greben.
Čitavo njegovo tijelo prekriveno je
riječima.
Tako ispisan, slovima kao rožnatim krljuštima,
nalik je na velikog zelenog guštera
što planduje se na suncu.
Mnogo je to riječi, a opet
u pitanju je tek jedna jedina riječ
ispisana na svim živim i mrtvim jezicima
i pismima svijeta.
Prošla su dva sata.
Tetovirani i dalje nepomično sjedi na grebenu
Pogled je usidrio za horizont
- čeka!
Jedna jedina riječ!
UPOMOĆ!
No nitko ne prilazi, svi zaziru
uključujući i mene.
Sintagma
Treba otići kada si na vrhuncu!
sintagma se uglavnom odnosi na sportsku karijeru
ili karijeru uopće,
ali nikada na život
sam.
No, odvažiti se otići
u naponu fizičke, intelektualne i duševne snage
na samom vrhuncu karijere,
u trenutku neopisive sreće,
a ne u krajnjeg očaja,
kada stvari postanu zbilja gadne,
kada starost i demencija preuzmu
kada se nema više bog zna što za ubiti
to se u najmanju ruku može nazvati
- Stilom.
U tom smislu Hem se provlači sa dvojkom,
dok Mishima dobiva čvrstu četvorku!
Prebivalište
Dvije sobe,
Tinova i gospodina Krleže,
jedna na Gvozdu,
druga na Trešnjevci,
Selska cesta 116c.
Jedna prostrana agramerska grobnica
odiše malograđanštinom,
druga, isposnička ćelija
izrezana iz pustinjačkog samostana
zrači slabošću na drugi način.
U svakom slučaju, dragi moj,
ovaj grad grubo prijeti da će me sažvakati.
Platforma za nezadovoljstvo
Njihove žene ih mrze
je su postali upravo ono što su od njih očekivale:
brižni očevi, odani muževi, kreditno sposobni i krotki muškarci,
obiteljski ljudi...
Njihove žene mrze ih i onda kada odbiju
povinovati se ideji zajedničkog života.
Prokleti jebivjetri!
Mrze ih u svakom slučaju,
što je ipak bolje od ravnodušnosti
jer unatoč uvriježenom mišljenju
suprotnost ljubavi nipošto nije mržnja
već
potpuno
odsustvo
lj
u
b
a
v
i
Odluka
Carol sjedi u polutmini i promatra njegovo lice.
On – Azib – mirno spava. Sanja. Tko zna što sanja? Možda nov početak na Tenerifima.
Za razliku od nje nikada ne priča u snu tako da nema ni najmanje naznake gdje bi se u ovom trenutku mogao nalaziti.
No to ju i onako ne zanima.
Ona promatra
to
lice.
Dijete se pomakne.
Carol pomiluje trbuh. U šestom je mjesecu trudnoće. Djevojčica.
Ne, nije to lice
koje
mogu gledati
ostatak
svog
života,
uviđa.
Srednjim prstom dotakne nabujali herpes na gornjoj usni.
Sitna bol
u usporedbi s onim što će uslijediti.
18,5 cm
oh, ti bi želio da joj se približiš
da saznaš sve o njenom djetinjstvu
prođeš kućom u kojoj je rođena
prolunjaš ulicama gradića
čiji je asvalt njena majušna dječja noga
derala kročeći u ženu
želio bi da ti kaže sve o ocu i majci, sestri i bratu
i rođacima podlim, podmuklim
prljavim-ružnim-zlim
što žive tek za spletku
i želio čuti govor ljubavi
– na njenom jeziku –
želio bi da ti priča o prvoj ljubavi
i kazuje o posljednjem muškarcu
onom što je tu bio prije tebe
bez srama da zbori o svojim
potragama
lutanjima
zabludama
grubim porazima i veličanstvenim pobjedama
oh ti bi želio, tako žarko želio,
da prodefilira ovim prostorom
naga u svojoj nutrini
pa da zaploviš
njenim vodenim tokovima
divljim rijekama, uskipjelim morima, bijesnim oceanima
da osvojiš
oštre i zlokobne gorske vrhunce
da prehodaš sve te pustinje, stepe, ravnice
probiješ se kroz negostoljubive džungle i prašume
spustiš se u najdublje ponore
prodreš do same njene srži
i ondje se izliješ
da postanete
jedno biće
jedna egzistencija
ali 18,5 cm
tih jebenih 18,5 cm
najdalje je dokle ćeš ikada doprijeti
svijetlost se uvlači kroz prozor
tvoje skučene sobe
i evo, ona se budi, iskače iz kreveta
žuri u kupatilo, pod tuš
potom se vraća
u žurbi nespretno navlači gaćice
umalo se ruši na krevet
nalaziš to dražesnim, nipošto smiješnim
zakopčava ljetnu haljinu od laganog materijala
sa uzorkom krupnih glava rascvjetanih ruža
i nervozno četka gustu kovrčavu kosu
volio bi da nešto kaže
na izlasku jedva da izusti – bok, vidimo se
18,5 cm
jednima nedostižno
drugima više no dovoljno
dakako, i male su ljubavi dobre, tješiš se
no, slaba je to utjeha
u svanuće ostaješ
iscrpljen
nepotpun
nedovršen
portret čovjeka tek blago naznačen crvenim kreonom
tužniji od svih
kanalizacijom otisnutih fetusa
okrećeš se na bok
jastukom prekrivaš glavu
pokušat ću odspavati još malo, kažeš iznutra
Kapitulacija (5. 2010.)
anemični dani
noći bez snova
a, onda
tik prije buđenja
lica
mirisi mirodija
svježe voće
težak zadah krvi friško zaklane janjetine
povici na stranom jeziku
egzotika tuniške tržnice
i to drago sunce...
neko dijete ga prima za ruku
- abe... – progovara slabašnim glasom
dok čeka da voda za jutarnju kavu zavrije
tjeskobno zamjećuje
zidovi stana usukali su se od siječnja prošle godine
aproksimativno za10 posto
ulice su 3m uže
sve sam udaljeniji od
ideje koju običavah zvati ja
2.45h
izmiješanog pića
izmiješanih osjećaja
gasim opuške na zapešću
where are you?
Dvoranski fantazmi
utromljeno i potišteno srce
pokušavam katkad rasplesati
na spravama za vježbu
škicajući pritom stražnjice
djevojaka prosječne ljepote
što ispuštaju dah na orbitreku ili sobnom biciklu
fantaziram da će se u nekom trenutku raspući stvarnost
i da će se to dvoransko bivstvovanje
survati u solidan porno uradak
ili mjuzikl, barem
Stihovi godine
svi nešto skrivaju
to je nužnost, vele
pa odlučih i ja...
postoji mjesto
i postoje dani u godini
povučem se
ako baš hoćete
zbrišem
nestanem
pobjegnem u šumu
onako robin-hudovski-konspirativno
i tad nitko ne zna gdje sam
u koru stabala džepnim nožićem urežem
najbolje prošlogodišnje stihove
potom se vratim u kraljevstvo i glumim gljivu
gdje si bio, zahtijevaju odgovor cvokćući kliještama
guzio sam Bambija, velim tjerajući po starom
- luda!
to ih zadovoljava, smiju se
i ne pitaju više...
Pjesnik-akademik
mijenjam film, odlučujem: odsad i nadalje bit ću pozitivan lik, nešto poput Brune Šimleše. u svemu ću pronaći nešto lijepo. O, da!
zauzimam o tome gotovo čvrst stav (to je cement u zgrušavanju!)
složim kaficu te uzmem u ruke Sabrane pjesme S.M.
spreman da se zakačim za barem jedan dobar stih.
ali avaj,
pjesnik-akademik
bard hrvatske književnosti
mrtva je voda
lice u muzeju voštanih figura
teatar bez ljudi
boca bez dna
kurbla bez motora
prva violina bez žica
tvornička hala bez strojeva
grad bez stopa
blagoslov privatizacije
zaštitnik jezika
tajnik društva pisaca.
odlažem knjigu na stol...
otpijem guc...
mislim, pružio sam mu šansu kakvu on meni
nikada ne bi...
kava se već sasvim ohladila.
P'jane guzice
Napili smo se,
gotovo smo obnevidjeli
od ouzoa
Sven i ja
dolje, u Ateni
pred vratima Partenona.
Zakukurikali smo ob ponoć u slavu
Henry Millera
i njegovog druga Katsimbalisa
Lawerenca Durrella i dobitnika prestižne nobelove nagrade
Giorgosa Seferisa
KUKU-RI-KU!
KUKU-RI-KU!
KUKU-RI-KU!
Ovog puta atički pijetlovi u dolini
nisu se odazvali.
„Kako zapravo stvari stoje sa suvremenim grčkim pjesništvom?“
upitao sam Svena.
„Odakle da znam“, opovrnuo je i počeo povraćati
blistave dijamante
komadiće jučerašnje sreće...
20 godina u službi umjetnosti
klonulo tijelo u naslonjaču
pogled tup, prazan
gnjili unutarnje značenje
nečeg za što bi se čovjek uhvatio
stoljetni hrast oboren ljetnom olujom
pristiže
mali, plitki
kurton obdaren čeličnom voljom
ništa doli plan i program
surova nepokolebljivost na putu k cilju
desna-desna-desna
isjeći će ga motornom pilom
poslagati uz rub kuće
neka posluži za ogrjev
u noćima hladnim
kurtonskim noćima mračnim
tijelo bez snage
čovjek bez smisla
hrast oboreni
desna-desna-desna
večernji povjetarac mlade travke povija
na sneni krajolik spuštaju se melankolični zvuci
jantar kaplje u podrumu
zalasci grimizni
još
jednom
Moja nova prija
U mojoj trinaestoj godini majka mi je rekla:
«Ja ne znam kako bi te odgajala,
ti si zbilja čudno dijete.
Misliš da si bolja od ostalih, zar ne?»
U mojoj trinaestoj godini majka mi je
zadnji puta kupila cipele!
U mojoj šesnaestoj godini pala je prva granata na grad!
U gradu je bilo 15 000 gardista i 1000 civila.
Granate su padale na sve strane.
Bili smo kod mog najboljeg prijatelja.
Nas petero nerazdvojnih!
Kada je započeo napad sklonili smo se u kupaonicu.
Tamo nije bilo prozora.
Moj najbolji prijatelj repetirao je gan.
«Ako idemo... idemo svi skupa», rekao je.
Nitko nije imao ništa protiv.
Sa devetnaest sam napustila rodni grad.
Živjela sam posvuda.
Zagreb, Milano, Pariz...
Brata nisam čula niti vidjela već deset godina.
Zadnji puta kada sam ga vidjela pušio je travu
i tupo gledao u prazan zid.
On je također indigo.
Drogirala sam se, pijančevala.
Sa šesnaest sam bila pravi alkos.
Sada je sve to iza mene.
Živim na selu.
Imam osam mačaka.
Kućanica sam.
Moj dragi je divan,
ali boja njegove aure je crvena.
U zadnje vrijeme ne ide nam baš najbolje.
Kao dijete rezala sam žile i bratimila se
sa najboljim prijateljem.
On je sada mrtav.
