...stars went blue...

Christopher je, po svemu sudeći, postao novi član obitelji. Onaj s kojim je najmanje razgovarala, onaj koji je uvijek i svagda bio odsutan, kojega je viđala tako rijetko da se ponekada pitala da li uopće živi s njima ili ne.

A bio joj je tako privlačan. Da, sa Rhysom se savršeno slagala ali Christopher je imao takav okus… Okus njegovih misli koje bi osjetila kada bi ju pogledao rano ujutro dok bi lovili. Ne, Rhys ju nikada ne bi tako gledao. Ona mu je bila djevojka ali nije mu bila poželjna, nije mu bila stranac kojega želi istražiti – prstima, usnama – vruće, hladno, strastveno… Christopher je to sve mogao. Nekako, jedini problem je bio taj što je voljela sigurnost koju joj je Rhys donosio. Voljela je tu njegovu bezuvjetnu ljubav i njihov savršen savjet.

Ponovno uzdahne dok je pokušavala shvatiti zadaću iz kemije.
„Ide malena?“ Rhys je sjedio na suprotnoj strani stola i znatiželjno ju promatrao. Blago se smješkao. „Trebaš pomoć?“ Da, trebala ju je. I to očajnički ali ne bi mu to priznala.
„Ma samo što nisam… „ On se ponovno onako blago nasmiješi i sjedne pokraj nje. Počeo joj je objašnjavati neke jednadžbe a ona je lutala po mislima ukućana. Ava je čitala knjigu, Amelia i Skye su u kuhinji pravile puding, dečki su gledali neki film… Christophera opet nije bilo.
„Hvala ljubavi.“ reče mu ona nekako ga žurno, pomalo bezobrazno prekinuvši. Ustala se od stola i otišla u svoju sobu.

Mutna svjetlost je probijala kroz tamnocrvene svilene zavjese. Strop sobe bio je boje slonovače a ona je promatrala njegove pravilne linije dok je ležala na krevetu. Mekani pokrivač pod njom se već bio utoplio i ona nakon par minuta zaključi da joj treba tuš. Hladan, brzi mlaz vode koji će saprati osjećaj nezadovoljstva. No prije toga… otvori svoj dnevnik i u njemu, zabilježivši datum, doda jednu misao.

„I did my best to please you but my best was never good enough somehow you're only able to see all I am not...!“

Nije znala odakle joj ta rečenica ali ispunjavala ju je. Nadala se da će ju zaboraviti, nadala se da će ga zaboraviti.

