Moja obitelj bi se trebala nalaziti u medicinskom leksikonu pod pojmom
Emocionalnih invalida.
Moja obitelj nikada i pred nikim ne pokazuje emocije
Mi se ne grlimo,ne ljubimo,nemamo izljeve nježnosti,ne radimo ništa kao obitelj skupa,a sve se rjeđe i družimo.
Zna proći i po nekoliko mjeseci do pokoja godina da se uopče ne vidimo iako smo svi u istom gradu.
Ljubimo se za rođendane,Božiće i Nove godine i ako netko odlazi na put duži od 7 dana i to onako službeno pružimo ruku jedno drugome i ovlaš se poljubimo dva puta.
Svi supružnici,ljubavnici,službeni i neslužbeni partneri,prijatelji...koji prođu i dođu u našu obitelj prvo se čudom ne mogu načuditi,a kasnije i sami poprime isti obrazac ponašanja.

Ali ako je itko od nas u bilo kakvoj neprilici; zdravstvenoj,financijskoj ili nam se prismrdi da bi nam netko drugi mogao npr.oprati auto svi se stvorimo tu jedan za drugoga.
Kada se neplanirano sretnemo negdje vani propisno izrazimo oduševljenje,ponekad se čak i zagrlimo,odemo na cugu uz obečanje kako ćemo se sada češće družiti.Aha

Jedan od nas je umro.
Danas smo išli na pogreb.
Danas smo se ljubili i grlili iskreno i toplije nego ikada do sada


Poredali smo se jedan do drugoga i slušali propovjed
Nije bilo jecaja...pokoja suza se zrcalila
Mislim da su nas ljudi u čudu gledali onako poredane
kamenih i zbunjenih lica...nije bilo nikakvih jecaja
Rođak do mene me u jednom trenutku gurnuo laktom
E Niss meni se ne plače,ja ne mogu plakat,a mislim da bi morao,osječam se čudno
Obujmio me čvrsto oko struka,samo smo se pogledali
Mi znamo...mi ne plačemo

U trenutku kada se prolomio zvuk trube
nebo se spustilo na zemlju,hladna kiša i krupa
usred 6.mjeseca,usred vrućeg i sunčanog dana
Za nas emocionalne invalide
Smijali smo se,grleno i glasno smo se smijali
onako pokisli i mokri do kože
na posljednjem ispračaju jednoga od nas
dok je truba parala svoj jecaj
Mi ne plačemo...