Moj bivši šef mi je rekao da sam mu razjebala čitav život.
Ispred mene je vrijeđao svoju ženu.
Nisam to mogla slušati.
Dala sam otkaz.
Radila sam kao konobarica.
Moja prva ljubav je propala zbog malograđanštine.
Njegovi roditelji bili su javne osobe.
Nisu htjeli da im sin završi s konobaricom.
Rastali smo se i on se odmah nakon toga oženio.
Sad imam para.
Ma nemam ja ništa, moj dragi ima para.
Ako to pukne,
ja sam doslovno na cesti, bez ičeg.
Moj dragi, to je duša od čovjeka.
Neki dan uzeo mi je sve kartice.
Podizala sam lovu i davala je prijateljima.
Meni je nezamislivo da ja imam, a oni ne.
Ha! Eto ti komunizam!
Prodaju mi priču, ti moji prijani,
treba im za ovo za ono,
a zapravo kupuju dop.
Prevelik sam konformist da se oko toga svađam.
Što sad da radim? Reci mi, radi toga te trebam!
Moj dragi, on je introvertan.
Nismo se seksali godinu i pol.
Imala sam tumor na maternici,
on kasnije neke bakterije.
Eto, godinu i pol!
Svaki dan popušim jednu đoju.
Moj dragi to ne zna.
On uopće nema potrebu pušiti niti piti.
Stariji je od mene petnaest godina.
Njegov otac je svetac.
Jučer je otišao u šumu i nabrao mi stručak ljubičica.
Vjerojatno ti je ovdje veoma teško, rekao je stari.
Ma, taj sve kuži!
Oduvijek su me zvali luda Gabi. Ha-ha! Zamisli, luda Gabi!
Kada sam bila mala crkva je bila moje utočište.
Jedino tamo sam se osjećala dobro.
Moja majka je fina gospođa.
Građanska obitelji i stan u centru grada.
Fina gospođa i četvero vanbračne djece.
Svako s drugim muškarcem.
U dvadesetprvoj potražila sam oca.
Nije bio previše zainteresiran.
Sisala sam do svoje treće godine,
kao da sam znala da je to jedino
što ću u životu dobit
od majke.
Kada dođem kući sva sjebana,
meni je dovoljno da čujem mog dragog
kako diše u snu
i odmah se smirim.
Malena,
...... ti si nabujali potok
................ u kaskadama slijevaš se u pjesmu,
podižem čašu u tvoje zdarovje.
Živili!
Tvoj zid
da,
možeš ga ukrasiti
umjetničkim slikama,
zalijepiti na nj tapete sa starinskim uzorkom,
obložiti ga lamperijom,
zatim,
ovijesiti svoj portret
i obiteljske fotografije,
zajedno sa fotografijama svojih pasa.
no,
ako nisi takav tip
ti na nj polijepi postere
svog najdražeg benda
i izazovne playbojeve starlete.
ili,
ako ti ni to nije po ćefu
ti prikvači pribadačom
dnevni plan i program
i izreke mudrih glava
«sreća pripada onima koji su dovoljni sami sebi»
ako pak
više voliš minimalizam
to je bar jednostavno
ofarbaj ga u bijelo
i nacrtaj na sredini veliki crni krug.
ipak,
uzaludno je
što god ti učinio
to neće promijeniti
jednostavnu činjenicu
to je zid!
čine ga debeli kameni blokovi
oni već 2000 godina
dijele tvoju pustoš od
ostatka svijeta
Najveći hrvatski konceptualni umjetnik
Van Gogh je nula
on je odrezao samo uho
JA SAM ODREZAO SVOJU DESNICU
I SVOJU LIJEVU NOGU
meso sam pojeo
žlundre dao psima
pse pojeo
njihove kosti bacio drugim psima
od potkoljenične kosti napravio sam
juhu
i diple
juhom sam nahranio moju Ljubav
a na svirali sam skladao simfoniju
Kakofonija Elizejskih poljana
u h-duru.
notama sam
oblijepio šumu
i spalio je
ugljenom sa zgarišta
nacrtao sam krv što mi lipti
iz odsječenih udova
crtao sam maglovita jutra
svjetove rođene u boli
Jeruzalem u plamenu
Laiku što usamljeno laje na mjesec
i tisuće drugih crteža
od crteža sam napravio jedra
brodićima od pruća
jedne noći
na brodiće sam
stavio svijeće
i pustio ih niz rijeku
ka oceanu
i ne vjerujte Hucu
kada vam kaže
da je sve to bez veze
čista patologija
kvazi filozofija
i kurac od ovce
molit ću lijepo
a što je taj bijednik
žrtvovao za svoju umjetnost?
Žene nakon tridesete
Žene, nakon tridesete
imaju neobičan feler: gube kompase!.
Sudeći koliko je izgubljenih kompasa po gradu
priličan broj tih gospođica besciljno tumara ulicama.
Može ih se naći u kino dvoranama koje puštaju romantične komedije,
kazalištima koje na repertoaru već godinama drže Tri sestre,
izložbama perzijske umjetnosti,
tečajevima
joge,
šivanja,
sambe, rumbe, ča-ča-ča,
brzog slikanja,
brzog čitanja,
bioenergije,
table-top fotografije,
radioestezije,
francuskog jezika,
na koncertima gospel i jazz glazbe,
klasične glazbe (godišnja pretplata u Lisinskom, petak uvečer)
ima ih i u crkvama, subotom, no rjeđe...
Nedvojbeno će te ih naći
na after hours partijima,
u mondenim buticima,
i pedikerskim salonima.
Kroče gradom odlučna koraka,
trude se ostaviti dojam kao da znaju što žele i kamo idu.
Ponekad odu toliko daleko da dok goli ležimo u krevetu
odnekud izvade svoju imovinsku kartu i kažu:
- Evo vidiš, ništa ti ne brini, ja ću te uzdržavati.
- Sunce moje – kažem sažalno se smješkajući – ti ga možeš samo održavati.
- I to.
- Tu i tamo.
- I tamo i tu.
Come to daddy
svi vi začeti u bračnim oskvrnućima,
začeti u bijesu, pijanstvu, osveti,
u bujici grubih psovki
u slučajnim susretima
u noćima punog mjeseca
u potpalublju broda luđaka
u narkotičkom zanosu
u klupku razvrata
u gnjusnim orgijama
u rodoskvrnuću
perverziji
svi vi, plodovi utroba ženki što se pomahnitalo tjeraju
plodovi vrućih prohtjeva mošnji sluđenih mušaraca
plodovi slabosti
dosade
straha
sebičnosti
ideje
odustajanja
greške
svi vi, neželjeni
u kartonskim kutijama, dnevnim novinama, dronjcima
odbačeni
pred katedralama, ubožnicama, svratištima
vi...jadne mesnate tvorevine...
kako da imate trunku samopoštovanja
da budete pouzdani
odlučni, nepokolebljivi, čvrsti – neuništivi
iznad svega
kako da pružite ljubav
osim tako da sijete
pustoš i smrt
Svejedno čime ćeš se baviti u životu
Svejedno čime ćeš se baviti u životu,
možeš biti sve i svašta,
izdizajniran si
da budeš sve i svašta,
da preživiš u svakoj varijanti
društveno-političkog života.
Možda posjeduješ rijedak talent
za koji će ti reći da je šteta proćerdati ga
no zalud to, velim ti ja
ako duša nije na svom mjestu.
Nikada se nemoj poistovjetiti sa svojim poslom,
to nisi ti.
Nikada se nemoj poistovjetiti sa svojom obitelji,
to nisi ti.
Nikada se nemoj poistovjetiti sa nacijom,
to nisi ti.
Nemoj se čak poistovjećivati sa ljudskim rodom,
to nisi ti.
Svi oni imaju ideju o tebi,
pragmatičnu ideju o onome što jesi,
pragmatičnu ideju što bi trebao činiti...
Ignoriraj ih,
budeš li ih slušao bit ćeš sve udaljeniji od Izvora,
a kad žamor postane nesnosan
pođi u pustinju i pričekaj,
svjež povjetarac donijet će ti odgovor.
Budi strpljiv.
Stvari će tad postati lake
poput disanja
više se nećeš truditi prespavati dan da bi preživio.
Lijegat ćeš kao u djetinjstvu
žudeći svanuće da nastaviš igru.
Nisi sam u dreku
Obično kada nastupe loši dani
skoknem do dućana,
kupim six-pack i sjednem na Zrinjevac
te promatram žene s psima.
Dok natašte drmam pivo
strpljivo čekam moment
da pas razrogači oči
i s patničkim izrazom njuške
ispusti ciglicu
pa da gospođa iz torbice izvadi
plastičnu rukavicu
s poda pokupi
toplo pseće govno
što se puši sve u šesnaest
te ga
sitnim koracima
kako i priliči
odnese u koš za smeće
Tada se osjećam bolje,
puno bolje.
Huc i detektivi
Što da ti velim? Svi su tu:
Miss Marple, Sherlock, James Bond, Jack Reacher, Thomas Magnum, Philip Marlowe, Adrian Monk, Hercule Poirot, Patrick Jane, Nancy Drew, Inspektor Clouseau, Columbo, Lt. Theo Kojak, Dexter Morgan, Horatio Caine, John McClane…
znani i neznani privatni detektivi
razmilili su se mojim žilama,
pritišću svaku stanicu mog bića
trude se dokučiti
kamo je nestala
sva ljubav
koju sam tako brižno
uzgajao za
tebe.
Cvjetnica
Vikend provodim na selu,
daleko od gradske vreve,
u rodnoj kući Đ.B., moje znanice s posla.
Spavam kraj otvorenog prozora, sam.
U svanuće pijetao zakukuriče
jednom, dvaput, treći put…
Napuštam svijet snova nevoljko, gotovo tužan.
U bijelom metalnom lavoru ispirem lice, otirem krmelje, perem vrat, čistim nos…
Potom, u uzanoj kuhinjici na električno grijalo stavljam džezvu i
iziđem na trijem.
Pijetao se oglasi još jedan put.
....... … i još jednom…
.............. … i još jednom…
Kriste, koliko je puta čovjek u stanju zanijekati sebe samog!
Elegična
dijete, zagledaš se u noćno nebo
ni ne slutiš da promatraš daleku prošlost
bogami, ni sa nama stvari ne stoje bolje
svaki je čova jučerašnja vijest
pupoljak što cvate
u vazi
uzaludan
i mrtav
već
Ispovijed mračna uma
Za ratnih uzbuna dijelili smo podrum,
ja student, jednomjesečna beba i mladi roditelji.
Pet godina kasnije rat je i službeno završio,
no već tada se vidjelo,
odmah se vidi stari moj,
mala će biti fina
droljica.
Doista,
zarana se počela napadno šminkati,
bušiti uši, nos
oblačiti izazovne minjake,
zavodljivo lelujati bokovima,
drskim, samouvjerenim korakom kročiti niz ulicu
kao da joj je čitav svijet na dlanu.
U trenutku kad je ponad gležnja osvanuo znak leptira
znao sam da je preobrazba gotova:
sazrijela u punokrvu kurvu i
bilo je vrijeme da ju uzmem.
