Kraj prvog i pocetak drugog mjeseca zameo je centralnu Kinu snijegom i najnizim temperaturama u posljednjih sezdesetak godina. Wuhan je, onako bijel i okovan ledom, bio cak i lijep. Jos nevjerojatnije, potrajalo je to cak i tjednima. Grad bicikala se nakratko pretvorio u grad pjesaka, iako nas ni to nije spasavalo od izvodjenja nezeljenih pirueta i jos manje zeljenih padova. Oni podliji su se, pogotovo kada se izgazena i izvozena bljuzga naglo smrznula, smijuljili spektakularnijim padovima, pogotovo motorista i biciklista. Smijutljiti se moglo i brdima odjece koja bi plazila ulicom, sjedila u restoranima, doma pred televizorom...jer, grijanja i dalje nema. Pretpostavljam da je za onih par desetaka ljudi koji su se, i doslovce, a ne samo figurativno, smrznuli to bilo nesto malo manje smijesno, ali ima nas i dalje desetak milijuna pa se to ni ne primijeti. Osim toga kazu da pri smrzavanju imas halucinacije ko da si se najeo magicnih gljiva. Rekao bih da ima i gorih nacina za otic.
Pa u takvom okruzenju stigo i petak uvece pred najvece i najvaznije kineske praznike. Za vrijeme kojih kineske zeljeznice prevezu nekoliko stotina miliona ljudi. A i ti bi silom tio bit jedan od njih. Na putu prema stanici, deseci pretrpanih autobusa zaglavljeni u prometnom krkljancu, a medju njima posijane stotine taksija, puni nesretnika koji hrabro pokusavaju naci svoj put doma (ko im kriv kad se ne razumiju u Tricholome). A plocnici puni nesretnika koji u panici traze prazan taksi. A nema. Cak i ako naidje koji prazan, nece stati cim vidi torbe kod nogu. Kilometrima oko zeljeznicke stanice totalni je krkljanac i nije lud da za par Yuana proda par sati zivota i pokoji kilometar zivaca.
A vani par stepeni pod nulom, severac duva ladan, a ja idem na mjesec dana u tropske krajeve i ne zelim nositi sa sobom nista od odjece sto mi tamo nece trebati. Dobra je ipak vijest da nakon prehodanih kilometar-dva s ruksakom na ledjima, onih nekoliko majica kratkih rukava obucenih jedna preko druge pocnu funkcionirati te bez upale pluca dolazim na stanicu…na ono sto bi trebala biti rutinska nocna 12 do 14 satna voznja. Uz par povremenih budjenja tek da se poprate povremene stanice te ponovno uspostavljanje ritmicnog tudum-tudum tudum-tudum. I onda budjenje s osjecajem da se tudum prekinuo na poprilicno dugo vrijeme. Ali naviknut na kineske vlakove i na stajanja od po sat vremena, ne pridajem tome previse paznje. Krenuti ce prije ili kasnije. Zapadam u polusan (kako da covjek spava bez tudumtudum?), i budim se uz jak napadaj klaustrofobije jer znam da se vec satima nismo pomaknuli. I imam osjecaj da se gore, na trecem katu, sve teze dise i da me krov vlaka pritisce i gusi.
Jutro nas zatice i dalje nepomicne. Vani je sve okovano ledom. Kamenje uz prugu izgleda kao da je prelakirano debelim slojem laka. Cini se da je padala kisa koja se ledila na tlu. I svijet okovala oko centimetar debelim slojem leda. Kondukterka, po kineskom obicaju, daje vrlo iscrpna objasnjenja:
Sto se dogodilo? – Zastoj.
Kada cemo krenuti? – Ne zna se.
Kako sati prolaze, a mi se ne micemo, valovi nervoze smjenjuju se s valovima rezignacije. Odneku dopire neka poluvijest da zbog leda ne mozemo dalje i da je mnogo vlakova u zastoju skupa s nama. Sati puzevim korakom cure, a putnici na razne nacine ubijaju dosadu, dok neki samo rezignirano pilje kroz prozor, drugi ciste (povece) zalihe hrane koje su, kao i svaki pravi Kinez uostalom, ponijeli sa sobom na put, neki nesto zucno raspravljaju, sklapaju se nova prijateljstva, a dvoje laowaia se pod poplunom bavi nekim sumnjivim aktivnostima, samo napola sakriveno od pogleda na najgornjem (trecem) krevetu. Sto izaziva znatizelju u nemirnog, tek peto do sestogodisnjeg djecacica. Koji ni ne sluteci nista, prije no sto ga uznemireni roditelji zurno ne skinuse s ljestava, dobiva neplaniranu lekciju iz oralnog seksa. Neka, treba odmah od malih nogu pocet ucit.