Nekoliko trenutaka nakon što se otuširala u njenu sobu uđu Amelia i Ava. One su nekako uvijek dolazile u paru. Bila su čista suprotnost – gledano fizički. Međutim, imale su gotovo jednaku valnu duljinu misli. I dok je Ava zamišljeno vrtila pramen kose dok je ležala na krevetu, Amelia je istraživala ormar. Na kraju skine sa sebe skine odjeću odlučivši isprobati malenu crnu haljinu. Stajala joj je kao salivena – bile su tako slične – sve do jedne – proporcijama.
„I što mislite?“ upita ona vrteći se pred ogledalom. Glas joj je ispunio hladnu sobu na nekoliko momenata a zatim se sve vrati u normalu. Ava podigne pogled sa zamišljene točke na zidu iza nje i kratko prokomentira.
„Lijepo.“ Amelia se ponovno svuče a zatim još uvijek potpuno gola, legne na krevet.
„Ne znam što da obučem večeras.“
„Za gdje?“ upita Ava mrtva hladna na činjenicu da Amelia pokraj nje leži u takvom izdanju… A Samantha… Oh ne, ona nije mogla biti tako hladna. U obraze joj navre rumen, oblije ju toplina od samog pogleda na njeno prekrasno tijelo, kožu blijedu poput mlijeka, čistu poput svile… Odjednom poželi zariti zube u njen gladak vrat, poželi raskrvariti njene usnice. Stisne šake i odagna sliku iz glave. ove dvije su primijetile promjenu raspoloženja ali ništa ne rekoše. Možda je neobičan titraj na njihovim usnicama bio rezultat sličnih misli ali nisu to priznale. Vratile su se normalnom razgovoru kao da se ništa nije dogodilo.
„Idem van sa Ethanom.“ Okrene se na leđa tako da su joj noge nespretno visile preko ruba kreveta. Nasmiješi se ispod šiški koje su djelomično prekrivale njene oči.
„Sam… Nešto nije u redu?“ Ona odmahne glavom izbjegavajući pogledati u njenom smjeru.
„U redu je.“ reče Ava i ustane se sa kreveta. Stane iza Samanthe i lagano počne ljubiti njen vrat. Žila na njenom vratu počne ubrzano kucati, gotovo je titrala pod Avinim mekim prstima. Ona ih povuče pod njenu majicu koja uskoro sklizne s njene kože poput plašta od tamne ebanovine, poput oklopa koji ju je cijelo vrijeme samo držao zatvorenom u sjeni nemoćnosti. Stajala je pred njima dvjema osjećajući se tako dalekom, otvorenom i iskrenom više nego ikada prije. I Amelia se ustane i priđe joj bliže. Osjetila je njen miris. U zraku između njih tri titrala je prljava požuda. Oh Bože, nije joj smetalo. Ne, Boga sada ne bi trebala zazivati… ali kako je uživala. Amelia primi njene hladne dlanove i položi ih na svoj struk. Počne ljubiti njene trepavice, kapke, sljepoočice, nježno se spuštajući na goli vrat i kosti ramena. Bio je to osjećaj prednosti, gotovo poput prljave igre između njih tri… Tijela su klizila između dodira, poljubaca, zagrljaja i krvi koja se slijevala. Osjetila je više puta ugriz na svome vratu ali nije mogla odoljeti. Po prvi put u životu bila je sprema predati se nagonu u sebi, bez imalo kajanja, bez imalo vraćanja i bez imalo osjećaja. Ona je sada bila nova osoba. Ameliine usnice su krvarile dok ju je ljubila. Ostavljala je na njenom tijelu otiske strasti, vrelih… oh, u suštini dodira mrtvaca, samo bezopasne tragove triju besmrtnica.

„Dugo te nije bilo.“ prokomentirala je kratko kada je ugledala Christophera u dnevnoj sobi za klavirom. On podigne svoje sanjive oči sa partiture ispred njega i promotri njenu pojavu. Koža joj je bila čišća, zrelija, blještala je drugačijom nijansom brončane karamele, kosa joj se prelijevala preko ramena u nestašnim slapovima… Pogled ponovno vrati na note.
„Lijepa si danas.“ Ona se približi još par koraka da bi u konačnici odlučila sjesti pokraj njega.
„Gdje si bio sve ovo vrijeme?“ Primakne prste klaviru a zatim odustane. Nije još bila spremna.
„Imao sam posla.“ odgovori kratko a zatim primi njene ruke. Bile su hladne baš poput i njegovih. Kosa mu je danas bila neobično raskuštrana, izgledao je gotovo poput dječaka – da, oči su mu titrale dok ju je promatrao.

Odjednom shvati da ga više ne čita i da se nešto na njemu… u njemu… promijenilo. Učini joj se strancem. Poželjnim, požudnim strancem. Nova igra je u tom, da, baš u tom trenutku počela za nju. Ona si je postavila prvi izazov. Zagrize usnicu dok ga je slušala kako svira i iz nje poteče krv. Utisne mu kratak poljubac u obraz a zatim se ustane i vrati u svoju sobu koju su Amelia i Ava tek nedavno napustile.

„Ljubavi…“ reče joj Rhys nježno poljubivši njen vrat. Bila je gužva na hodniku. Tek je bilo zvonilo a cijela masa užurbanih ljudi isplivala je kroz učionice tragajući za mjestom u kantini. Iako je to već nekako bilo određeno. Ona je držala pladanj sa tek jednim jogurtom i sokom a zatim je zajedno sa Rhysom krenula u smjeru njihovog mjesta. Poveća skupina ljudi, svih odreda nasmiješenih, sjedila je tamo i čekala njih dvoje. Samantha odloži jogurt sa strane i polako počne piti sok dok su se Ethan i Josh prepirali oko… nogometa valjda. Nije ih baš slušala. Nisu nikada u potpunosti imali njenu pozornost.

