Sve je danas u znaku narcisa.
Gledam kalendar i obilježen datum u 4. mjesecu
Sad imam čekati još to malo.
Od onda do sada to nešto što treba bolje pregledati me malo bolucka i stvara neku tupu bol
Koliko god se ne trudim razmišljati ta tupa bol me svako malo podsjeti.
Ima tih hrabrih ljudi za koje vam se čini da sve stojički podnose, dostojanstveno i mirno, puni nade i prkosa borbe.
Ja nisam jedna od tih. Ne vidim se kao neki borac, osim ako se i posrnuli ne ubrajaju u tu kategoriju.
Umorna sam.
Gledala sam dvije godine oca kako polako kopni i nema u bolesti i smrti nekog dostojanstva.
Polako pretvaranje u sjenu čovjeka kakav si nekoć bio, uz povremene bljeskove dobrih dana sve se svelo na veliku agoniju.
Iščekivanje, pregledi, dani između pregleda, dani između terapija, dani između bolnica i prvih pomoći, sve je neki vrag između, a onaj tip sa Ž ionako odigra sve po svom.
Pa nisi baš siguran koji je smisao svega. I života. I smrti. I svega toga između.
Iza tebe ostanu te neke stvari, materijalne i opipljive, a tebe nema. Pa ih ljudi oko tebe dijele, prisvajaju, drže na nekim policama podsjetnika,a tebe nema da zaurlaš na njih da ih puste na miru, da je to tvoje, da je bilo tvoje i samo tebi koristilo.
Tako ja imam blesavi ključ za kojeg pojima nemam što je otključavao, zahrđao je i potpuno je beskoristan, ali ga svejedno svuda nosim sa sobom.
Trenerka, koja još miriše na njega, lagani miris duvana i parfema koji mi toliko ispuni nosnice da se okrećem po prostoriji da vidim gdje si.
Kao da je itko spreman na išta, ali ja nisam spremna priuštiti sve to svojoj obitelji, ostatku, svoje obitelji.
Svu tu agoniju. Između pregleda, terapija, kontrola, bolnica, ne mogu. Jednostavno ne mogu. Samo eto, ne vjerujem da me itko pita, pa
odbijam da mi je išta, a ta tupa bol je glupa. Vjerovatno je u mojoj glavi, beštija!
Danas sam slikala maglu na moru, tamo gdje je trebalo biti more samo jedna velika bijela praznina.
To je taj osjećaj .Tamo gdje si trebao biti ti
