Nekad sam voljela ljeto. Još ga volim, nostalgično, miris dinje, djetinjstvo bezbrižno i dugo, ne volim ga više živjeti.
I zato jedva dočekam jesen da se ušuljam u njenu sigurnost tople šalice kave.





Jesen kao da prati godine života, pa nosi smiraje,
Prekretnice i male, osobne početke u tom kolu života.





Posljednje godine jako su me umorile, iscrpile i isisale snagu, toliko puta sam se emocionalno slomila da nisam više sigurna hoću li se ikada više sastaviti, onako, zapravo.





Kad se čini da više sama ne znam kako dalje, ravnoteža se pobrine za svoje centre.





I moja 12-godišnja starica otpratila je ljeto, u svom stilu