Bila je čudna ta njihova ekipa. Sve odreda djeca drugačija, neobična, lijepa i draga, izvrsnih ocjena, primjerenog držanja, dame i dečki u svom punom obliku. Ono što su majke i očevi u knjigama stvarali dok bi pucnuli prstom – oni su bili sve to. Nikada nisu pravili probleme. Bili su gotovo pa savršeni. Nije ni bila sigurna što im je bila mana.

Ponovno se okrene prema onoj dvojici koja su se sve više uživljavala u razgovor a onda najednom sve to prestane kada je Skye zajedno sa Avom sjela za stol.
„Kasnite.“ promrmlja Dylan tiho. Skye mu samo uputi jedan ljutiti pogled, tek bačen mimo svih ostalih glava a zatim rupčićem obriše usne.
„Žurile smo se ali…“ Nije ni rečenicu dovršila kada se Dylan obrecne na nju.
„Niste se žurile dovoljno. Znate koliko je to opasno. Drugi put budite učinkovite.“
Ava zakoluta očima i ne reče ni riječ. Skye je bila bijesna. Njena prelijepa plavkasta koža je postala odjednom tako blijeda. Usne joj se stisnu od bijesa ali ne reče ništa. Dylan je bio u pravu. Ona to nikada ne bi priznala ali bio je u pravu. Amelia, koja je sjedila tik do nje, stisne joj ruku u znak smirenja. Više nitko nije jeo.
„Što sad imate?“ upita Ethan pokušavajući prekinuti neugodu.
„Ne znam. Matematiku možda.“ reče Dylan tiho komentirajući još uvijek prekoravajućim tonom glasa.
„Smiri se.“ Samantha je znala da je on ljut, oduvijek ga je poznavala, gotovo cijelu vječnost i nikada nije voljela kada je bio ovakav.
„Miran sam.“ prosiktao je to kroz zube a onda je uzeo svoju torbu i ustao od stola. „Uskoro će zvoniti. Mogli bismo se požuriti.“ Samantha kimne glavom a zatim se ustane od stola nakon što je Rhysu dala jedan poljubac. On se blago nasmiješi pogledom joj govoreći da Dylan ipak nije baš toliko ljut. Još jednom ga poljubi a zatim se okrene i krene u smjeru učionice matematike. Dylan je šutio gotovo cijelim putem; odjednom shvati.
„Zašto nismo svi bili na ručku danas?“ Ona se zapilji u pod, nije odgovarala. Bilo bi bolje da ne kaže iako će, u konačnici, i sam shvatiti.
„Tko nije bio?“ reče tiho.
„Liam, Sophie…i naravno, moja sestra.“ Zakolutao je očima. „Sto puta sam im lijepo rekao… Ne možete odlaziti kad vam se prohtije. Takve stvari nisu igra. Nitko me ne sluša…“ Gestikulirao je rukama vidno živčaneći. Nekoliko znatiželjnih učenika promatralo je scenu na hodniku. Dylan je inače bio sasvim smiren, velika faca, jedan od najboljih i najtraženijih dečki u školi… Nikada se tome nije čudila – bio je vrlo zgodan. Isto sivkastih očiju kao i Erin, zamišljenog turobnog pogleda koji su uokvirivale duge šiške koje su uvijek padale preko njegovih dugih trepavica. Bio je mršav, blijede kože, visok i graciozan…a nikada se nije pretjerano pravio važan.
„Ovo neće riješiti stvari. Smiri se.“ Samantha je bila odlučna u tome da ga smiri iako je bila svjesna da joj nije išla. Uhvati podlakticu njegove ruke i pritisne žilu kucavicu. Nije imao pulsa. Prekori ga pogledom a zatim zajedno nastaviše do učionice.