Izlet u nepoznato
Ljudi s planom i programom
znaju točno što žele,
ne trate vrijeme tričarijama,
usredotočeni su na cilj,
svaki korak vodi
pobjedi!
Točni su kao smrt:
u 22 su u krpama,
u 6.00 na nogama,
naprave par kardio-vježbi
malo statičkog istezanja
pojedu moćan doručak
i –'aus
da dirinče po čitav dan.
Nastavljaju točno na onom mjestu
gdje su jučer stali.
Rade sve suprotno od onog što ja činim.
Njihovim dotjeranim ženama već je pun šešir
luksuza i predvidive dosade,
smjelo kucaju na vrata mog atelijera
noseći tek bundu od nerca
na svojoj mirisnoj, pomadicama prožetoj, brižno njegovanoj koži.
Tko sporo živi...
u ovo me predvečerje napadaju, sa svih strana salijeću
napušteni pojmovi i zaboravljene jezične konstrukcije:
sumporna kupka, poplunar, poslužavnik, čednost,
moralno oblikovanje, vjerske dužnosti...
svaka od tih riječi zna milijun načina i putova da me odstvarni
lizne dahom sjećanja, stjera u kut i
natjera na literarnu rekonstrukciju vlastite povijesti.
ne treba mi to, nipošto.
želim sjediti ovdje
na očišćenom balkonu,
osjećati se nedužno, poput snenog pseta
lišen ideje o karijeri, uspjehu, novcu i sličnim stvarima
sve su to slabo motivirajuće stvar.
ne treba mi niti humor.
humor mi danas zvuči kao incest.
u ostalom nekoliko je smrti pred vratima i to ne bi bilo primjereno...
uviđam da dišem neravnomjerno
prečesto zadržavam dah čekajući da netko završi rečenicu.
taj vječni oprez!
trebao bih se opustiti.
groblja su puna izbezumljenih ljudi nabodenih na krive predodžbe.
opatica u svjetlo plavoj odori odmotava crijevo i zalijeva vrt.
nekoliko kuća dalje visok, histeričan i svadljiv ženski glas ubrzano govori. ne razaznajem o čemu je riječ, ali očekujem svađu. u najmanju ruku muški brundež.
umjesto toga: višeglasno smijanje.
5-6 gospi na sijelu oraspoložene čašicom uzvraća smijehom na dobar štos.
čudno.
sunce zalazi bez spektakla
volio bih učiniti neke sitne popravke,
ili barem složiti vijke i matice po veličinama.
čini se kao dobro ulaganje u budućnost.
ipak, ostat ću ovdje i dovršit piće.
tko sporo živi sporo i umire.
Jbg, kad lepa sela lepo gore
Evo, došao je i taj dan
crkvena zvona svečano zvone
napokon smo svi preobraćeni.
Nema više bezbožnika heretika
agnostika sotonista
pagana budista
kabalista
brahmantista taoista
muslimana judaista
štovatelja Russellovog čajnika
nema kršćanskih frakcija
pravoslavaca protestanata kalvinista
evanđelista purista metodista
kvekera anabaptista adventista
pentekostalaca independentista
jehovinih svjedoka luterana grkokatolika
jezuita franjevaca zvinglijevaca
ekumenizam u punom sjaju
sve jedna velika obitelj
UJEDINJENI U KRISTU!
Papa zadovoljno trlja ruke.
Čini se kao korjenita promjena.
No što se doista promijenilo?
Joakim me zove iz Švedske.
Veli da je stanje na granici napeto.
- Hoće li biti rata – pitam ga.
- Tu me reži ako neće – odvraća.
Zvižduk s prozora (putne bilješke, Venecija)
Svakog dana oko osam izjutra starac prekoputa stavlja kakadua na prozor.
Naučio pticu da fućka, onako kako se fućka za lijepim ženama.
FiiiiuuuuuuuuFIT! i Fiii-fuuuuuuuuu!
Naša ulica vodi ka Scuola Grande di San Marco
i vječno je krcata turistima.
U trenutku kad se ptica oglasi zviždukom
turistkinje prosječne ljepote sa smiješkom pomisle, eh, ti Talijani
oni ne biraju
svako bi žensko okrenuli!
Ne bez određene nade podižu pogled,
možda im se posreći.
A gore, u visini, nikoga
tek oronulo, izblijedjelo pročelje
i kakadu.
Na dvadeset metara udaljenosti
Na dvadeset metara udaljenosti izgledala je savršeno.
Na tri metra udaljenosti još uvijek je izgledala savršeno.
Čak i kada smo stajali sučelice nije izgledala loše.
Međutim, u trenutku kada sam joj se približio
(sa svom raspoloživom vojnom silom!)
blizu, sasvim blizu
njezina se ljepota raspala
poput proljetnog leša na mekom suncu babljeg ljeta.
...
Ugovorili smo susret na Venerinom brežuljku,
četvrtak, 25.2.2016, točno u 10.00 sati.
Ja sam prišao s južne, a on sa sjeverne strane.
Zastali smo na trideset metara udaljenosti.
Pogledi su nam bili kruti.
Potom smo isukali bajunete i jurnuli
jedan na drugog urličući poput nižih primata,
čovjek na čovjeka, brat na brata,
posljednja bitka za naše prijateljstvo.
Pravi heroj
Uspio si!
Napokon si uspio!
Osvojio si značajan vrh! Osvojio si Himalaju!
I sada si na putu kući, juriš avionom prve klase,
u blog editoru tipkaš članak o osobnom postignuću.
Začinit ćeš ga s nekoliko prekrasnih fotografija veličanstvenog planinskog lanca.
Nekoliko mjeseci kasnije izdat ćeš knjigu.
Knjiga o usponu otvoriti će ti vrata u tv studija,
dovesti će te na radio,
napisat ćeš nešto i za muške časopise,
gostovat ćeš u mjesnim knjižnicama da bi svjedočio o nesvakidašnjem iskustvu ljudima bez života.
Dobro izgledaš, pa će neke maloljetne djevojke zakucati na tvoja vrata.
“Oprostite, možete li nam potpisati knjigu?”. Iskoristit ćeš priliku, naravno.
Žene u tridesetima, biti će izravnije, reći će:
oplodi me, bez obaveza, ukoliko treba potpisat ću kod javnog bilježnika… neće biti nikakvih potraživanja…
A onda novi plan, motoguzijem duž Afrike, ili nešto slično tome…
Tako to ide kod nas na Zapadu.
Treba biti uporan i furati svoj film.
No, dok završavaš tekst valja ti znati:
tvoj šutljivi šerpa upravo zakoračuje u skromni kameni dom
grli petoro svoje djece, grli ženu
baca na drveni kuhinjski stol svežanj novčanica.
Smotuljak izmamljuje uzdahe.
Dječje oči su krupne, sjaje poput dijamanata.
S tom će svotom obitelj izdržati bez lavine narednih 6 mjeseci.
Geyel Jangbu, 29 godišnji pripadnik istočnog naroda, do sada je Pumori osvojio trinaest puta!
Hermenaut
Zvuk grmljavine i bljeskanje munja poput stroboskopskih svjetala na rave partiju.
Potom prolom, krupne kapi, zid od kiše.
I opustjeli dokovi.
Odnekud pristiže tragičan akord udaren na crkvenim orguljama i biva zadržan dugo
kao da je netko sjeo na trubu automobila i ne skida se s nje.
Jedan te isti akord. Bruji. Kroz noć. Kroz kišu. Kroz praskanje. Kao ludilo.
Ispunjava zrak, ispunjava prostor, ispunjava misli.
Oluja prestaje, ali akord ostaje…
Ne mogu ga rastaviti na proste faktore, reći:
to je točno tih pet-šest tonova koji ga čine!
To nadilazi moje sposobnosti.
To nadilazi sposobnosti mojih sumještana.
To zahtijeva apsolutan sluh jednog glazbenog savanta.
Akord kroz noć… bruji…
Ima li ovome kraja?
Je li to naša nova stvarnost?
Stvarnost kojoj se moramo prilagoditi ili izumrijeti?
Ovog puta gluhi su u prednosti.
Igramo se Odiseja, čepimo jedni drugima uši pčelinjim voskom.
Vježbamo čitanje s usana.
Izmjenjujemo papiriće s porukama.
Katkad netko izvadi vosak da utvrdi stanje stvari.
Akord kroz noć.. i dalje bruji…
Ja to nalazim uznemirujućim, ali i zabavnim.
Napokon se nešto zbiva u našem malom mjestu.
Tu misao prešućujem.
Nekolicina muškaraca odlučuje da krene u potragu
za izvorom zvuka,
ali džabe im posao,
izgleda da dopire iz nebesa!
Ukoliko je tako,
a čini mi se da jest,
The age of Aquarius is
so far away.
Smrt sunca
Stigli se su vijest od kuće
Danas je umrlo Sunce,
Proždrlo je sve zalihe vodika,
Sagorjelo sav helij,
Nadulo se,
Zažarilo,
Sažeglo Zemlju,
Mjesto našeg postanka!
Potom se jezgra urušila,
Bijeli patuljak još je neko vrijeme bulaznio u vrućici,
A onda je i to došlo kraju .
Crni patuljak ostao je ležati na biljarskom stolu.
Svojom je bljuvotinom svjedočio o odigranoj partiji.
Jockey i Jona promatrali su to iz Oortovog oblaka.
Sada čekamo sraz
Mliječne staze i Andromedine galaksije, napisali su na razglednici i dodali
A, pošto imamo vremena
kraj samog Svemira!
Hoće li se vječno širiti (i postati hladno i negostoljubivo mjesto za život)?
Hoće li se sažeti ( u vatrenom ognju)?
Teško je reći,
Još uvijek ne znamo kako stojimo sa količinom materije u svemiru.
No kakav god da Usud bio
Jona se iznašla način da izbjegnemo konačnu katastrofu
I klisnemo u petu dimenziju.
Na taj ćemo način, vjerujemo, spasiti dušu.
Predsjednički izbori
(dok čitam André Frénauda)
Predsjednički izbori, sajmišna buka
Predsjednički izbori, plesači na mjestu
Predsjednički izbori, naličja prokleta
Predsjednički izbori, povici mržnje
Predsjednički izbori, kružno pijanstvo
Predsjednički izbori, prazna naklapanja
Predsjednički izbori, masna pljuvačka
Predsjednički izbori, mutne rabote
Predsjednički izbori, smijači u očaju
Predsjednički izbori, lica gomile
Predsjednički izbori, muhara što blista pod ognjem naših rana
Predsjednički izbori, nevini su polegnuti u travu
Predsjednički izbori, hodi, vjenčat ćemo se u nekoj jasnijoj zemlji.
