četvrtak, 14.09.2006.
ponekad
kad šećem pustim ulicama sama kad zaronim duboko i osjetim ljepotu mora po cijelom tijelu kad čujem tvoje ime kad u bljesku sjećanja vidim jedinstvanu boju tvojih očiju kad vidim tvoj broj kad se sjetim tvoje tajne tvog bloga... sjetim se tebe sjetim se da si trebao doći sjetim se da sam te vidjela s drugom no bilo je to ranije... ali sjetim se da sam čula šapte o trećoj meni dragoj sada suparnici o kako to boli a ja mene nema ja sam ti samo topla riječ sugovornik "frendica" i osiguranje za cugu o neznaš neznaš koliko mi značiš i nikad nikad nećeš znati jer nikad nikad ti neću reći neću imati snage da upropastim to prijateljstvo prijateljstvo patnje tihe patnje ali ona je samo prividno tiha jer meni meni je zaglušujuća, zaglušujuća dok pršti iz svake moje pore i gubi se neprimjetno i tiho odlazi... ostajem samo ja i bolno sjećanje jer ti si meni sve ti si mi savršen prvi i zadnji dečko na kojem nisam pronašla mane zaista tako je... tvoje oči... taj pogled... tvoje usne... smješak... govor... humor... mističnost... kojom se uvjek ipak činiš tako blizu... osjećajnost... pozitivna energija...unatoč tvojoj prošlosti, i onome što najviše boli: tvoja ljubav! u našem prijateljstvu rekao si mi neke stvari... pričao o svojoj pravoj ljubavi tako bolna je bila ta priča... i nisam znala nisam mogla ne suosjećati s tobom a istodobno sam proklinjala tu osobu ...kako mu je mogla to učiniti... ispod snažnog tijela nalazilo se krhko biće koje želim usrećiti a moje želje nemoguće je ispuniti jer nema te sile koja bi me mogla natjerati da riskiram... ne toliko ne sad ne tako ne to prijateljstvo... o kako je ljubav lijepa mrzim ju i obožavam... ...ljubav ...o kako je boženstven taj prokleto predivan osjećaj nedohvative bliskosti kako je umirujuća ta žestoka glazba propasti... |
