U ovome tužnom trentku neki ljudi bi se trebali zapitati "nije li trebalo drugačije" ?
No to ide na njihovu savijest, jer Mladen je bio pošten i častan čovijek i zauvijek će ostati legenda kluba za kojeg je živio...
POČIVAO U MIRU...
Komemoracija će se održati 20.01.2006. g.u PRESS CENTRU stadiona Kantrida u 11.00 sati. Posljednji ispraćaj će se održati u 12.30 sati na groblju Kozala. Sprovod Mladena Romića biti će 21.01.2006. godine u Priluci (Livno, BiH), u subotu u 15.00 sati.
armada-rijeka.hr:
OBAVIJEŠTAVAMO SVE PRIPADNIKE ARMADE I NAVIJAČE RIJEKE DA NAS JE NAKON DUGE I TEŠKE BOLESTI, S OVOGA SVIJETA ZAUVIJEK NAPUSTIO NAŠ VELIKI POKLONIK I PRIJATELJ MLADEN ROMIĆ, DUGOGODIŠNJI IGRAČ RIJEKE I SPORTSKI DIREKTOR. OVIM PUTEM ŽELIMO ODATI SUĆUT OBITELJI ROMIĆ I JOŠ JEDNOM ZAHVALITI SE NA SVEMU ŠTO JE UČINIO ZA RIJEKU I ARMADU.
NEKA TI JE LAKA HRVATSKA ZEMLJA.
nkrijeka.hr:
Noćas je u riječkom KBC-u nakon borbe s teškom bolesti u četrdeset i četvrtoj godini života preminuo Mladen Romić. Rođen 23.05.1962. godine u Priluki (Livno, Bih) svoju je bogatu nogometnu karijeru započeo u NK «Dubravi» a u redove svog najdražeg Kluba došao je 5.07.1988. godine gdje je ostao do 1994. godine, nakon kratkog izleta u FC «Bremerhaven» te dvogodišnjeg igranja za NK «Zadar» vratio se u Rijeku gdje je igrao 1998. Branio je boje hrvatske reprezentacije tri puta.
U klubu je započeo obavljati trenersku funkciju u 2000. kao trener mlađih dječaka, a u 2003. obavljao je funkciju pomoćnog trenera seniorske ekipe.
Svoju karijeru kao sportski direktor započeo je 1.07.2004. godine, a najveći uspjeh, u kratkom razdoblju u kojem je obavljao ovu dužnost, postigao je u 2005. godini kada je bio na čelu stručnog stožera ekipe koja je nakon četvrt desetljeća donijela Rijeci tako dugo željeni trofej.
Kao igrač bio je poznat po svojoj požrtvovnosti i hrabrosti, bio je pošten i uvijek do kraja predan poslu i ciljevima koji su postavljeni pred njega. U samom naponu snage i vedroj budućnosti koja je bila pred njim iznenada ga je napala teška bolest. Kao i u vrijeme igračkih dana nije se predao, izdržao je prvi duel, ali nažalost, protivnik je bio prejak i na kraju je nakon duge borbe pokleknuo.
Pamtit ćemo ga nasmiješenog, s mobitelom u ruci i sa razmišljanjima vječito uperenima ka Klubu i njegovim navijačima. Nakon njega ostaje velika praznina u riječkom i hrvatskom nogometu ali i ponos i zahvalnost sviju nas kojima je ovaj jednako važan kao i njemu.