24 red, sjedalo broj 9
odavde
jasno mogu vidjeti kako se rađa
snježna pahulja
i mnoštvo bijelih tijela
što nikada neće upoznati ljubav
i d.m., porno djevojku iz sjene
i dominu iz centra za socijalni rad
u crnom korzetu s korbačem u ruci
leži na otomanu okružena bijelim ružama
i pokućstvom u stilu Louisa XV
na kratkoj uzici drži čovjeka u kostimu Smrti
i Rubensove crteže konja u propinjanju
i čovjeka zadavljenog najlonskom čarapom
i dječji crtež jazavčara što u sumornom kišnom pejzažu
njuška krepanu vranu
i Leonarda Nimoya u pustinjskoj eksploziji ludila
gdje siluje kapetana Kirka
moguće smo neustrašivi traperi
moguće smo izuzetni matematičari
moguće smo prekaljeni klavirski virtuozi
moguće smo radikalni umjetnici
u bjesomučnom djelovanja trudimo se
životu podariti Smisao
ipak naša su nastojanja uzaludna
nemamo privilegij da Shvatimo
skvrčenih umova čudimo se
«ta gdje su svi?*»
tri krajcara na Eugeniku
jedan na Transhumanost
neprimjetno smo prekoračili događajni horizont
i konji danas slabo trče
zaključno: sredstvo smo nepoznate namjene
Još samo večeras
Izmožden od posla legao sam u 19.30h.
Probudio se pola sata prije ponoći,
- prošetao.
Ulice su zaudarale na jeftinu zabavu
i još jeftinije vino.
Mladež je drinkala po parkovima.
Jedna postarija žena
podigla je s tla svog krupnog
i prilično nacvrcanog brkatog muža
te ga čvrsto primila pod ruku.
«Sam si si kriv», naglasila je gledajući me ravno u oči.
Na uglu, kod Varteksa (sadašnjeg Müllera)
taksisti su cimali za rukav Dragu Diklića.
«Nema više pravih Zagrepčanaca
sve sami Turopoljci»,
mudrovao je mali ljigavac Zg taksija.
Sebe je
očigledno
smatrao
pravim Zagrepčancem,
ali bio je običan gad,
bivši krimos, pakšu
dno dna...
Drago na to ništa nije rekao,
no ljigavac je ustrajao s familijarizacijom:
«Malo ste si popevali sa društvom, ne?»
Drago ponovo ništa nije rekao,
nije se čak ni osmjehnuo,
ispustio je nešto kao
mhhhhhhh...
i pogledao na sat.
Na Katedrali je odzvonilo
01.00.
Uspeo sam se Bakačevom.
Neki tip stao je pred vratnice velebnog božjeg hrama
raskrilio ruke, podigao pogled u visinu i glasno zavapio:
OH, BOŽE ZAŠTO SI ME NAPUSTIO?!!!
Zatim je povratio.
Martinje 2010.
Bio sam trijezan već mjesec dana
i nije mi bilo na kraju pameti
da posrnem.
Ušao sam u stan
i natočio si sok od
aronije.
Upalio tv i gledao reprize...
Komparativna književnost
Po pitanju bračnih odnosa i bračne sreće
Carver je eklatantan primjer koliko stvari mogu
poći na loše,
i sve što mogu reći
draga moja, o slatka, Marijana
zvuči kao debela utjeha, jer
daleko smo mi od toga
da se gađamo tanjurima
noževima
lomimo čeljusti
ruke
pijani ležimo u zagrljaju
nekih drugih
manje dobronamjernih
ljudi
dok nam djeca
bježe iz kuće
tražeći sreću
tražeći iste
kao mi
kao mi
iz 1957*
----
Raymond Carver je u lipnju 1957. godine, kao devetnaestogodišnjak oženio šesnaestogodišnju Maryann Burk. Iste godine, u prosincu, rođena je njihova kći, Christine La Rae.
Svjež pristup
Čitajući «Avanture jednog radoznalog čovjeka»
Richarda Feynmana, uviđam:
stvarima valja prići
na svjež, drugačiji način.
Stoga, prišunjam si s leđa
i britvom prerežem
vrat!
Tolerancija
Tolerancija na umjetničku viziju
manja je nego tolerancija na umorstvo, n'es pas?
Pojasnit ću:
Pogledali smo izložbu slika James Tissota,
a potom otišli promatrati kako bičuju crnog roba.
Dok ga je nadzornik šibao
kmica je jaukao od bola.
Sir Pierce Campbell se uzbudio preko mjere,
zadigao mi je haljinu
i svaki put kada bi nadzornik opandrčio kmicu
Sir Pierce Campbell bi mi ga zatjerao do balčaka.
Trajalo je to
dok kmica nije krepao,
a sir Sir Pierce Campbell obilato svršio.
Bila sam na rubu
da doživim orgazam.
Moje ime je Miss Paddington
i sve što govorim je istina, i ništa osim istine
tako mi Bog pomogao!
Yesterday*
dok pišeš prozu
hiperrealistične patnje
bacaju te u delirij
odjednom s plafona kapne ti na glavu
podigneš pogled
kapne u oko
poplava na gornjem katu
potrčiš uz srepenice
lupaš na vrata – ništa
zoveš predstavnika stanara
on se ne javlja
zoveš ga ponovo
i ponovo se ne javlja
zoveš mu ženu
niti ona se ne javlja
za to vrijeme kod tebe curi
kap-kap-kap
stan ti se puni vodom
sve će da se potopi
zoveš vatrogasce
policiju
vele
nemoćni smo
to je privatno vlasništvo
na kraju
preuzmeš rizik
provališ
u kadi leš
djevojka se ubila
fenom
---------
*why she have to go I don't know, she wouldn't say
Ja više nemam sjemena da sijem
sjedim u naslonjaču
pred velikim ogledalom
nepomičan
plitka daha
već satima
promatram vlastiti odraz
od samog početka
ustremio sam se na oči
ne skidam pogled
ne trepćem
buljim u to crnilo
zjenice
i zapravo
više ne znam
koji je od nas dvojce
stvarni ja
i sve me lovi neka
tjeskoba
bezrazložan
strah
da je ovo
zamrznuto stanje
u prostoru i vremenu
trajno
poput fotografije
da tu nikakvog
pomaka
više nikada neće biti
And in the end...
sjedio sam na kamenu studencu i gledao u vodu
život je odmicao
dvije trećine su otekle
trebao sam još neki dendijevski projekt za kraj
nešto čime bih zaokružio stvar
nešto veliko
krupan zalogaj
glorijalan izazov
samo što?
oduvijek sam želio kajakom niz Savu, pa Dunavom do Crnog mora
čuo sam da su dvojca pustolova taj pothvat već odradila
nema veze
bacio sam pogled na ruke
ruke su mi bile onemoćale
sasušene od tolikog drkanja
na nepoznate žene
kurve
i svetice
i od sve te jebene umjetnosti
rad u teretani nije dolazio u obzir
a onda sa zadnjom pticom selicom
bljesak spoznaje
u proljeće pedalinom do Istambula!
može li bolje?
pedalin!
noge su mi od rođenja bile lijepe
i snažne
tja što da se krvim
u teretani
gda mogu da pedaliram lagodno, easy, polako
nije li napokon vrijeme da iskoristim svoje darove i prednosti
umjesto da neprestano nadvlađujem svoje nedostatke?
manjkavosti?
praktičnost plovila
mogućnost tende
dovoljno prostora za reklame, sponzore
od pozadi mjesta za naprtnjaču, šator, ašovčić
još mi je trebao suputnik
suvozač
pustolov par ex.
što misliš o ideji
Boris Veličan
Kotač vremena
Sjećam ga se sa te davne zrnate crno-bijele fotografije iz Lapidarija,
stoji pod svijetlima reflektora
mlad, samopouzdan, razbarušene kovrčave kose, u kaputu od tvida
sa uzdignutom, prijetećom šakom nad glavom.
Prava i očekivana slika pjesnika!
Ostavlja pomalo revolucionaran dojam,
zapravo također očekivan i
izvodi recital
prenaglašavajući emocije
baš kako to običavaju činiti ovdašnji pjesnici i
glumci...
Prištave studentice u prvim redovima (buduća intelektualna elita) opčinjeno zure
večeras će ga nedvojbeno smjestiti
u to grotlo požude
pa o tome kasnije napisati
ljubavnu pjesmu prepunu milovanja.
Baš super!
No kotač vremena sve bespoštedno u prah mrvi,
čak i Radmanovi antioksidansi nemoćni su pred tolikom silinom.
Lap odavno ne radi,
kao ni većina diskoteka njegove mladosti
i jučer je evo, višestruko nagrađivani pjesnik navršio 61. godinu!
A danas je već u pohodu na starački dom dr. Franjo Tuđman
gdje poluživom i ne baš produhovljenom publikumu čita stihove iz svoje posljednje knjige
stihove o ratu
o djetinjstvu, o mladenaštvu, o vedrim kupreškim danima...
I dalje ih čita prenaglašeno (no ipak nešto blažim tonom)
nastojeći mrtvom tekstu podariti život.
Potom udvorno zahvaljuje cijenjenom skupu na pažnji
i po povlaštenoj cijeni nudi primjerke s potpisom,
rijetko s posvetom.
Nema u tome ničeg lošeg, tješim se
svi se nastoje provući kroz život
na jednostavniji način.
Zakratko oraspoložena starčad dojma je da se nešto događa i
da netko važan,
njegova ekscelencija Pjesnik, Vaše Blagorođe, Vrhovnik, netko blizak
još uvijek misli na njih...
Pismo
cité de ręve
sasvim dovoljno za kratkotrajan ushit
mansardni stan
u centru grada, 25 kvadrata
na zidu
plijesan, Bogorodica i dijete
reprodukcija slike manje poznatog renesansnog slikara*
zid nasuprot
sv. Juraj ubija zmaja
a između mnoštvo nevidljivih bitaka
u prizemlju
klaonica
raščerečeni vol
(prije Soutineov no Rembrandtov)
konjska glava
(prije Gaspara Noe no Coppolina)
svinjski mozak
(prije Milasov no Babeov)
pileće iznutrice
(prije ljudske no ptičje)
krv
sliva se niz rešetke zarđalog sifona
gazda
zabada nož u živo meso
dok njegova gospoja
u potkrovlju skviči u polnoj ekstazi
jebe ju dugokuri Arapin iz Maroka
na stubištu
susretnem katkad tog Arapina
simpa momak, muška kurva
vječno nasmijan od uha do uha
raširi baloner i pita:
hoćeš?
taj se razumije u ekonomiju libida
kiši
voda nadire već sedmi dan
odraz
u napuklom ogledalu
cigareta
ponestaje
tanjur
i nešto crvljivih trešanja
novine
na jeziku koji slabo poznam
naslov
tumačim prema lirskom nahođenju:
«U meni dozrijeva čovjek
koji će me napokon doći glave.»
------
*Francesko Napoletano
Bohemist
penjem se na Petřínsko brdo
ka Zidu gladi
uzimam predah u hladu jasmina
u daljini skulptura, zamjećujem
s gornje staze odjednom se – uz buku i graju
sjati skupina školaraca
osmaša
zastanu pred spomenikom
pa započnu deklamirati stihove
svi u jedan glas
poput skupne molitve
a kada dovrše strofu
u laganom trku
nasmijani
puni života
svježih strasti
otperjaše nizbrdo
pjevajući neki moderan napjev
(scena baš kao iz čeških filmova)
priđem bliže, pročitam
Karel Hynek Maca
odapeo u dobi od 28 godina
u kafiću s wi-fijem otkrivam više
češki romantičar
njegova pjesma Maj
(danas se smatra najboljom pjesmom na češkom jeziku)
bješe osuđena od suvremenika kao zbunjujuća,
previše osobna
u nesuglasju s nacionalnom idejom
Josef Kajetán Tyl, dramatičar, dao si je truda
napisao je parodiju u Hynekovom stilu pod nazivom Kaotično
isprdati, udariti antitezom, to je bar prosta stvar
svaki narod ima svoje artističke junake
pale borce za umjetnost
nepoznate prvom čovjeku iza granice
pa nadalje
sve do azurnih obala
francuske rivijere
zemalja Magreba
i dalje… i dalje…
do crne Afrike
gorućih kanadski šuma
islandskih gejzira
brazilskih prašuma
i dalje… i dalje…
ne valja
polagati nade u sutrašnjicu
post mortem priznanje
zaborav prekriva sve
u njemu iščezavaju i najveći
umjetnost valja stvarati
dokle god je u korijenu te aktivnosti ludizam
u trenutku kada to postane
želja za društvenom potvrdom, želja za statusom,
put novca, dokazivanje, pretenciozno šepurenje, mudrovanje
zamor, dosada
potvrda stare slave
obveza samostalnog umjetnika u zimskom periodu
e onda, druže moj
jebi ti to…
Zakon
“Pogleč”, rekel je,
“sa ta mala deca kaj visiju po drvetju…”
A ja sam rekel: “Kaj???”
A on je rekel: “Na, pogleč …”
Prišel sem oknu da se uverim, i fakat, deca su visla po drvetju,
mertva ili napol.
Rekle sam: “Kaj pa je sad to?”
On je rekel: “Je, ne znam, tak je propisane”.
Drugi den sem ustal i pesi su bli tu, na drvetju
obešeni, krepani, na-pol-mertvi.
Okrenul sam se pajdašu i rekel: “No kaj pa je sad to?”
A on je rekel: “Naj brinuti, tak mora biti. Glasalo se. Odlučene je…”
Tretji den su bili mački.
Ne vem kak uspeli tak brzo pofatati se te mačekof i obesiti ih, ali jeso.
Štrti den - konjički.
To ni blo tak dobre, mnoge trule grane so pukle.
Peti den, nakon kaj sam smazal šunku i jaja
moj pajdaš, prek šoljice kafe uperil je pistolu v mene.
Rekel je: “Hodi sim…”
Pošli sme van..
Vani su visili muškarci i žene.
Bili su mertvi ili napol.
Štrik je bil spreman.
Rekel je: “se je to moj lega artis, zateftereno u Ustav, većina je rekla svoje…”
Zvezal mi je ruke iza ledja, raširil omču.
„Ne znam ko bu mene obesil“, rekel je,
„kad završim s tobom.
Zadnji bu se valjda sam moral obesiti .“
„A kaj ak ne bu“, pital sam ja.
„Je, pa mora, tak je propisane, ne?“
„O“, rekel sam „ak je tak,
završimo onda s tim, pajdaš!”
txt: C. Bukowski
prepjev: Meister Huc
More sala
(Iz zbirke Vamos a la playa)
I
okrupnjela, zapuštena tijela obiteljskih ljudi
premazana svim mastima i faktorima,
krici zakržljale, histerične djece
luftići, maske, peraje, leptirići, kolutovi,
plastični bestijarij (sivi delfini, ružičasti flamenko, bijele i žute patkice...),
gumene sandale, prsluci za spašavanje, društvene igre,
čovječe ne ljuti se, uno i šah,
kantice, grabljice, lopatice
lopte i loptice,
šator protiv sunca
sve me to istiskuje s plaže,
gura ka sljedećoj boci piva!
II
U prolazu, pokraj tuša
zamjećujem
tetoviranu podvezicu
na desnom bedru sredovječne
gospoje.
To ni tak strašne, dovikuje ona nekome na češkom.
Vraga nije, progunđam u sebi.
Gornji rub podvezice iscrtan je crvenim inkom
dok je ostatak izveden uobičajenom zelenom bojom.
Ovo još može opaliti samo sunce, pomislim.
Umah me ispravi unutarnji glas:
"Griješiš baćuška, iznenadio bi se koliko ima entuzijasta!"
Predočim si Švejka,
vadi svoju koktel hrenovčicu
pa ju turne u gospojimu guznu rupu.
“Ja tvoi sluga, ja tvoi rabotnik “, progovara strojnim glasom.
Od tog uprizorenja diže mi se želudac.
Ipak upamtit ću nesvakidašnji modni detalj do idućeg ljeta,
znatno duže no što bih želio.
A po čemu će tebe pamtiti tuljani na plaži?
lll
Stojim pred velim ogledalom u apartmanu na vrhu brda
i masturbiram
opčinjen vlastitim likom.
Odgovor se nameće:
Po ljepoti, druže!
Have I told you...
probudio sam se
i neki prozirni stvor
poput mnogostruko uvećane papučice (Paramecium aurelia)
lebdio je metar iznad mene mrdajući lažnim nožicama.
znao sam:
taj se multidimenzionalni sroljo prikačio na moju auru i
sada crpi životnu energiju.
- dovraga s njim!
brzo sam sklopio oči.
kada sam ih ponovo otvorio
3 vještice iz Bugojna smijale su se kreštavim smijehom
i naizmjence mi pišale u pivo.
jasno, brzo sam sklopio oči,
opet ih otvorio:
moja radna kolegica u kutu sobe ječala je pod tijelom belgijskog ovčara koji je pak uzbuđeno dahtao.
vragovi pakla!!!
stavio sam ruku na oči da zakrilim tu mučnu sliku.
trudio sam se što duže držati oči prekrivenim.
no prije ili kasnije morao sam odustati. otvorio sam oči.
ovog puta
sused-samoubojica s 3 trećeg kata, blijed kao krpa
ljuljao se ovješen o luster
i namigivao mi:
- sada je tvoj red, lafe!
- jebi se mileni - poručio sam mu i naravno sklopio oči.
probudio sam se u sudnici baš u trenutku kada je sudac ustavnog suda izricao presudu:
«Meister Huc, optuženi ste za rastakanje tradicionalnih vrijednosti pod krinkom umjetničkog djelovanja
te neistomišljeništvo.
također osuđeni ste jer ste
svojim intelektualnim radom potpomagali destruktivne snage u našem društvu
višekratno u pitanje doveli ovlasti predsjednika republike
naš ste slavni narod proglasili zaostalim
pišali ste na grob utemeljitelja države
članove akademije nazvali ste propalicama, intelektualnim ološem, prepisivačima koji jedino imaju doktorat iz prevare
premijera, prvog među jednakima, častohlepnom pozerom, lopužom i zlotvorom
a ministra financija lakrdijašem i trećerazrednim opsjenarom kužnog daha
ismijavali ste vjeru
pozivali na polno općenje na mjestu ukazanja...»
popis liste grijehova bio je dugačak...
zaspao sam, naravno
i budio se
prepun stigmi u proljeće
kao duša pridodana tijelu
kao bog bez iskustva
puki subjekt bez objekta
zapisničar tuđih pogrešaka
osporavatelj ljubavnog zanosa
grešnik-pokajnik velikog apetita
sahranitelj svih Strasti, Ideala, Povijesti i Čovječanstva
onaj koji razdire, ujedno i onaj koji pati
religijski fanatik u gostima kod Hegela
čovjek slagalica u šlag torti
puki sažvakatelj događaja
monarh s noćnom posudom na glavi
čuvar potencijala u zimskom periodu
tvorac nedovršenih slika u 18 st.
zanesenjak zanosom
vjernik u Apsolutno Ništa raspet na rubovima Carstva
plesač između krajnosti u ludnicama Aljaske
vulgarni žderač bogatuna slabih nerava
vlasnik riječi i pojmova u plemenu Angari
kontrakulturalni radnik s prdcem u šaci obavijen purpurnom izmaglicom u spektakularnom mjehurastom pejzažu
glasnogovornik Ništavila, ljubitelj Šupljine
bestidni osporavatelj samog sebe, svakog dana, u točno podne
ratnik spolova, proklamator Velikog praskanja u labirintu ljudskih crijeva
protuhar svih protuhara
supermigrant iz sazviježđa Alfa Centauri
pohlepni tvorničar happy-endova
bestidni eksploatator djevojaka bez udova
tvorac maksime: slabijem-nabijem
skladištar empirizma
san za snom
buđenje za buđenjem
snoviđenje za snoviđenjem
sve dok napokon nisam otvorio oči
i zatekao te da sniš kraj mene blago se smiješeći.
znao sam: napokon sam na sigurnom!
i bogami, laknulo mi…
have i told you lately that i love you?
Depra
Depresija se opet poput vlage uvlači u stare kosti,
moždina se pretvara u mahovinu,
nasukan na hridi vlastitog mozga
trusim se po krevetu.
U samoći
društvo mi pravi Anton Bruckner.
Ispijam gorku kavu (šećer je u dućanu, milju predaleko).
Strašan napor predstavlja već i samo disanje.
Adagio iz Antonove sedme
pisan je za Ludviga II. Bavarskog
(danas najčuvenijeg po tome što je dao izgraditi snoviti Neuschwanstein, a onda poludio).
Bruckner, jedan omiljenih kompozitora u nacističkoj Njemačkoj.
Međutim, zvuci adagia zloslutni su, navješćuju tugu zbog poraza.
Adagio je svirao u eteru Njemačkog radija prije no što je obznanjeno
da je Wehrmacht izgubio bitku kod Staljingrada;
Adagio je svirao prije no što je Karl Dönitz
1. maja 1945. objavio vijest
o smrti velikog vođe.
Moguće je predočiti si iskrivljena i uplakana lica
ustrašene ljude,
beznadne ljude,
ljude koje hvata rezignacija
potom klonuće, i neka bude što treba biti...
Duša se vinu u nebo,
leti iznad apokaliptičkog gradskog krajolika,
tanušna magla,
miris baruta, lešina, smrti...
Ipak, glazba mi malo znači.
Sasvim lako mogao bih živjeti bez
odmjerenih zvukova kompozitora klasične glazbe,
bez atipičnih suzvučja avangarde,
bez jednostavnih harmi pop-rock muzičara
bez ska-panka, dead-metala, grunga, new wavea, countryja, housa, techna, psihodelije, surfa, bluesa, R&B, francuskog popa, hip-hopa, elektro-popa, indie-popa, gospela, dixija, božićne muzike, ciganskog jazza, latinske muzike, tradicionalne japanske glazbe, glazbe za meditaciju,
bez svih tih žanrova i podžanrova...
No zato pomisao na divne, nikad prehodane
krajolike i spektakularne zalaske sunca
uvijek mi uzbudi srce!
Da sam hrabriji bio bih vječni skitnica.
