Dugo je nisam vidio, čini mi se kao vječnost. I onda u ponoći jednog dana dolepršala je u svojoj plavoj haljinici i sa svojim velikim zelenim očima samo tupo gledala u mene. Čuj u mene, kroz mene...nisam znao dali da joj išta kažem, dali da ju zagrlim, dali da i dalje stojim. Bio sam izgubljen u njenom bolnom pogledu. Krvarila je samo onako kako je ona to znala. Iz srca. Samo ja je nisam nikada vidio do sada ovakvu. Bojao sam se da je ovaj puta slomljena bez povratka. Prišla mi je i samo se srušila u moje naručje. Jecala je a ja sam bespomoćno ponavljao : “ sve će biti u redu malena, ti to možeš” . A šta sam joj mogao drugo reći. Nisam imao pojma što su joj ovaj puta napravili. U njenim očima nije bilo nade. Nije bilo sjaja. Satima sam ju držao i svaka njena suza kao da je ranjavala moje srce. Konačno pred svitanje se smirila. Popravila je svoju plavu haljinicu i pogledala me samo onako kako je ona to znala. “imaš šta za piti” pitala je. Nasmijao sam se. Ta znala je ona da ja uvijek čuvam bocu najboljeg Whiskeya za nju. Uzeo sam cijelu bocu znao sam da će nam trebati. Natočio sam nam po čašu i čekao da ona započne svoj monolog.

Zapalila je cigaretu i zamišljeno gledala kroz prozor otpijajući prve gutljaje whiskeya. “ znaš, prijatelju” započela je “ ja sam godinama živjela u zabludi misleći da ljudi vraćaju onoliko koliko im daješ. Ta zar ne govore svi koliko daješ toliko primaš? Laž. Jedna ogromna velika laž. Ljudi ti daju koliko su ti spremni dati. Ne onoliko koliko želiš. Ne onoliko koliko trebaš. Onoliko koliko oni smatraju da trebaš. I ja sam godinama pristajala na to. Zadovoljavala se sa svakom sekundom pažnje koju su mi dali. A zaboravila sam koliko dajem sebe. Zaboravila sam koliko sam ja spremna žrtvovati. Opet sam zaboravila koliko ja trebam biti bitna. Najprije sebi. I kada sam shvatila onda sam pala. Tolike godine davanja. Tolike noći. Toliki dani. Toliko svega. Srušilo me prijatelju. A zapravo me srušilo samo moje razočarenje u mene samu. Ja koja sam bila toliko snažna. Ja koja sam se dizala nakon svakog udarca ovog puta sam pala na pod bez snage za ustati. A zašto ? Jer sam si dozvolila da dam kompletnu sebe. Nije tu nitko kriv moj prijatelju . Ja sam. ljudi su čudni moj prijatelju. Uvuku se u sve pore tebe i nauče te da su tu i onda kad te obuhvate pipcima onda ti zadaju takav udarac da ne možeš doći sebi. Danima. Tjednima. Mjesecima. Ali onda se naučiš dizati. Sjetiš se riječi jednog iskusnog morskog vuka. Na kraju si sam. I ponavljaš si to. Iz minute u minutu. Iz sata u sat. I odjednom shvatiš da si dovoljan. Sebi. Sam si. Ali si sretan. Daješ sebi vrijeme. Daješ sebi priliku. Daješ sebi razlog za osmijeh. I to je na kraju poanta svega. Biti sretan. Ako tebi nije bitna tvoja sreća kome će biti? Kome je bitnije da se smiješ ako nije tebi ?

I treba proći vrijeme sažalijevanja. I treba proći vrijeme opijanja. I treba proći vrijeme oprosta. Oprosti sebi. Najbitnije od svega. Lako je oprostiti drugima, najteže je oprostiti sebi. Od sebe očekuješ najviše. I zapravo to je ono što te ubije. Saznanje da si povrijedio sebe. Ali istina je da je svaka škola dobra škola. Ova moja je bila fakultet. I uspješno sam ga završila. Sa odličnim uspjehom. I mada me i dalje boli spoznaja da sam pala sretna sam jer sam na vrijeme vidjela da sam pala. Svatko je na kraju sam... i svatko sam za sebe odlučuje kojim će putem poći. I kad si složiš u glavi da želiš biti sretan onda ćeš i biti. Moja glava je velika pa sam ja to dugo slagala. Ali sam složila. I sretna sam. Želim iskoristiti danas. Želim se danas smijati. Želim danas biti voljena. Želim danas voljeti. Jer na kraju to je jedina konstanta . Danas. Jučer je prošlo. Sutra ne znam dali ću se probuditi. Danas je moj dan. I znam da ću ga iskoristiti da budem sretna jer ja to dugujem sebi. “

Njene oči opet su dobile sjaj. I kao i uvijek do sada ona je sama sebi najbolji lijek. Otpila je još jedan gutljaj omiljenog pića a zatim se ustala, popravila svoju plavu haljinicu, poljubila me u obraz i prošaptala : “hvala ti što i nakon toliko godina mi daješ ruku da se ustanem. Hvala ti što i dalje ne gubiš nadu u mene” i opet otišla. Tiho na prstima baš kao što je i došla. A ja sam ostao zarobljen u mislima o sreći. Istina je. Danas je ono što imam. I slijedit ću njen primjer. Danas ću biti sretan. Budi i ti.