Mogla bih ispričati kako smo se Jedinica i ja izgubile i kako su nas dva puna busa vrlo vjerojatno jako ljutih ljudi čekalo i koliko smo srama pregrizle kada smo napokon uspjele shvatiti da smo svega 50-ak metara udaljene od polazne točke i kako smo se kasnije luđački tome smijale.
Uspjele smo zapeti i u židovskoj četvrti i u crnogorskom kutu i svugdje gdje smo se gibale. Nije dobro nas pustiti same u svijet, a opet ako se ne izgubiš ko da nikad nigdje nisi ni bio
To nam je obiteljski moto
Vol_2 (ima toga još)