Zriju divojke
zriju divojke
u mračnim vlažnim podrumima
njihove radišne majke, ponekad kućanice
pišu javne ispovjedi na blogu
njihovo je nezadovoljstvo toksično
zriju divojke
u tajnom vrtu punom ružičastih tulipana
iluminiraju poput florescentnih žabica
uskoro će biti spremne
da se nage izlože
pogledima
očeva
najboljih prijateljica
zriju divojke
na putu za Emaus
u ružičnjacima, šljivicima, usnulim gajevima
professor emeritus u svom imaginariumu
napinje njihova tijela
poput Amorova luka
zriju divojke
još prije ponoći postat će svjesne
vlastite preobrazbe
njihova moć
kršit će krtu mušku silu
lakše no teška ruska artiljerija
sudbina, to je samo glupa riječ
u mračnim vlažnim podrumima
zriju divojke
Zabilješka
Pišem u kamp kućici mog prijatelja Tomasa Espedala, norveškog pisca (Protiv umjetnosti naslov je koji bih rado ukrao za esej protiv zapadnjačke ideje umjetnosti). Kažem, pišem u kamp kućici jer uvijek na početku volim izvijestiti od kuda pišem, a pomalo i dočarati ambijent u kojem se nalazim, interijer ili eksterijer, ili oboje, opisati neznance koji me okružuju, ubaciti u tekst djeliće njihovog razgovora. Posebno volim opisati zvučni krajolik ili zvučnu kulisu kako vole reći filmaši, muzičari će reći zvučnu podlogu. Slikari neće ništa reći ili će se držati uobičajenih pridjeva. Valja reći i to da se trudim ne pisati na istom mjestu niti u istu bilježnicu. Koristim običan bijeli papir na koji bilježim misli raznim pisalicama, mekom ili tvrdom olovkom, tehničkom olovkom, kemijskom olovkom, kreonom, masnim pastelom... Katkad, prema Goetheovoj preporuci pišem stojećki, ili prema Tolstojevom običaju ležeći na livadi, ili sjedeći na tvrdom niskom stolcu, na parkiralištu u automobilu, u naslonjaču, u starinskoj fotelji s visokim naslonom, drvarnici, na cjepanici, podu… Svojski se trudim da ne upadnem u shemu, jer sve što čovjek radi stremi ka shemi. Tako je lakše. I dosadnije. U većini slučajeva moraš odustati od sebe ukoliko želiš biti prihvaćen. Naravno, poželjno je kupiti kameleona, od njega naučiti mehanizme stapanja s pozadinom. Ili poći na tečaj socijalne mimikrije pod vodstvom vodećih psihopata današnjice + ekstra dodatak za samo 149,99 kuna, tečaj mimikrije u prirodi pod vodstvom vodećih snajperista današnjice.
Pišem u kamp kućici mog prijatelja Tomasa Espedala pri žućkastoj svijetlosti svijeće. Sitni su noćni sati i napokon mogućnost za ekstrasenzibilnog čovjeka da se nakon cjelodnevne navale suvišnih i nepotrebnih informacija usredotoči na vlastito stvaralaštvo, ukroti podivljale moždane valove, iz gama moda pređe u beta mod, da neometan, zaštićen od raznih utjecaja, kontemplira nad sadržajem i likovima koje kreira. Alan Ginsberg je u Americi napisao stih: I won't write my poem till I'm in my right mind. Prevodim si to kao: nema šanse da napišem dobar stih dok ne postignem pravo stanje svijesti! Ali kako postići pravo stanje svijesti kada ti s jedne strane stana tutnje FAPovi, zavijaju bolničke i policijske sirene, a s druge strane, pod prozorom radnici Zrinjevca flaksericom kose travu, susjedi se pred tvojim ulaznim vratima dovikuju ili urlaju jedni na druge, njihova djeca skaču nad glavom, telefon zvoni s ponudama za sve i svašta…
I sve su bliže, i sve ranije bludni…
već u pet izjutra puštaju vodu u zahodu, na slavinama voda šiklja, u cijevima šišti
šššššššššššššššššššššššššššššššššššššššššššššššššššššššš
kao jak pljusak fekalija s neba
narodni radio glasno svira domaću glazbu – put putujem put daleki –
radijski voditelj Vicko vrišti svojim sopranom kao nesnosna budlica, zapravo kao ordinarni kreten, kao neodgojeno prase, kao tipičan predstavnik glupljeg djela naroda, kao bećar pun šala i pošalica – oh, nemoj pričat s njim u-dari ga u-dariga…
Pišem u kamp kućici mog prijatelja Tomasa Espedala:
planirali smo putovati, kupili smo kućicu i onda se Olef razbolio,
kućica se nikada nije pomakla s ovog brižno njegovanog travnjaka
nema veze… ona je čekala tebe… i mene…
čeka još i naše žene koje nikada neće doći, ne ovdje, ne u ovu kamp kućicu u kojoj pišem
prelomili smo naš odnos, naš odnos smo prelomili
kao kruh s trinaest kora
jednim karate udarcem, aaaaa-ca!
šššššššššššššššššššššššššššššššššššššššššššššššššššššššš
(snažan pljusak!)
… pio sam u birtiji. neki tip do mene je rekao: “lako se mogu zamisliti kao Isus raspet na kružu?
pitao sam: “zašto ne samo raspet? ošinuo me pogledom.
Tomas voli Petera Handkea. informiram ga usput: Hrvati ga ne vole. kao niti Dylana, dodam. pita, zašto? jer su imali politički nekorektne izjave. a ti, pita. nisam čitao Handkea, a Dylan je ok. koga Hrvati vole? Orbana, Trumpa, Le Pen, I guess…
… iznenadno sjećanje: rezao sam mlade izdanke na granama jele, stavio sam ih u velike staklene posude, zasuo šećerom i pustio 3 tjedna da se cvrlje na suncu ne bih li dobio med četinara.
tajni otvori na tvom tijelu zaklonjeni su od pohotnih pogleda visokom živicom
zbunjuju te moji redovi?
o da! ali pretvarajmo se kao da je to normalno, rekla si.
sove su počele letjeti danju. to su samo strojevi, rekao sam.
pretvarajmo se da je to normalno, rekla si.
na tvojim lopaticama ugledao sam izdanke krila, odmah sam znao što to znači šššššššššššššššššššššššššššššššššššššššššššššššššššššššš
stavila si kažipst na moje usne
pretvarajmo se da je i to normalno, rekla si
potiho smo ušli u tvoju djevojačku sobu
bila je puna konzervansa
sve je izgledalo isto kao i šezdeset osme
na stolu breskvica, dvije naranče, poster zlatne ribice na zidu
te miris preuranjene spoznaje pokraj prljavih sportskih čarapa
sjeli smo i čekali
da izraste stablo pred kućom ne bi li nam pružilo željeni zaklon i hlad
sutra mi je četrdeset i peti rođendan
na vrh šlagom ozidane torte, umjesto brojki 4 i 5 ubost ću bijelu zastavu
vizualno i konceptualno to je snažna poruka
i prljava laž,
jer znaš,
ja nikada ne odustajem
također prljava laž!
(rez)
Pjesnikinja
Nekoć je pisala pjesme, a sada se bavi kulturom i politikom
tj. kulturnom politikom.
Njezine pjesme nalazim u starom broju Foruma kojim se spremam potpaliti vatru u peći vikend kuće koju je prije više od 30-taj godina izgradio moj djed.
"Pali me moć", rekla je ne mogavši se odlučiti između budućeg pisca i budućeg političara,
stoga ih je obojicu pozvala u svoj krevet.
Međutim, njima se nije uspio dići
na kraljicu-pjesnikinju,
oni su je željeli obožavati, a tek onda sve ostalo, tako da je sve ostalo samo na nagosti,
nježnim milovanjima i poljupcima do svanuća.
Svejedno, bilo je dobro, povjerila se zadovoljno prijateljici.
Iz daljine, u velikom gradu trojac je prkosio
maloj provincijskoj sredini iz koje su potekli njihovi roditelji
u kojima su odrastali, živjeli, umirali
nepregledni nizovi njihovih predaka
zemljoradnika, težaka, ribara...
Na kraju se ipak odlučila za političara.
Trebalo mu je neko vrijeme da se probije,
međutim, nikada nije dopro do samog vrha.
Nitko od nas nije!
Iako, bilo je potencijala,
iako, bilo je znakovitih kreativnih izboja,
čak nekih javnih priznanja
doduše, preko granice.
Bilo je nešto žive vatre!
dovoljno za ognjište...
Zaključno, parafraza posljednjeg stiha
velikog Bukowskog:
Jednoć smo bili mladi, tako prokleto mladi!
Lovac na jelene
Ona ima 72 i još uvijek drsku jezičinu.
On ima 65 i pije kao smuk.
Kaže: "Protiv živina, posebno divljih nemam ništa protiv,
nikada ne bih ubio tog srndaća sto se dolazi napajati na moj izvor,
nisam gladan,
ali zato čovjeka krknem bez problema!"
"Da-da, Mirogoj je prepun tvojih mrtvaca", otrovno će ona iskosa.
Umjesto brzog odgovora on dotoči čašu.
Ona ima 72 i jezik oštar kao nož.
On ima 65 i PTSP sumnjivog porijekla.
Povremeno sanja
kako se ona opija i pleše
sa znatno mlađim muškarcima,
sa znatno mlađim muškarcima odlazi u mrak.
"Da samo loče, to još mogu shvatiti,
ali da sa tim fićfirićima odlazi u mrak, e to ne mogu da ga jebeš!", govori kao da se to stvarno jučer zbilo, pa ponovo dotoči čašu.
U pokalu ponestaje vinčine.
Seiz The Day
Seiz The Day, mudrovali su u Sodomi i Gomori
Seiz The Day, mudrovali su u New Yorku i L.A- ju
Carpe diem! netko je uzviknuo u Rimu i Riminiju, istovremeno
pljunuo sam na sunčan dan koji me je mamio van slatkastim mirisom šumskih jagoda
pljunuo sam na moje preostao vrijeme što sipi niz klepsidru
ostao sam ležati na tvrdom krevetu u svojoj privatnoj monaškoj ćeliji
obuzdanih želja i potreba
krajnje nezainteresiran
jer čovječanstvo je rak-rana koji buja
na licu planete
ulicama se klatare
loši ljudi, protuhe, slabići
fini ljudi s finom ribom u dupetu
iskolačenih očiju sline na polugole djevojčure
koje već peti dan rekonstruiraju himen
djevičanstvo je, jasno, precijenjeno
kao i preživljavanje, jasno
ulicama se klatare luđaci
prestupnici, mutikaše, zlotvori
sitni lopovi šibicari prevaranti ološ
mahniti i bolesni
beskućnici
očajnici, beznadnici, odbačeni
frustrirane i mlaćene žene
vrckave preljubnice
zaglupljeni navijači nogometnih klubova
prištavi i frustrirani tinejđeri in love
nesvjesni, nesavjesni, nezainteresirani
balavurdija bez trunke suosjećanja
podmukle i amnestirane ratne ubojice
koljači iz drugog svjetskog rata
koljači iz domovinskog rata
dvostruki špijuni
partijski tvrdolinijaši
vježbenici smrti
pakosne starice
p'jani glumci
gradski fićfirići
foteljaši
dvolišci
tajkunske priležnice
apostoli neoliberalizma
barbari s istoka
beskarakterne kreature
ništitelji građanskog društva, uljudbe, povijesti
obožavatelji neukusa
kućni tirani
nasilni ovrhovoditelji
potkupljivi porezni inspektori
okrupnjeli politički komentatori
po posljednjoj modi dotjerani đavolji odvjetnici
častohlepni akademici-vitezovi
novinari Reda sv. Jurja
katolički znanstvenici
veliki meštri, križari 21.st
moralisti s figom u džepu
zajapureni biskupi
penetratori u dječja i pseća dupenca
kozojebi, pasojebi, evridej evribadi svejebi
odvratnost se klatari za odvratnosti
ma koliko se trudio isključiti
vijesti uvijek do mene nekako nađu put
upravo mi dojavljuju:
kruzer luđaka uplovio je u gradsku luku
avio-akrobati u čast Predsjednice Republike izvode loopove na nebu
u kontroverznoj predstavi izvlače se nacionalne zastave iz vagine
mladić skorojević ubija najbliže članove obitelji ad rock, kamenom u glavu
djevojka na facebooku u realnom vremenu prenosi svoju smrt
serijski ubojica iz Denvera hvasta se petim smaknućem
kemijski napad u Siriji desetkuje nejač
pobunjenici, džihadisti, teroristi nagi plešu ples na kiši
na ovom mjestu zaplet nam polako izmiče
svodi se na impresiju
odustajemo od dokazivanja
od pisanja biografije, od špijunaže vlastitog ja
od pornografije, masturbacije, vođenja ljubavi
odguglali i odguslali smo svoje
ispod kamenja niču novi voždovi, führeri, generalissimusi, sultani, ajatolasi
epoha je pri kraju
parlamentarne demokracije umiru jedna za drugom
državne politike gledaju samo kako da se čim prije uvuku u gaćice Miley Cyrus
prezadužene države završavaju na javnoj dražbi
SVE PO DESET KUNA!
