evo ga,opet je počelo...sjedim u učionici na 3.katu prokleto ogromne zgrade i gledam u nevidljivu točku na ne tako bijelom zidu...užas...pogledam kroz prozor i ne vidim gotovo ništa osim nekoliko jadnih listova na drveću koji se pokušavaju oduprijeti vjetru i Dravu koja lagano teče...dosadno mi je..ne čuje se nitko od mojih kolega jer su svi koncentrirani na lika koji predaje,a očito sam ja jedina koja ne sluša njega već zvukove stotinu automobila koji lagano klize cestom..prođe tu i pokoji tramvaj..pri pomisli na tramvaj,našla sam se u njemu...pun je;ljudi stoje,nervozni i umorni od života...izađem iz njega na stanici kod Tvrđe...ah,tu je i poznata mi fontana...po običaju,gimnazijalci su zauzeli svaki djelić mjesta za sjedenje...od srca se nasmijem jer sam se sjetila svoje srednje škole...ponekad mi nedostaje...krećem prema stanuali polaganim korakom takoda dobro promotrim sve što se događa oko mene...ulazim u zgradu,čekam lift,dolazim do vrata stana,vadim ključeve i ulazim unutra...opet sama...nekako sam tužna jer ne volim tišinu...odjednom me hvata neka čudna sjeta i niz lice mi počinju teći suze...opet razmišljam o njemu...odlazim u sobu i zatvaram vrata...opet se nalazim na 3.katu prokleto ogromne zgrade i nastavljam gledati u nevidljivu točku na ne tako bijelom zidu