I dalje teško shvaćam ljude koji prožive osobne tragedije, susretnu se sa prolaznošću života u punini značenja, a ne učine apsolutno ništa da postanu bolji ljudi, obazriviji i empatičniji prema drugom ljudskom biću, nastave istom strujom svijesti kao da će hladni lim baš njih zaobići, zatvoreni u jednosmjernim spoznajama bez želje da sagledaju situaciju iz više smjerova.
I stojim tako, usred svijeta, koji ide svojim putem
Što neke dane čini boljima od drugih?
O, sitnica može biti dovoljna da se u krvi probudi dašak proljeća, pa i u kišnim danima
Baš to vam želim!