ali vratimo se na početak:
iskoristi ga! dan! viču širokobriješki uglednici i povratnici iz Kanade
viču velikodostojanstvenici iz Jajca
iskoristi ga, kao makro kurvu
kao vješta sponzoruša bogatog prdonju
iskoristi ga!
kao što se iskorištavaju lažni prijatelji, negdašnji prijatelji, bogati prijatelji
kao što se iskorištavaju partijski kolege
iskoristi ga kao što nadobudna studentica iz provincije iskorištava profesora u krizi srednjih godina i vice versa
zatvaram prozor s blagoslovom:
idite u miru
vi prilagodljivi svakoj misli, svakoj ideji, svakom svjetonazoru, svakoj bestijalnosti za malo vode i malo kruha
neka ste blagoslovljeni u vašoj Stvarnosti
u vašem materijalističkom Raju
ja ću sniti,
snijuć' promatrati oku nevidljivo
jer to vaše ljudsko
odveć ljudsko
mi je strano
i izaziva mučninu
čak i u međuprostoru
zbilje i sna
(bez naslova)
nakon 44 godine još uvijek ne nalazim odgovor na pitanje čemu služe noćni leptiri
osim da u zabludi lete na svijetlo
i služe kao hrana nekim noćnim životinjama
u poziciji sam da se neprekidno branim ili prešućujem uvrede
probajte samo tri minute držati ruke u obrambenom stavu
pa će vam biti jasno o čemu pričam
muka je to
razmišljam da napravim zemunicu
previše je nervoznog života ovdje
dan valja započeti sklekovima
vrlo mondenim sklekovima napisao sam prije 15 godina
okružen mirisom benzina
doista, još uvijek postoje neke skice i planovi
da se postane muškarac po balkanskim standardima
valja znati ponešto o mehanizmu postanka i samoniklom bilju
te kako napraviti omčice za ptice, zamke za divlje životinje
vrste čvorova
nikada ne znaš kada će ti zatrebati vješala
ostavljam tragove ovdje u vidu natuknica ukoliko poželim vratiti se
u zavičaj vratiti se
ipak ne namjeravam
previše dobro vladam idiomima
stručne žargone imam u malom džepu
savršeno se služim riječima povjesničara umjetnosti
ponekad ih tako razgolitim
baš kao što oni razgolićuju mlađe dječake u Veneciji
dok ih ne susretne smrt s mačetom malo južnije
predugo sam se pretvarao biti normalan
sada dolazi kazna za to
Stihovanje Filipinke
imam osjećaj kao da će mi oči eksplodirati
od pogleda na tvoje nabrekle obline u rano proljeće
tvoga proljeća
plućni me endem muči
zbog uzvisine na koju su se vinuli moji osjećaji
dah mi je plitak
zajedljiv sam prema drugima
jer me odbijaš kao šugavo ulično pseto
Kratkonogi, obavještajac pod krinkom kurve babilonske
podstiče me da govorim protiv države
i ja govorim protiv države
da ne bih govorio
protiv tebe
pijan na tlu
pokušavam locirati točan trenutak
kraja djetinjstva
ali sve je to u nekom maglovenju
samoniklog artista na ratnim zgarištima
mitomanskih domoljubnih mamojeba
šef globalne ludnice, dakako nevidljiv
s kužnim dahom upire prstom u me
zauvijek ćeš ostati zagonetka sebi samom, kaže
Snotvori
običavamo jutrom prije škole
prepričavati snove, djeca i ja
pa veli T(7):
sanjala sam da na plaži svi prde
prde i kad uđu u more
prdac ih otprdi sve do bova...
smijemo se...
a onda nastavlja
san drugi:
bila je Nova godina
i nismo imali love da kupimo rakete za vatromet
a, ja jako volim vatromet pa sam bila tužna
teta u dućanu se sažalila
ponudila nam je pirotehniku po povlaštenoj cijeni
no mi smo bili totalno suhi
nula kunića u novčaniku
i zabrinuti što ćemo i kako ćemo
počela sam od sve te brige plakati
i jedna je suzica kliznula niz lice u otvoren novčanik
i novčanik je poče rasti-rasti-rasti
bivati sve veći
dok se nije rasprsnuo
i novac se razletio po čitavoj sobi
poput snijega
neprestano je padao-padao-padao
a ti tajo, što si sanjao?
ja?
ja sam snio potopljene gradove
i skulpture umrlih polubogova obrasle morskom florom
kao poluraspadnuti gubavci ležahu na morskom dnu
rat je...
čuje se majski pjev militantnog pjesnika iz Kiseljaka (ili možda Dervente?)
deklamira unjkavim glasom o našoj slavnoj prošlosti
iz usta mu se krugovalno širi kužni zadah smrti, ucrvalih leševa
što ogoljeni otiču rijekom poput crknute ribe izvrnute na bok
netko je radio protiv mene!
definitivno je netko radio protiv mene!
moji dvojnici hodali su po čitavom gradu
u želji da me obezvrijede
morao sam ih smaknuti, jednog po jednog
tapšanje po ramenu, herr druže...
okrenem se
čovjek u vojnoj uniformi
sjećaš li me se
ne
mi smo vezani idejom i zločinom
partijska je veza iznad ljudske, jer ako sve ovo pođe
u pizdu materinu, kao što će i poći
najebali smo
dovijeka ćemo se pržiti u Paklu
oprostite, ali ja vas ne poznam, bit će da ste me zamijenili s nekim
e, moj supartijče
prelako zaboravljaš!
zar si zaboravio kako smo palili žitna polja
dok je u pozadini svirao Bach
samo da uništimo ideju o plemenitosti ljudskog roda
naslađivali smo se tuđom patnjom
bili smo nemilosrdni borci, ali za što?
razbojnici i banditi!
prevaranti i hoštapleri!
drznici!
slavili smo podlost, osrednjost
i sami smo bili slavni
a, sada nam je slava u septičkoj jami
definitivno ste me zamijenili s nekim
ja sam borac Shaolina, mani me se čovječe...
odlazim u ravnicu
meditiram pod stoljetnim hrastom
sunce tone iza brda
spušta se noć
budim se...
dopune i izmjene Zakona o životu
krećem se četveronoške, bez cilja
izbacujem riječ pobjeda iz svog rječnika
zamjenjujem je riječju igra
zavidan
također izlazi i rječnika
riječi s kratkim rokom upotrebe
neupotrebljive riječi
2000 godina krivih predodžbi!
budim se
predamnom naga žena
s glavom nekom bradatog tipa na pladnju
budim se
predamnom obješenik, visi na konopcu, namiguje mi
budim se
gubavci upiru prstom
iskusti ćeš bijes Božji
budim se
zašto si me napustio, oče
budim se
budim
prate me nemile slike...
još jednom
se budim
tu sam...
napokon...
---
i kako da sad na taj nevini prostodušni dječji svijet
nasrnem noćnom morom
na brzinu sam izmislio nešto smiješno
Stranac
Sjedeći ovdje, na 2515m, u Julijski Alpama
Gledam kako dan blijedi u noć
Okružen mirom tišinom oblacima
Osjećam dubinsku sreću
Osjećam kako je baš sve na svom mjestu
Osjećam život vrijedan življenja
Osjećam zdravu ispunu u grudima
To je onaj gotovo zaboravljen osjećaj koji otvara vrata optimizmu
obećava nove početke, nove ljubavi, nove sreće
Poslijednji put tako sam se osjećao prije deset godina u Bordeauxu:
Sjedili smo u nekom bobos cafe-u, ovog puta
Kao prijatelji, ne kao internacionalni ljubavnici
I smijali se glasno
(So it's the laughter we will remember
Whenever we remember…)
Ipak nismo se smijali bobosima (iako, možda pomalo i jesmo…)
Uzeo sam fotoaparat i načinio nekoliko fotografija
Prelistali smo ih na zaslonu uređaja
Moje oči, kristalno bistre, smiješili se su se u digitalnom zapisu
Isuse, izgledam sretno! uzviknuo sam
Izgledaš, potvrdila si
Iduće jutro ispratila si me na željezničkoj stanici
(Bio je to naš posljednji au revoir…)
Baš se pitam što ćeš bez mene raditi u Parizu, rekla si
Smislit ću već nešto, odvratio sam
Pneumatska vrata grubo su se zatvorila
Vidio sam tek siluetu kroz zamagljene prozore TGV—a
Vlak se trgnuo
Na brzinu sam kažiprstom nacrtao srce
I prije no što je vlak pojurio u zelenilo
Probo sam ga amorovom strelicom
Na Montmartre-u sjeo sam u La Maison Rose
Nasuprot čuvenoj birtiji Lapin Agile
Pod prozor Susanne Valadone, Utrillove majke
Gdje smo na spuštenim sjedalima plavog Forda
Proveli nekoliko sati ranog jutra
Nakon što je Paris, opustjelih ulica prve večeri
Bio vrlo naklon prema nama…
Naručio sam kavu
I započeo pisati razglednicu, jedinu u svojoj zreloj dobi
Jednoj ženi koja je tek rodila, a muž je istog trena napustio:
16 spektakularnih dana u Francuskoj
Paris-Arcachon-Bordeaux i okolica
Dani koji će mi – uvjeren sam – produžiti život
Barem za dvije godine.