Za razliku od svoga brata, Erin je oduvijek bila slobodnoga duha. Nikada pretjerano zabrinuta, nikada umorna od igre skrivača… Za nju je svijet bio prekrasno mjesto prepuno mogućnosti – nju brige nisu morile. Iako se činila savjesnom, malo je reći da to nije bila. Sada, kada je sjedila pred svima nama zajedno sa Sophie i Liamom izgledala je, pa, gotovo kao da ima grižnju savjesti. Dylan je nervozno lupkao prstima po stolu.
„Zašto danas nisi bila na ručku?“ Pitanje je, doduše, uputio samo njoj ali dobro su znali da se odnosi na sve troje.
„Ja… bila sam zauzeta.“ Poželjela je još nešto reći ali odustane kada je vidjela njegovu ozbiljnu facu. Liam i Sophie bili su tek kipovi u sceni borbe između brata i sestre.
„A čime to molim te?“ Glas mu je neprekidno titrao stvarajući neugodnu skalu tonova.
„Liam, Sophie i ja smo bili gladni.“ Pogledala ga je molećivo, prešutno tražeći potporu u dvije osobe pokraj nje – potpore nije bilo.
„Sto puta sam vam rekao… nemojte kasniti ovdje an ručak. Želim znati da smo svi na broju.“ Svi troje kimnuše glavama.
„Oni koji su trenutno gladni neka obave što trebaju do večere u pola 10.“ Ethan, Ava i Amelia se ustanu te nestanu u mraku šume koja je graničila sa njihovim posjedom. Ostatak se zaputi u glazbenu sobu.

U dnevnom su ostale tek tri prilike – Rhys, Samantha i Dylan.
„Nisi ti kriv.“ Rhys je pokušao biti suosjećajan iako je znao da njegove riječi niti mogu promijeniti niti mogu poboljšati situaciju.
„Ja to ni ne mislim. Samo sam ljut.“ Bio je vidno uzrujan. U očima mu je tinjala ljutnja, prizori koji su mu prolazili zjenicama u Samanthinom su umu tvorili čudnovate sjenke.
„Znamo… ali trebaš se smiriti, ovako nikome ne pomažeš – ni sebi ni nama.“

Samantha i Rhys su i u ovoj, kao i većini ostalih situacija, dijelili isto mišljenje. Bili su tako slični a tako različiti. Čak i fizički. Ona je bila visoka, vitka plavuša od 17 godina, očiju velikih poput mjeseca, usana lijepih i pravilnih, ruku tankih, prstiju dugačkih… A on? On je bio 18-godišnjak kakvog majke pokušavaju namjestiti svojim kćerima. Blijedog lica i tijela, mršav ali opet tako prelijep, gotovo nepokvareno dijete svijeta. Imao je oči zamagljene a pogled snen, odudarao je nekako. Nije se trudio, to mu je jednostavno išlo. Šiške su mu uvijek, kao i Dylanu, padale preko očiju što je samo još više naglašavalo njegovu misterioznost. Ona je to voljela. Karakterno su bili slični – mirni, staloženi, spremni na sve i svašta za osobu do koje im je stalo… Bili su gotovo savršeni zajedno. Sada su sjedili u naslonjaču, ona njemu u krilu, noge prebačenih preko rukohvata i glave na njegovom ramenima, prstiju isprepletenih. Izgledali su poput djece; poput slike. Smijali su se nečemu – voljeli su taj svoj mali svijet koji bi stvorili kad god bi bili zajedno. Dylan je netragom nestao već prije dobrih desetak minuta… Odjednom se ona trgne.
„Ljubavi, što je bilo?“ reče on još uvijek smiješeći se. Miris joj ponovno propara nosnice a ona pred njim ustukne.
„Zar ne osjetiš? Netko dolazi.“ On makne njene noge, ustane se iz naslonjača i krene prema ulaznim vratima.
„Zar ti se nije samo učinilo?“ Ona odmahne glavom. Miris je bio tako opojan, dovodio ju ej gotovo do ludila a u njoj ej budio svu skalu životinjskih nagona koje netko u sebi može imati. Prekrasan opojan miris ispunjavao je svaki djelić njena bića… i ona se prepusti euforiji, igri neobičnoj u njenom umu. Osjetila je blage Rhysove ruke koje su ju stavile na krevet dok je ona ležala ponesena mislima… NJEGOVIM mislima. Da, bio je to on. On, ali tko?

