Godinama uredno njegujem odustajanje. Od mnogočega, a i od sebe par puta.
Za fotografiju mi je rijetko kada trebao poguranac. Znala bih satima lutati pustopoljinama, verati se po planinama, ponekad u društvu, ponekad sama.
Trenutci, ljudi, ulica, detalji, emotivna higijena, pražnjenja, uspomene, nostalgija, sjećanja
Sada se moje fotografiranje svelo na unaprijed dogovorena snimanja, apartmana, hrane, manjih okupljanja i događanja i rijetka portretiranja modela. Nije da mi nije gušt i da ne volim, ali mi nedostaje fotografija, ona moja, osobna, meni i za mene, koja je meni pričala.
Nedostatak vremena, volje, motivacije i ideje je bio razlog za odustajanje od 365-dnevnih projekata Crno_Bijeli Svijet i Life_Minimalism s kojima sam htjela sebe natjerati da izađem iz kuće, proučavam, lutam i tražim i slažem svoje bilješke i kronike.
A htjela bih, baš bih jako htjela uhvatiti onu svoju staru rutinu i strast
Zato ću pokušati krenuti ispočetka, pa i kvantitetom nauštrb kvalitete, Sekvence_S(t)anja_365 Dana
