Nije ovo prvi 365-dnevni projekt koji sam započela i ostavila ga nedovršenog negdje na pola ili na nekoj trećini, četvrtini i na jednoj od inih.
Nisam bila sigurna ni dokle će ni hoće li i ovaj igdje stići, pa nisam ni objavljivala u onim danima kada su fotografije nastajala, tek kad se skupila hrpica dana odlučila sam kako je ovo jedan od onih koji će biti završen, nadam se i dalje.
Trivijalna stvar, a meni važna, do neba
Sekvence_S(t)anja
Zapisi iz samoizolacije
131_U sve se miješa_365
132_Makovnjača_365
133_Začini Život_365
134_Zasladi Život_365
135_Moj Chef_365
136_Točno u 5_365
137_S okusom mora_365
"It's always funny until someone gets hurt. And then it's just hilarious!"
I dok moji spavaju snom pravednika u gluho doba jutra ostaje mi dovoljno vremena za skovati rutu puta.
Jedinica se zadnji put žalila da će ići sa mnom vanka samo ako idemo negdje normalno, pa sam je uhvatila pospanu na prepad opisujući joj jedno divno mjesto, pravo izletište u prirodi gdje ćemo pijuckat kavu i slušat žubor rijeke i doživjeti ekstaze duhovnog pročišćenja.
Mislim, treba nam nakon desetodnevne samoizolacije plus par ružnih dana što su se kao nama za inat zaredala.
Njemu ostavljam link kako bi proučio mjestašce dokle moramo doći jer sam ja jako poznata po orijentaciji po mahovini i lizanjem malog prsta osluškujući strujanje vjetra, ma da.
Pasicu ostavljamo kući jer moja stara nije više za kamenjar i brda. Tu se Jedinici već malo upalio sumnjičavi alarm, ali ranim jutrom možete je uvjeriti i da padaju koke s neba.
Imam tog jednog dragog prijatelja slavonca koji me baš uvijek zeza kako mogu voljeti taj kamenjar dole, nit vode nit zmije, sama šikara i goli kamen.
Teško mi je objasniti tu povezanost škrte zemlje i klisura i onaj spoj mozga koji mi redovito izmami uzdah divljenja, pa mu s vremena na vrijeme šaljem fotografije dok se on negdje smije u jednom od nepreglednih polja uljane repice.
Volim ta naša lutanja i redovito pogrešna skretanja koja kao da su čekala samo na nas zalutale.
Tu negdje se isprepliću sva godišnja doba i vrte kotač vremena:
Prelazimo preko mosta Panj koji je ujedno i najstariji most preko rijeke Cetine
I nastavljamo dalje u potrazi za rijekom Rumin, jedan od bujnijih pritoka Cetine, koja izvire ispod same klisure Greda i nikada ne presušuje
Postoji još i pritok Mali Rumin na kojoj se nalazi, nažalost, srušena mlinica, ali nakon uspona vlažnim, klizavim i poprilično nepristupačnim šumskim putem do Velikog Rumina moji me obavještavaju da mlinicu pogledam na all mighty googlu jer oni više ne idu nigdje dok prebrojavaju ogrebotine od suhe drače za koje smo putem uredno zapinjali. (Mimoze)
Ali vrijedilo je, stvarno je vrijedilo svake zadobivene ranice i mokre stražnjice :-D
Prije povratka bacam zadnji pogled
Trenutno i pasica i Jedinica su negdje po kući, ljute na mene, svaka iz svojih razloga, ali keksići odobrovolje, obje
