1. Wuhan je vukojebina od 9 milijuna stanovnika. Čim sam došao, odmah mi je profesor Wu (koji me doveo simo) rekao da je duh u Wuhanu jako zaostao i jako…(klimanje glavom i kisela grimasa na licu). A kad ti to kaže čovjek nadomak sedamdesete, koji je od toga zadnjih 50 godina proveo u Wuhanu, to je prilično dobar razlog za zabrinutost. Nemojte me krivo shvatiti; nemam ja baš ništa protiv vukojebina. I bez većih problema bih mogao živjeti u vukojebini od 90 stanovnika. Ako malo razmislim, još bolje 9. Ali od 9 milijuna – ne!
2. Ružno, ružno, ružno! Ružno.
Zamislite najružniju moguću socrealističku arhitekturu…e a sad to pomnožite s dva i ukombinirajte s ružnom novopečenokapitalističkom arhitekturom i usto svemu tome pridodajte neshvatljivu kinesku navadu da kuće ne oblažu fasadama već pločicama. Nekad bijelim, a nekad ružičastim. Te su mi posebno drage. (Nemojte se čuditi ako me jednog dana vidite kako skačem od sreće na vijesti da je Kinu pogodio katastrofalni potres. To ce biti samo zbog toga sto ću misliti na silne urušene kuće s fasadama od pločica.) Od tradicionalne arhitekture im nije ostalo skoro ništa, a novogradnje koje je pokušavaju imitirati su najekstremniji primjeri kiča koje sam ikada vidio. Ajde, ostala je pokoja poslijeratna zgrada od crvene cigle (one starinske, male, pune) ali to nije kineska, već Zapadna arhitektura. I izgleda odlično. Što je najgore, još uvijek se i koristi ta cigla za gradnju (kad ruše kuće cigla se ne baca, već koristi za novu kuću), i onda umjesto da puste da se to vidi, oni je pokriju prvo fasadom pa na kraju i tim grozomornim pločicama. Mislio sam da ne postoji ništa gore od vikendica uz našu obalu, ali moram priznati da sam bio u krivu.
3. Zima.
4. Ljeto.
5. Televizija. 90% programa čine kineske povijesne sapunice; 50% sapunice revolucionarne tematike; 30% emisije u revijalnom tonu, uglavnom za debilne tinejdžere i sve one koji se takvima osjećaju (u stilu onog biranja sašetinakedžorafe). Od samog početka sam to prilično teško podnosio, ali sada sam došao do stadija da kad iz daljine vidim da netko gleda televiziju dobivam nepodnošljivi svrab po cijelome tijelu, grčenje u predjelu vilice, iskaču mi crvene fleke pred očima i obuzima me neodoljiva želja da kresnem televizor o pod i nakon toga skačem po njemu i šutiram ga naokolo sve dok ne bude u takvom stanju da ga ni rođeni serviser ne bi prepozno.
6. Glazba. Kinezi vole ono što bi se moglo opisati kao soft pop. Uglavnom kineski. Koji je loša kopija lošeg Zapadnog popa. Ali one najodvratnije, najljigavije i najcendravije govnarske vrste. Usto vole i klasiku (znači Klasiku i klasični pop) zamotanu u slatkastokičastocelofanske izvedbe retardiranih zapadnjaka. Megazvijezde su tu tipovi po imenu Kennny G., neki Janni, pa neka kokoš koja mlati pare uglavnom prepjevavajući SimonaiGarfunklea i silesija njima sličnih. Uključujući tu i poluzvijezde poput Maxima Mrvice. U CD trgovinama opisane vrste glazbe zauzimaju oko 80% polica, a ostalih 20% otpada na hevimetal i raznorazne izvedenice istog. Nije glazba za Kineze. Ali interesantno, simptomi koje kineski pop izaziva u mene ponešto se razlikuju od onih izazivanih televizijom. Naime manifestiraju više kao neka unutarnja PTSP-ovska nervoza koja polako dolazi iz dubine i sve više raste dok ne rezultira potpunim pomračenjem uma i ubilačkim nagonom prema svemu u dosegu...
7. Prevelik je.
8. Vidi pod “10 najboljih…” - točka deveta - prvi dio druge rečenice.
9. Loša piva. Loše vino. Loša žestica. Tim redoslijedom. (zapravo sve od navedenog zaslužuje svoju zasebnu točku, ali onda bih ovo morao preimenovati u ‘15 najgorih stvari u Wuhanu’. Ne treba pretjerivati.)
10. Sivo nebo. Možda se na prvi pogled i ne čini kao nešto oko čega bi se trebalo unemiravati, ali kada u desetak mjeseci vidiš plavo nebo svega nekoliko puta, a zvjezdano nijednom…
|
