U najvećem i najbržem protoku i dostupnosti informacija,kada se mladi revolucionari rađaju klikanjem miša iz udobnosti fotelje i topline doma,klikanjem i šeranjem raznoraznih azila,potrebitih i obespravljenih olakšavamo savjest zbog sitih trbuha,čineći dobro potkrijepljeno citatima Paula Coelha-
Da bi vjerovao u svoj vlastiti put, nema potrebe da dokazuješ kako je tuđi put pogrešan

Tvorci tog čudnovatog klip-klap štekera i sami priznaju da nisu mogli zamisliti razmjere onoga što će učiniti za modernog,suvremenog čovjeka.
Iz naslonjača nadomak svijeta...to daje posebnu moć našim uobličenim foteljama.
Iz prosječnosti učmalih malih života uskačemo u The Mrežu,bojamo se kričavim,vrištećim bojama:
Vidi me;ja sam pjesnik,umjetnik,pisac,ja sam tolerantan,uvijek nasmijan,pogodan,podoban,moderan,pametan,na strani dobra,ne činim zla
Zanimljiv je taj fenomen naslonjača gdje putujemo svijetom,šetamo ulicama gradova koje nikad nečemo vidjeti,dopisujemo se s ljudima od kojih dobivamo tek ono što želimo čuti,naslikavamo pizdarije samo za jedan palac gore,zaljubljujemo se,prekidamo,mirimo,mastrubiramo i to sve samo klikovima...živimo u malim,zatvorenim monitorima prostituirajući intimu za trenutke pozornosti otvorenih zastora

Toliko smo osvješteni da smo se uglavili u kockasti prozor iz kojeg se beljimo svijetu,tom jadnom malom svijetu kojeg preziremo ismijavajući različitost busanjem u prsa tolerantnosti i pristojnosti neživih očiju hraneći se tuđim dušama serviranim na srebrnim pladnjevima,njihovom slabošću,sramom i nesrećom

Mda...najvažnije da imamo opravdanje i svijest o vlastitoj ispravnosti