pozdrav svima...znam da pet duže vrijeme nisam ništa napisala,ali ne zbog toga što mi se ne da ili sam zaboravila već jednostavno nisam stigla...zadnjih par dana živim ubrzanim tempom i nemam baš puno vremena za blog...kao što većina zna,upisala sam faks,a u međuvremenu sam našla i stan...sve je to ok...danas sam opet bila u osijeku jer sam morala nosit neke stvari koje će mi tamo trebati i dok je stari vozio kroz sva ta različita mjesta,ja sam mislima odlutala nekamo..pomiješale su me prošlost i sadašnjost i onda su došle..nisam ih više mogla sakriti..jednostavno su se opet vratile-slane kao more,samo moje-suze...sjetila sam se svoje gimnazije,svog razreda koji nije bio tako savršen,ali sam ga na neki način jako voljela,svi ti ljudi su činili dio nečega što sam smatrala širom obitelji...a onda mi je u glavu došla bolna istina...shvatla sam da odlazim i da se rastajem od meni jako drage osobe s kojom sam provela skoro sve svoje slobodno vrijeme,od osobe kojoj sam se uvijek mogla povjeriti i koja me jedina razumjela i nikad me nije ostavila na cjedilu...ta osoba koja će mi najviše nedostajati je zlatko...i zato ću njemu posvetiti dio svog posta..

braco,
znam da nije uvijek bilo lako družiti se samnom,znam da sam često znala biti jako loše naravi i uvijek sam se pitala što to ima u tebi da me možeš trpjeti...i zato ti mogu samo reći HVALA:

što si bio onu večer na chatu i što si htio komunicirati samnom
što si mi postao tako dobar prijatelj
što si uvijek bio uz mene
za sve one kave
što me uvijek braniš
što piješ bambus i kada ti se ne pije
što poštuješ moje mišljenje
i na kraju...
HVALA TI ŠTO POSTOJIŠ...