Uspjela sam pronaći onaj svoj toliko željeni mir.
Možda sam ga izmislila, umislila, stvorila ga namjerno, ali mi je bio toliko potreban da sam jednostavno morala.
Mislila sam da ću poludjeti od toliko nagomilane tuge, težine i cijelog naslonjenog slona na grudima. Negdje se sklupčati i samo tako, umrijeti
Napadaji panike i anksioznosti su napravili od mene polupokretnu asocijalnu kreaturu u kalupu crnog straha.
Od disanja, kretanja, suočavanja, susretanja, ljudi, problema, življenja, bolesti, smrti, života, dolazaka, odlazaka, života
Jednom do dvaput tjedno svih ovih (skoro) osam mjeseci sam sanjala tatu. Ponavljali su se jednolično, otprilike uvijek istim tempom, u svakom snu je bio bolestan, opraštali smo se kući, u bolničkom krevetu, na hodnicima, sobama, balkonima, uvijek svjesni oproštaja i pomno birajući riječi.
Buđenja su bila nesnosno teška, grčevita, bolna, mukotrpna, sa svim nijansama boli
I onda, mir
U zadnjem snu je stajao na cesti,
Uhvatila sam mu pogled između gomile ljudi, nasmijan, sretan, miran,... zdrav, onakvog kakvog ga znam,
Kao da je podvučena nevidljiva granica između dva svijeta, smiraj u sudarima
Period buđenja, vraćanja,
disanja
Nedostajanja
u kojem će sve biti baš onako kako treba
