Zlatno doba ili bilo koje doba bloga je prošlo, kažu mnogi, a vjerovatno i je, ali eto ima nas još šačica tu koji se iz nekih razloga držimo i vračamo stalno i stalno.

Moj blog je prvenstveno moja foto slikovnica, ali s vremena na vrijeme imala sam potrebu i nešto napisati da malo skinem breme koje me guši, a i savjeti ljudi su znali dosta pomoći, pa i tek pokoje virtualno tapšanje po ramenu.
Hvala lijepa,privatni život imam, poprilično dobar ako smijem dodat, muče me boljke raznorazne baš kao i svakog živog stvora, pa umjesto da zalupim vratima i plačem u jastuk s vremena na vrijeme podjelim to nešto svoje sa blogopučanstvom ne utvarajući baš da to čitaju samo ljudi na blogu, ali i ne razmišljajući baš koliko zapravo daleko seže čitanje mog (tvog) bloga.

U zadnje vrijeme imala sam potrebu pisati o borbi, za život, o bolesti, o strahu, o načinima liječenja ili zalječenja, o onome što nas zna lupiti kao najcrnja stvarnost, o načinu na koji se čovjek može izboriti i odakle crpiti snagu i nadu, o otpuštanju kočnica, o rupama u zdravstvu, o ljudima koji su spremni pomoći, o divnim doktorima koji su prvenstveno ljudi, o onima manje divnima i o onima koji bi trebali na predškolski odgoj postupanja s ljudima, o požrtvovnosti,o... ne znam.
Ponekad, znate, može biti korisno ono što pišete, nekome, može saznati neke informacije, može iskoristiti nešto u vlastitu korist.
I meni su pomogli raznorazni blogovi i forumi, pripremili me na ono što žrvanj bolesti nosi, gdje pronaći pravu informaciju, pa i sami zapisi nekih tamo ljudi koji su prolazili sličnu bitku.
I na koncu, sebični poriv jedne jedinke kojoj se čini da ima sve stvari pod kontrolom, pa na rubu raspada kada se ne bi smjela raspadati ili barem pokazati isto, ovo je bio mali kutak olakšanja.
Znam, mogla sam ja to pisati i u onu malu tekicu iz prve ladice koju nitko ne bi vidjeo, a kamoli ovako javno, ali...

Ne vjerujem da ću pisati ovdje tako skoro.
Neee, nije sada ovo sistem ljudi molite me da ostanem zauvijek vaša,tu, najljepša i najbolja, ako mi je ikada takva pažnja godila to definitvno nije sada.
Prvotna faza šoka je prošla, pa eto čisto da znate kada se previše otvorite i napišete nešto, a smetnete s uma da neki jedva čekaju da vas ugrabe.
Podjelila sam jedno gorko iskustvo i u dahu ispljunila taj gorak okus i bespomoćnost nad situacijom.
Nisam baš neka faca od ikakve važnosti da bi se netko trebao bakčati mojim likom i djelom, ali očito netko ima satisfakciju i u tome.

Ja volim ljude, doduše sve manje one koji predstavljaju ljudski rod i uopće ne želim znati niti imati uvid u bolesničke umove.
Svoje društvo ovdje sam filtrirala po vlastitim sviđanjima. Komadiće intime i osobnih stvari sam djelila onako kako i koliko sam ja to htjela, pisana riječ na kraju nosi svoju težinu i odgovornost.
I inače se ne petljam puno u tuđe živote osim ako me ljudi sami u njih ne upletu, pa ne mogu shvatiti, niti želim, potrebu pojedinaca da zariju nokte toliko duboko u tuđu intimu nepozvani i tako nasrtljivo i nasilno.
Nadam se da ujutro kad se pogledaju u ogledalo ipak pronađu neki vlastiti mir i zadovoljštinu.

Ne bih htjela zabrazditi u neku patetiku.
Ovdje mi je bilo dobro zbog dobre zafrkancije s ljudima, zbog razmjene mišljenja, zbog prezentacije fotografija koje su mi nekim blog kanalima i bacili koju pinku u džep (ne zbog plačanja pisanja postova, kako netko od vas može uopće povjerovati u običnu zafrkanciju, misterija) već zbog par malih suradnji slučajnih prolaznika koji su mi se javili na mail
Neki blogeri su prešli okvire virtuale pa sam imala zadovoljstvo i upoznati ih, jedni su me primili usred noći na spavanje i dali mi klopu
S nekima sam kafenisala i ručavala šetajući kroz Maksimir,
vozikala se po Zagrebu
Upoznala troje predivnih ljudi u Splitu s kojima sam se ismijala do suza, a o prvom susretu kao da se znamo sto dugih godina ne trebam ni pričati
Dokle seže ljudska dobrota imala sam priliku osjetiti i na vlastitoj koži kada mi je dvoje blogera koji me nikad nisu vidjeli pružili pomoć u mojoj tadašnjoj bitci i traženju dijagnoze, pa su mi ponudili i smještaj i da će mi srediti magnetsku (jer u njihovom gradu se brže dođe na red) koju sam ovdje trebala čekati preko godinu dana
Prije par dana na mail mi se javila divna žena samo da mi uputi riječi podrške i nesebično podjelila lijek koji njoj više ne treba, a poprilično je skup i nema ga u svako doba u ljekarnama za kupit,a najčešće bude to kad je najpotrebnije
Vjerujem, ma znam, da su to ljudi koji više nemaju veze s virtualom, čujemo se i vidimo privatno, blog nas je upoznao, a dalje idemo o svom trošku

Doživjela sam tu puno lijepih stvari, ali nemam više onaj oklop Nise i taj mali virtualni kutak privatnosti (bože kako ovo glupo zvuči na javnom serveru), ali ne osjećam se ugodno da može baš svaka šuša reći aaaa ovo je moja susjeda, sestra, rodica, ona iz zgrade do mene, stvara kočnicu toj jednoj virtualnoj likuši, ma da tako nekako

Ako niste znali, blog može biti to mjestašce okupljanja (ne)istomišljenika, zaljubljenika u pisanu riječ, fotografiju ili kojih već interesa, podrške i konkretne pomoći ljudima, a o terapiji pisanjem da ne govorim,
a ne samo poligon za iživljavanje i vrijeđanje, kopanje privatnih podataka o blogerima i širenje dezinformacija, ali normalnim ljudima to se ionako ne treba napominjat, zanemarite




Stojte mi dobro i čuvajte se!

Kao da živi nekim svojim plućima ;
Grad, ulica, ljudi, život, tamo gdje je, kakav je

Što neke dane čini boljima od drugih?
O, sitnica može biti dovoljna da se u krvi probudi dašak proljeća, pa i u kišnim danima











Kolač za dvoje i kava u ugodnom društvu su sasvim dovoljni, za početak





Uzaludnost ih otima...
A valjamo se u balanostima

Vikend koji zbog juga, kiše i vjetra ne ostavlja puno prostora za uzmak.



Kućni mir, pokoja partija jumba uz kavu,
lagana muzika u pozadini, miris pogačica sa sirom koji se širi kuhinjom i slaganje fotografija po folderima.





Nemam potrebu za nekim večim lutanjima, ne sada. I kada se uhvatim u razmišljanjima da li bih voljela biti negdje drugdje, pobjeći od zadaha bolesti koji se širi nosnicama unutar obitelji, zapravo i ne bih. Tu sam, ne postoji to mjesto gdje bih sada voljela biti više nego tu. Ni koraka dalje...

Ipak, kada me uhvati nemir i stegne tuga s kojom se sve bolje nosim ( uvjeravam samu sebe, uspješno a-ha), pobjegnem na neko obližnje mjesto tek toliko da proluftam misli i zadovoljim nemir u nogama.

Prošli vikend smo se uputili na Zvjezdano selo.Nije neka zahtjevna dionica, ali od tjednog sjedilačkog načina života, sasvim zadovoljavajuća da prokola krv u venama, ovaj nogama :)
Za osjetiti dašak jeseni u Splitu i to bogatsvo zlaćanih boja, jedino što preostaje je zapravo pobjeći iz samog grada, s pogledom na grad :)



Otprilike 4 km prašnjavog, jednoličnog, makadanskog puta



ali čistim zrakom



i natruhama jeseni







U teškim životnim situacijama otac mi je znao reći, nikada ne gledaj koliko još ima nego koliko si već toga prošla, već pomalo umorna od monotonog puta i unutarnjih monologa bacam pogled iza sebe i brojim ostavljene korake









No neki jednostavno nisu pronašli utjehu u istim motivirajućim govorima :)



A isplatilo se doći do gore, na 700 m nadmorske visine, ako ne ništa onda samo zbog pogleda









Kada ustanemo



Još se samo valja spustit nizdol :)