Buduci da smo planirali putovati dvanaestak sati, te veci dio toga odspavati, imamo dvije bocice vode i nista hrane. Na svu srecu, ovaj puta stalno ima vruce vode u vlaku. Ali ostali putnici postaju sve nervozniji jer su ubrzo ispraznili svoje zalihe fangbianmian. A nije proslo dugo i da su rasprodane sve zalihe hrane na vlaku.
Neposlijetku, negdje popodne, nakon trinaestak sati na istome mjestu, kada su nam sve nade vec lagano bile potonule...konacno se micemo. Ali neobuzdano veselje ubrzo opet smjenjuje rezignacija kada se nakon par kilometara opet ukopavamo u mjestu. Dva do tri sata docnije, ponovo par kilometara mic. Pa opet koji sat odmora.
I onda, uvece, taman kad su vec cak i inace beskrajno strpljivi i mirni kinezi pocili pokazivati znakove nestrpljenja, pa cak i ljutnje, vlak se puzevim korakom pomice do neke stanice, a kad tamo na peronu....spas....kamion pun fangbian mian! Jao srece i veselja. Hodnikom vagona prolaze rijeke ljudi, u jednom smjeru praznih ruku, a u drugom brda fangbian mian, ispod kojih se ljudi jedva naziru. Kako li ih samo uspiju toliko natrpati u ruke, a da im ne ispadnu?
A tamo, na izvoru spasa, srece i veselja, kao da sam u ilegalnu kockarnicu zaluto, svi se guraju jedan drugome na glavu, vitla se sveznjevima novcanica u ruci, izvikuju se ponude, bacaju se pare na stol.....daj......pet komada!!!! To oni skromniji. Ima ih koji odnose i po desetak. Po, naravno cijeni trostrukoj od uobicajene. A zadovoljni trgovac, cela orosena znojem, impresivnom koncentracijom prazni kartonske kutije, baca prazne u stranu, otvara nove i udjeljuje pakete suvih rezanaca, istovremeno drugom rukom grabeci sveznjeve novcanica.
I ubrzo sva nervoza i napetost nagomilana u proteklim satima, kao da se istopila na parama fangbian mian koje polako prozimaju i natapaju cijeli vagon.
Uljuljkan istim tim isparenjima u polusan, proguravam nekako kroz noc, i dalje u istome ritmu: par kilometara, pa zastoj od pokoje ure, pa opet par kilometara....uz napade klaustrofobije u vrijeme kada se ne micemo, i neprekidnu, dosadnu ledjobolju, na koju se god stranu okrenes, boli. Uvijek ista prica. I ja bi na transsibirsku?...ts.
Nesto iza podneva, na displeju shenzhenske stanice, pisalo je, bar za mene, rekordnih: 28 sati i 20 i nesto sitno minuta zakasnjenja.
Pojmovnik:
Laowai: stranac po kineski. Neki kazu da ima mozda malcice pejorativan prizvuk i da mozda i nije najpristojniji izraz. Neke zivo zabole.
Fangbianmian: ilimuga instant noodles. (tu mos vidit ako koga interesuje)
Nesto bez cega Kinez ne ide na vlak. Sastoji se od plastificirano papirnate kutije u kojoj su sasuseni rezanci i par vrecica s raznim umacima, zacinima, suhim povrcem i slicnim sastojinama. Vec prema ukusu. Dolazi u 15000 raznih vrsta i okusa. Sto daje vrlo dobru temu za raspravu koji su bolji prilikom voznje koja traje nekoliko desetaka sati. Bez obzira na okus, svi imaju isti, vrlo specifican te meni prilicno odbojan miris. Koji se nazalost, zavlaci u odjecu, a bogami i u kozu. I ponekad mi se cini kao da mu treba nekoliko dana da izvjetri.
EDIT:
da ne bi ispalo da se ja nesto zalim, ja sam imao totalne srece, bio sam na toplom i izlezavao se na krevetu, a mogao sam isto tako i umirati preko 40 sati u pretrpanom vagonu na tvrdom sjedistu, a da sam se kojim slucajem par sati kasnije isao ukrcavati na vlak, mogao sam zavrsiti i ovako.
Vecina je slika s Guangzhouskog kolodvora. Kroz koji smo mi prosli tek negdje oko podneva, nakon skoro 40 sati na vlaku.
Onda se baratalo s brojkama od 20 000 ljudi, ovdje sada pise 80....sami procijenite.
A poznavajuci Kineze, nitko im nije rekao "odite doma, jos se satima nista nece micati", nego su ih uredno pustili da cekaju.
|
