subota, 30.12.2017.

Neka vam je dobra

Iako su moja retrospektivna raspoloženja najizraženija u samo buđenje jeseni ipak se na samim počecima novih godina nađem na stranicama blog editora gdje pokušavam sažeti odlazeću u nešto opipljivo, s nadom u nove dane, bezbrižnije i lakše- sve što, vjerujem, većina nas priželjkuje na svojim počecima.
Brazdim u patetičkim traženjima (be)smisla i postojanja uvrnutih monologa i tek ponekim smislenim dijalogom, negdje u dubini i tišini sebe.
Nisu to baš uspješne i nešto smislene kontemplacije, ali su neizostavne u tom ludilu mlina.
Protekle dvije godine su me obilježile dugoročno, ma trajno i nepovratno.
S nekim sitnim natruhama nade do crnog čemera i jada, putanja uspinjanja je nešto teži komad puta.
Iako još držim slušalicu u ruci da šapnem ocu nešto zanimljivo ili se okrenem prema njegovoj stolici da ga pitam nešto navikavam se na njegovu fizičku neprisutnost, ma kako me žecne utroba kad nešto ovako verbaliziram i uobličim.
Mirim se sa smrtnošću i rastancima, ali ne probavljam to nepostojanje karme, ni kao kučke ni kao, ma nikako.
Vučem paralele sa ocem koji je otišao u agoniji bolova, mučnoj borbi preživljavanja, patnji, jebenoj patnji. Taj mirni, tihi, staloženi čovjek koji je iza sebe ostavio nasljeđe dubokih moralnih vrijednosti i principa. Onima koji ga nisu dobro poznavali znali bi reći krut i čvrst, ali to zapravo nepoznavanje i znači- izvlačiti neke čudne, površne zaključke
I onda djed u debelo ugaženoj osamdesetoj godini, sebičnjak i egocentrik koji je iza sebe ostavljao ranjene i izbodene duše onih koje je po svemu trebao voljeti. E taj, taj je samo legao u krevet i zaspao u svoja vječna lovišta, snom največeg pravednika.
Bez vjere, bez pravedničke karme sad ti pronađi sebi put u šumi bezdušja.

Poželjela bih vama ono što i samoj sebi...mir, smiraj, čašu vina, dobro kod mene je to uvijek stock, zdravlje, sreću, zadovoljstvo, uzde u vlastitim rukama i prašnjavu cestu zaborava, barem ono što vrijedi zaboraviti.
Klišej nad klišejem, ma kao da život sam i nije jedan veliki klišej.
I podnošljivi osjećaj (barem) zadovoljavanje pravde, karme, vjere... ma nazovite to kako hoćete, koji daje nadu, i to ne samo u komadićima

Ljudi dragi neka vam na dobro dođe nova godina!
Mene poneka bitka još čeka, pa eto, nek za početak bude dobro!
:)



(Meni jedna od najdražih mojih fotografija, jednostavno nazvana):
Nada

520


19:23 | Komentari (32) | | |

<< Arhiva >>