Prstima komponujem nečujnu želju. Čipkanu melodiju pokreta.
Zavesti noć i nuditi slobodu, reči dodira. Tišinom prebirati misli tražeći reči dostojne mojih osećanja.
Lebdeći nad jezerom, strašću dodirivati površinu.
Magla se stidljivo provlači kroz šumu i napaja mirisom borova dok pauk plete mrežu u mojoj glavi, u koju se upliću misli.
Napokon moje.
Novo jutro svojom bakrenom toplotom širi svetlost i daruje novi dan. Novi život. Novu nadu.
Ali briše sve!
Žudnju.
Pohlepu.
Osvetu.
Greh.
Vozim u noć.
Pod brisače podmećem kuglice izgubljenog trenuka kao talisman večnosti.