Odakle da pocmem,gdje da zavrsim..
Mislim da nema ni kraja ni pocetka,mislim da ima samo ovo sada..a to sada se rastapa ispred mojih ociju..
Katkad se osjecam kao da ne pripadam nicemu i kao da lebdim nad svim..sve je bez smisla,sve je u nekakvoj tihoj magli iz koje nikako ne mogu progledat
i ugledat ponovno ono sunce..i cuti onaj ritam...ritam zivota..
Glazba prestaje.Vrijeme se zaustavlja.

Sada postojim samo ja,bez igdje icega..
Emocije su izbrisane,sjecanja otpuhnuta sve lose i sve dobro se zaustavlja.

Sve stoji... samo ja idem..samo gdje.. to ne znam..
I katkad se sve pocme vrtiti u krug,u zacarani krug..

Zivot je pun novih dogadaja,novih saznaja, novih otkrivanja i sve ono sta smo mislili da nas nece stici vec s prvom jutarnjom zrakom sunca ude u nas zivot
..i okrene sve...
nekome na dobro nekome na lose...ali kako zapravo znati kada je dobro kada je lose?
To ne znamo,to shvatimo s vremenom..ali i to vrijeme prolazi,pa i to prode s vremenom...
koliko je bitno osvrnuti se uopce?
pogledati?

Znamo li mi sto je bitno,a sto nije?
Sve ono sto smatramo u zivotu da je vrijedno obicno nestane,a sve sto smatramo da nije..
ostane.
Ima li smisla?
Ljudi se previse zamaraju nebitnim stvarima i obicno propuste kroz prste ono zbog cega se osjecamo zivima...
ono zbog cega nas cini ljudima...ZIVIM BICIMA...


Sve prolazi i dolazi,a samo mi odlucujemo sto zelimo pustiti,a sto ne..




A ja odlucujem da te ne zelim pustiti. Zelim da si zauvik tu. Tu u mojim rukama.

I kada nista nema smisla,i kada mi se cini da je sve put bez povratka..ti mi vratis nadu i ucinis me da se osjecam ALIVE .