Ustala sam jednostavno naopaka.Okrenuta naglavačke,kosom sam mela
pod.
Baš je naopak taj život,skroz naopak
Volim takva jutra slobode i nepripadanja,bosonoga otapkam kroz zamračeni hodnik u nova svitanja.
Na dar sam dobila knjigu u kojoj me darovatelj vidi.Počela sam je čitat pomalo,ali nisam u njoj pronašla puno sebe.Kako to s knjigama u kojima se ne želite vidjeti obično biva...pronašla sam u njoj nekog drugoga.
Sjedim sklupčana na kraju klupe,uz more,s knjigom u ruci,jutarnja idila.
Još je mračno,nema mnogo ljudi tek pokoji prolaznik koji me upitno gleda.Ne smeta,stiščem korice knjige i pratim nezainteresirana.
U mom staklenom zvonu sve te spodobe marginalnog društva sa svitanjima negdje nestanu,u neku rupu...ne znam još gdje nisam dovoljno dobro o tome razmišljala.
Dugo,jako dugo nisam bila ovdje sama.Odgovara mi to
Mislim,ozbiljno to mislim,da odajem dojam usamljenosti i onda se valjda osjete pozvanim da budu tu,da mi prave društvo.
Sjeda,osjetim da me gleda s drugog kraja.
Zurim
Odakle si? (zar ljudi očekuju odgovor na ovo pitanje?)
Zurim
Ja se samo smucam ovuda
Zar si sama?
Zurim
Ustvari sam iz Vukovara,bježim od sranja
(leave me alone)
Smješna si,slatka si tako sama
Zurim
Odlazi
Vračam se svojim koricama,a pored mene prolazi cijela parada čudnih bića.
Sjeda,stoji,staje,žica cigare,skida cipele i odlazi u more,čuvam stvari,pridržim i nekog pomahnitalog psa,odslušam par teških životnih priča,smijem se ovoj morbidnoj,apsurdnoj šali,djelim samoću sa desetak ljudi...djelim samoću u kojoj sam htjela biti...sama
Smješna si
Tek sad shvačam...nema rupa u kojoj nestanemo i pokunjeno skliznemo
Tu smo na danjem svjetlu ipak uvijek isti...marginalni
Idem sad...istresti sve te priče iz tijesnog džepa
Ja sam zdrav,slobodan i human,
kad je crveno,čekam
kad je zeleno,hodam.
