noćna ptica373

ponedjeljak, 29.05.2006.

Noć koja dolazi Skrit će nas U naše lažne radosti Što zrače neizmjernom tugom Kada se vratiš I ako se vratiš Znat ćeš kakvom si oštricom Razderala naše duše.

Oči u kojima raste led Koja su vidjela sva opraštanja od života Pune se bojom jutra A misli imaju snagu koja razara Smrt gospodari nad životom Kao gavranovi nad lešinom Iz dubine progovaraju nerazumljivi glasovi Sjene se ugasiše. Ova toplina dolazi od krvi. Ljudi nekada žive, a mrtvi su. Dugo slušam vlastito srce. Lome se misli.

Jutro nije donosilo osmijeh Već misao Od budnosti satkan zid šutnje. Vojnici gaze cestama djetinjstva. Godinama kasnije, Zasjala je tuga Da se ne ugasi nikada više. U večerima nemir narasta, Kada je misao konačna I sjećanja ugasnu. Na kraju priče Satovi su stali Prijatelju.

Ugasite zvijezde ! Sve što tražim vjetrovit je dan I nestvarno bijele oblake A ja ću postati ptica I u mojim će očima Biti zatvorena vrata Tajne zemlje I moji će snovi, Moje molitve Imati moć Provesti me u samoći Kroz zidine smrti. Moje srce, Čija je ljubav nevina.

Čovjek sa sjevera Toplim je pogledom pratio korake A noć je progutala njegove misli I ujutro umoran i mračan Prodire u dubine sebe Misleći samo na osvetu Riječi i pogleda.

Na tvoje sklopljene ruke Polažem miris uzdaha Nikada doživljenog Zar nikada više zelenog jutra ? Čežnja je ono što me pokreće.

Mala noćna ptico Poslušaj divljine zov I pusti neka duša tvoja U miru prolazi putem krvoloka. Hej, ptico Noć dolazi I zlo će širiti svoja krila Ti ne daj ljubav I ne daj tišinu Jer doći će jutro ispunjenja.

Pokrenimo sile mraka I dan će ostati obješen u mori Zvonit će prečesto Mrtvačka zvona Na papiru otisci prstiju Zarobljeni Umjesto srca kamenje lupa U očima nam isti očaj sjaji Ista pustoš Ne liječi rane povratak u vrijeme Više se u stvarnosti ne prepoznajemo Samo krhotine naše Ulicama beskonačno lutaju. Jesmo li ikada u životu slobodni ?

Ujutro ću se probuditi I neću se sjećati ničega. Stari poznati osjećaj tame Iskre se u dubini očiju Duboke raskidane rane Čini mi se da je cijeli svijet Zašutio Zašto ljudi ostavljaju Povrijeđene ljude A bol teče Gusta ljepljiva crna

Oči ispod kojih leži smrt Znaju da nema tih grobova. Srušeni krov kuće. Grede crne kao cijevi topova. Vjetar u pukotinama. Odavno predosjećam rušenje.

Nebo su prekopavali Klali grobove Da bi mogli sisati krv Spajali se s mrakom Iščekujući svitanje Ne brinući se za pravdu Prestali su gledati I željeti Sad krhotine njihove U visokoj travi snivaju.

Nepregledna polja Van Goghovih suncokreta. Kakav se to mir prikrada U noći kada tuga umire ? Čekamo da nam se približe zvijezde I tiho da ugasnu u našim očima.

Zar sam zaista Zaista živio u tom svijetu ? Više nisam slobodan Modro se lišće kotrlja Pustim ulicama

Zašto je došao u ovaj grad Zašto, kada voli samo šume A ovdje nema šuma Prozori gledaju ulicu Očima slijepog čovjeka.

U noći kada je nestao mjesec Mirisala je hladnoća Mrak je u krošnje prodirao I noć je stišala glasove Raskidajući niti pogleda Odvijala se potraga za Toplinom U noći kada je nestao mjesec Prateći sjene Čovjek bez ideja Dugo je gledao u ponor crnila Koraci su odzvanjali: Bio sam nebo bez zvijezda U stalnoj potrazi za sobom Slike su plesale strahom Od večeri do jutra U noći kada je nestao mjesec.

Ja sam ptica u kavezu dobrote Ali moj pjev je opasan. Na putu kroz noć Daleko u neki drugi svijet Odvija se Povampirena lakrdija “...Zemlja je sićušno zrnce praha Izgubljeno u zvjezdanim Svjetovima...” Gledam rastanak s Postojanjem. Ima jedna vrsta samoće Koja je vrednija od bilo čega Dobrodošla, o Kraljice Depresijo

Učinio si da se zamislim nad onim što se naziva budućnost. I došla je noć i bila je takva da se znalo da ljudske oči u njoj ne bi trebale biti nazočne Ni preživjeti. U trenu odluke, rekli smo jedno drugome Ono što se među živima ne govori. Malo dalje, red tenkova. Poput stanovitih prizora iz snova. Nakon svega - svi su dani nalik jedan na drugoga I nije ih lako brojiti. Ja sam čovjek protiv koga je upereno oružje noći.

Sahraniše komad i mog plavog neba Zlo je njihov sporazum Sa svijetom ! Oni su harakiri duše Ali, ubit će ih moj noćni kostur. Sve se na bolest i smrt osjeti Svuda samo mrtvi teški zidovi. Progutat će me rupa hodnika Kaos glasova Dočekat će me vukovi i vukodlaci Zmije i vještice Svi ti đavoli zvijeroljudi... Ali pitanje ostaje otvoreno: Ako se ikada budem vratio, Na što će naići kada im uspije otvoriti Usamljeni svemir prema kojem letimo ?

Otišao bih.... Izgubljenog pogleda Priljubio bih lice na tlo. Surovom smrću završava Sva ova ljepota Sjedim usamljen. Noć je teška. Čije je srce mrtvo ?

Propadanje u dubinu Ništa drugo nego mrtve čestice. Prsnut će napetost i praznina. Ima putovanja nakon kojih se Više nikada ne smirimo Pristiže bol. Čekajući vlak iz ravnice Otrovna je magla zatvorila oči I puste su kuće u kojima žive Ostavljene žene. Duge tihe kiše Dolaze ni s tugom ni s radošću A ljudi oko nas umiru.

Ptice na horizontu nestaju I kao da se nebo spustilo I dodiruje vrhove drveća. Doplovit će uskoro iz daljine Bezimeni brod ... Bio sam tamo gdje prestaju misli Mutne su me vode zvale u daljine. Sve mi je bilo strano i nepoznato Bio sam sam. U snu su me pratile Beskrajne tužne obale Bio sam sam Stran Nepoznat.

NE VOLIM KIŠNA JUTRA..... Danas, kada sve loše ide Ja stojim Zaustavljen u trenu Čekajući da se pojavi Dugo iščekivan mir Ali pogledi neće prestati Promjene ne slute godine čekanja. Razbijeno me staklo spriječava Da pronađem lik Nestalog smisla. Ali, To ne zaustavlja mrak padanja Ni demone koji dolaze Kada će me konačno razotkriti ? I da li ću to biti zaista ja ? Ja, ili njihovo nadolazeće ludilo ?

	svibanj, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv