Vikend koji zbog juga, kiše i vjetra ne ostavlja puno prostora za uzmak.
Kućni mir, pokoja partija jumba uz kavu,
lagana muzika u pozadini, miris pogačica sa sirom koji se širi kuhinjom i slaganje fotografija po folderima.
Nemam potrebu za nekim večim lutanjima, ne sada. I kada se uhvatim u razmišljanjima da li bih voljela biti negdje drugdje, pobjeći od zadaha bolesti koji se širi nosnicama unutar obitelji, zapravo i ne bih. Tu sam, ne postoji to mjesto gdje bih sada voljela biti više nego tu. Ni koraka dalje...
Ipak, kada me uhvati nemir i stegne tuga s kojom se sve bolje nosim ( uvjeravam samu sebe, uspješno a-ha), pobjegnem na neko obližnje mjesto tek toliko da proluftam misli i zadovoljim nemir u nogama.
Prošli vikend smo se uputili na Zvjezdano selo.Nije neka zahtjevna dionica, ali od tjednog sjedilačkog načina života, sasvim zadovoljavajuća da prokola krv u venama, ovaj nogama :)
Za osjetiti dašak jeseni u Splitu i to bogatsvo zlaćanih boja, jedino što preostaje je zapravo pobjeći iz samog grada, s pogledom na grad :)
Otprilike 4 km prašnjavog, jednoličnog, makadanskog puta
ali čistim zrakom
i natruhama jeseni
U teškim životnim situacijama otac mi je znao reći, nikada ne gledaj koliko još ima nego koliko si već toga prošla, već pomalo umorna od monotonog puta i unutarnjih monologa bacam pogled iza sebe i brojim ostavljene korake
No neki jednostavno nisu pronašli utjehu u istim motivirajućim govorima :)
A isplatilo se doći do gore, na 700 m nadmorske visine, ako ne ništa onda samo zbog pogleda
