Sinoć je opet gorjelo poviše moje kuće.
Zastrašujući prizori vatre koja guta sve pred sobom, gusti, teški dim koji se uvuče u svaki kutak kuće i tijela.
U mrkloj noći poredani ljudi po cestama oko svojih imovina, poneko ljudsko šuškanje; moj vinograd, moja maslina, ali uglavom; nemoć.
Nemoć pred prirodom, nemoć pred faktorom ljudske gluposti.
Eno, baš tamo šetam s Lunom i hvatam prve proljetnice i sve one leptiriće, muhe, komarce, kukce.
U onom kutku sjedim i hvatam ljepotu zime i zalazaka sunca u jesen, pronalazim mir i vodim beskonačne monologe sa samom sobom,a s kim drugim.
Vjetar, more, šum prirode, zvuk zrikavaca i glasna tišina koju samo priroda zna zatvoriti u vakuum mira i spokoja.
Male smrti.
Naravno da te uhvati zebnja i strah za svim onim materijalnim što možeš izgubiti, kao da cijeli život stane u ta četiri kamena zida, kao da možeš sve što imaš omeđiti sa četiri kantuna.
Iako je vatra dobrano daleko od mene ne možeš se a ne (za)pitati što bi svoje ponio sa sobom.
Pokušavala sam razmišljati o stvarima; kompjuter, slike, dokumenti, mobiteli... ali kako uspomene zgrabiti, kako?
Sjetila sam se oca koji je na kraju svoga puta gledao u more, hipnotizrano, čeznutljivo i s toliko tuge. Stajala bih iza njega i pokušavala uhvatiti njegove prizore.
Nisam ga imala snage pitati pamti li svaki val da ga ponese negdje tamo sa sobom ili se oprašta sa svakom stinom njegove vale.

Jutro je okupala kiša.
Spašeno je,
sve materijalno