Nadam se da ste vas dvije dobro
Smucao sam se još pet dana po Parizu
Pa se vratio doma
Već treći dan nakon što sam prizemljio na Pleso
Na vrata mi je zakucala Porezna
Dužni ste platiti porez, zavičajnim naglaskom prozborio je tip odvratne njuške
Kakav vražji porez, ja sam svoje obveze podmirio…
Porez na sreću, iskezio je očnjake u zluradu smiješku
Hej pa čekaj malo, otkud sad to…
Brži od Kairosa, ostavio me bez odgovora
Dolje u prizemlju, ulazna vrata zatvorila su se uz tresak
Žalio sam se Poreznoj upravi, naravno. Nije vrijedilo, rekli su
Ili plati ili buksa
Rekoh, dobro, plaćam
I kada sam platio bio sam ponovo
Na početku
Kao da se ništa nije zbilo
Izgubljen i polulud
Stranac u 'Rvatskoj
Đemajući đem s Rene Charom
legli smo u krevet – obećala si mi još jedan dan
potražio sam tvoju ruku pod jorganom
prsti su nam se spremno isprepleli
usnuli smo iscrpljeni, umah
probudio me udaljen zvon s kampanela što je pozivao
na oružje na oružje u svitanje u zoru ranu ranu zoru
krevet je bio pun riječnog mulja
umjesto tvoje ruke držao sam držao sam
šuplju i trulu granu
unaokolo su plutala iščupana stabla
komadi pokućstva, predmeti za uljepšavanje
strvine naduta tijela kućnih ljubimaca iskopanih očiju
netko je stajao na ćupriji u bijeloj spavaćici
nisam razaznao tko
ti ili tvoja sestra
nabujala rijeka odnosila je sve
ka dalekom jugu
u zaborav
i ovaj naš bračni krevet
s kojega se
nisam usudio nisam usudio
baciti u blatnu okerastu rijeku
Opasan život
hey Joe, živim opasan život
misli
neprestano balansiram na oštrici
noža
mogao bih
poginuti
mogao bih se lako
samoozlijediti
u ruci mi
ljubav traje dvije godine
u pothodniku susretnem punicu
prijekornim glasom upita
zašto čitam tu-i-takvu literaturu
razumijem njezinu zabrinutost
ona je žena sa sela
sila u nje je jaka
a ovaj je brak tek startao
i već je na skliskom području
ne mogu si pomoći, odvraćam
batak ili bitak
imati ili biti
autentična ili neautentična ličnost
na proslavu Dana neovisnosti
pristižem s
o koristi i šteti povijesti za život
prijekorni pogledi upućeni su iz lože
živim opasan život
ipak ne oštrim žilete pod piramidom
pažljivo ih brusim na nulerici
dok se ne utanje do neuporabivosti
činim baš sve u dlaku isto kao što je radio moj djed
u poratnim godinama drugog sv. rata
živim opasan život
prečesto sam u knjižnicama
iako vozim Uber
u rukama mi eksplozivne knjige
noću, umjesto da se prepustim snu
preispitujem postupke seciram dan
analiziram međuljudske odnose
izrađujem psihološke profile
promišljam egzistenciju Jastvo
introspekcije su redovne, kao u ostalom i stolica
vidim sebe-dječaka na obali kako se igra kamionom
prilazim i pitam ga o genezi morala
on se smiješi, majmunče malo
nakon toga mi se obično riga
ali činim to istim onim porivom kojim manekenka
gura prst u ždrijelo nakon svakog dobrog obroka
u mraku oko mene nervozno trepću diode električnih uređaja
moj osobni disko-klub
živim opasan život
na rubu sam svijesti
ulazim u bijelu svijetlost na kraju tunela
prolazim kroz prizmu i raslojavam se
na osam obojadisanih ja
svaki od nas kreće svojim putem
spreman da i dalje živi
vraški opasan život
Schumannova druga simfonija ili ako predugo gledaš u ponor, ponor se zagleda u tebe – pomračenja
Schumann je povratio muzičke znakove
opet si jeo note, ukori ga Clara, koliko smo puta rekli da nema toga
prvo Vincent jede boje
otruje se onim prokletim molibdenom
odreže si uho, potom
Nietzsche iz Torina piše mladom Kaiseru
dragi moj gospodine, izvo'te doći u Rim i osobno me ustrijeliti
uostalom, smatram da Njemačku treba strpati u luđačku košulju
u potpisu Antikrist
Raspeti
Neman
Dinamitni
Dioniz
Holderlinu se također smračilo
zatvorio se u svoju kulu bjelokosnu i neće van
velim ja, ne idu teologija i helenizam ruka pod ruku
sanja sunce juga, grčki mu junaci na raport pristižu
kada je pjesnik ujedno i mislilac-erudit redovito šene umom, to je tako
Kleist /još jedan zatrovan Grcima!/ eno upuca svoju družicu Henriette Voge, potom sebi prosvira glavu
Andreas vadi džepni nožić i bode se u srce pred Loue
Salome kuca na vrata susjeda u potrazi za liječnikom
Strindberg piše Okultni dnevnik
Hugo priziva duhove
Artaud zavija kao gladan vuk u ludari
Heidegger, Hamsun, Zweig
briju na Hitlera u ampedeklu
Pound
na fašizam
a sada i ti Roberte jedeš note
ja stvarno ne znam što ću s vama dečki
brate, k'o djeca ste!
jedino je Bhramas od svih vas donekle normalan
osim što gaji sklonost prema starijim ženama
Bijes mirnog čovjeka
nikada nisam razmišljao o Marilyn na taj način
no noćas me je posjetila u snu
spustila se s oblaka
u onoj čuvenoj boja kože prozirnoj haljini
s 2.500 ručno ušivenih svjetlucavih dijamanata
nedostajala su joj samo krila na leđima
pa da bude potpuni anđeo
raskrilila je ruke i rekla
ovo je moje tijelo
jebi ga
klekni, zapovjedio sam
ona je poslušno
kleknula
izvadio sam kitu i ubacio joj
u grlo
nabijao sam
furiozno
divljački
pornografski nasilno
dok napokon nisam skromno svršio
pet-šest puta, ne više
ali i to je bilo isuviše za nju
po svilenim plahtama protkanim zlatom
iz svoje utrobe izbacila je moje sjeme
pomiješano sa kasnopopodnevnim
foie gras s preljevom od šerija
hej, koji kurac to radiš
dreknuo sam i
odvalio joj jednu vaspitnu
oprosti, trudna sam, rekla je tronuto
s kim kurvo, poludio sam
ne znam
ne znaš, sigurno s onim francuzićem
Yves nema ništa s tim, rekla je mirno
kako da ne
ponovo sam je opandrčio
počeo sam je udarati i udarati
sve dok se nisam iscrpio kao na boksačkoj vreći
popio sam pivo i otišao leći
kada sam se ujutro probudio
u zraku je visjelo pitanje
otkud u meni toliko bijesa?
i osjetio sam strašan sram
zbog svih onih nemilosrdnih bastarda koji su
agonizirali Merilyn
kako na javi
tako i u snu
Umjetnik u Irskoj
(jedna za Milana Maćešića)
hraniš se u 5 izjutra
sunce izlazi tek u 7.30h
(aplikacija na mobitelu pouzdanija je od većine žena s kojima si bio)
dakle, mračina je i ti
više nisi umjetnik (iako se Beuys ne bi složio s tim)
sad si dio trudbeničke većine
tihi pregaoc
pravoslavac s protestantskom radnom etikom
(nužnost preživljavanja spaja udaljene termine k'o nadrealisti)
zajutrak se sastoji od
jaja na oko
i komada suvog kruva
još uvijek žongliraš s domaćim terminima
kažeš:
nije ovo brale zajutrak
ovo je uranak
svjestan da će sve to vrlo brzo postati samo
breakfast
nisi to očekivao
ali promjena je
blagotvorna
Oborine će se do kraja dana proširiti na cijelu Hrvatsku,
u Zagrebu već jako pada
sinoć je sniježilo
onako kako godinama nije sniježilo
legao sam u hladan krevet
i silikonskim čepićima začepio uši
uši pune buke i bijesa
bijesa kurvinog sina što je kat iznad
pijan psovao
psovao staru majku
kurvo jedna ubit ću te!
ubit ću te kao zeca!
ne sjećam se kada sam toliko žudio mir
kao sinoć
nataknuo sam jastuk na glavu
da učvrstim tišinu
napokon ostao je samo šum
šum srca
u ušima
baš kao da
netko
kroz bijelu pustoš
prti
ćudoredni
snijeg
Otac
otac je vječito bio natmuren i ljutit
ljutit je lijegao i ljutit se budio
nekako se udomaćio u ljutnji
ili bolje reći ljutnja se udomaćila u njemu
ni u čemu nije uspijevao pronaći radost
kada je sadio ovaj voćnjak
bio je ljutit kao bijesan pas
kad nas je pravio
svih svojih šestero potomaka
bio je bijesan kao ris
možda i pijan
kada je tesao drvo za križeve
proklinjao je Boga i sve svetce
ljutit je bio kada je odlazio u šumu
da lovi divljač
ljutit
jer je bio bačen u svijet
u datost kakvu nije želio
u obitelj koja je kuburila jedva spajajući kraj s krajem
otac alkoholičar rijetko se trijeznio
majka bogomoljka skrbila je samo za Krista i njegove potrebe
troje slaboumne braće jako su voljela koze
za Božić bi pristigao velečasni Strikan i umjesto poklona
zavukao mu ruku u gaćice
suseljani su bili podrugljivi zluradi grubijani
radnja se odvijala u škrtom krajoliku
idealnom za tucanje kamena
i kažnjeničku bojnu
u toj zabiti, u osamljenim kućama na brdu
fojbama i napuštenim rudnicima mrkog uglja
povremeno su se događale
zbiljske strahote i okrutnosti
ljutit
jer nije imao snage nadmašiti svoju sudbinu
nego je uz škrgut zuba živio
osamljen
promatrajući ponekad oštricu
sječiva sa žudnjom
kakvu nikada nije osjećao prema
Ženi
da mi je netko ikada ponudio život pod ovakvim uvjetima
nikada ga ne bih prihvatio, znao je reći s vremena na vrijeme
mnogo godina kasnije, nakon što je zakiselio zemlju
u kojoj je počivao
našao sam da su to riječi Dostojevskog
međutim, oca nikada nisam vidio
da drži knjigu u rukama
Najveći ljubavnik iz ormara
kada su seksi scene u pitanju već duže vrijeme
koristim dublera
iziđem, zavedem neku ljepoticu
vratimo se mojoj kući s pogledom na Malibu Beach
natočim šampanjac, pustim lagani jazz, prigušim svijetla
raskomoti se, velim, odmah ću
u redu, ona će
potom iz ormara u spavaćoj sobi izvadim nagog dublera
- sad ti! kažem mu
on veli: nema frke šefe!
i pođe u sobu
djevojke nikada ne primijete zamjenu
redovito, iz pokrajnje sobe
iza ogledala promatram
seksualne vratolomije znojnih tijela
mali se zbilja strastveno daje
jebe bolje nego što sam ja ikada jebao!
ne pali me to
samo zabavlja
ipak
katkad dođem u napast
da ustrijelim ljubavnike
dok se trzaju
na Erosovoj pecaljki
ta me pomisao uzbuđuje
uvijek mi se digne
inače ne