Jutro je svanulo – teško i tmurno. Sivo, kišovito, neba tamnoga poput ceste. Voljela je ovakve dane. Sišla je u kuhinju u ogrtaču. Bila je sama; svi su se vjerojatno negdje već hranili. Odjednom opet onaj miris.
„Dobro jutro.“ Njegov glas je bio tih, glasan, prelijep, zvonak… Pjevanje, pričanje i šaptanje u jednom. Ostala je zatečena. Pruži joj malenu bočicu ispunjenu crvenom tekućinom.
„Hvala.“ reče tiho gledajući boje koje su se pod svjetlosti sumornoga jutra činile prekrasno tamnima.
„Znam da nisi stigla ništa uloviti… a ja zapravo i nisam bio toliko gladan.“ Popije tekućinu naiskap i bočicu odloži u hladnjak.

„Oh vidim da ste se već upoznali…“ reče Liam tiho.
„Zapravo nismo.“ odvrati dečko ispred nje. Bio je to isti onaj dečko koji je zaokupio njenu pozornost pod biologijom, netom nakon što je postala…ovo što je sada. U glavi joj proleti zadnja večer kod kuće – majčin glas, njezina briga, zvuk njenih zabrinutih koraka… I sve nestane.
„Samantha Ashley Bones.“ Pruži mu ruku i čvrsto stisne. On kimne glavom.
„Christopher Reuben.“ Kratko i poslovno a zatim se okrene i ode na kat.

Nove priče su tako dosadne. Nitko ju nije pitao kakva je njena stara priča.

Duboko je uzdahnula, pogleda snenog, još uvijek umorna od očigledno još jedne neprospavane noći. Šalicu mlijeka je odavno popila ali i njegov okus joj se sada poprilično gadio. Da, mogla je to sa sigurnošću reći . Gadilo joj se bilo što mliječno a tako i mlijeko samo po sebi.

Nije imala snage ustati se iz kreveta ali nikako nije mogla samo okrenuti se i spavati pa je odlučila još neko vrijeme ležati – vrijeme kao da je stajalo dok je promatrala kišne kapi koje su neumorno lupale o njen prozor.

Već nekoliko noći za redom imala je osjećaj iscrpljenosti ali takve silne napetosti – kao da je odjednom sve ostalo, sve osim sna, manje važno. „Ali ja ne mogu sanjati“ rekla je pogledavajući u strop.

Od kada je bila malo dijete sjećala se druge djece koja su prepričavala svoje noćne more, svoje snove, svoje nade – sve ono čega su se sjećala dok su spavala. Ali ona – nikada pa čak ni sada. Bila je ljudsko biće, imala je potrebu da se nada, imala je potrebu da bude sretna ali potrebu za snom nikada nije imala. Možda je zbog toga tako malo spavala – njen um je bio zagonetka koja je počinjala i završavala istim riječima. Samantha Ashley Bones. Njeno puno ime. Djevojka od 17 godina uhvaćena u kavezu od tankih niti mašte, uvjerenja da bolje sutra ne postoji i uvjerenja da je ova noć savršena.
Noći su bile njeno vrijeme.

Odjednom začuje tiho tapkanje nečijih nesigurnih koraka. Skvrči se u krevetu, ponovno osluhne ali ovoga puta nište ne čuje. Odjednom nečiji glas prekine tamnu tišinu. Kao da su praporci zaorili njenom prostranom sobom… „Samantha…“ reče netko nježno. I njen glas se izgubi u tami. Jeka – to je bilo njeno ime. Zato su riječi oduvijek odzvanjale u njenim ušima. Zato nije mogla čuti druge ljude (ili možda jer joj je bilo previše svejedno da bi obraćala pozornost).

Majka pomiluje njenu meku kosu, još uvijek vlažnu od tuširanja te ju čvršće uvije u pokrivač. Ona se promeškolji a njena majka zatim napusti sobu.
Tapkanje stopala se ponovno izgubi u daljini hodnika.

Ona otvori oči i ponovno se zagleda u strop. Činilo joj se da kiša sada pada jače, ritam je bio brži, zvuk glasniji…

Par kapljica padne kroz strop na njeno čelo.

Ustala se iz kreveta i u kupaonici pogledala u ogledalo dok je maramicom brisala vodu. Pređe prstima preko čela ali boja tekućine u njenim rukama nije se mijenjala. Baršunasto crvena…

Ona ponovno pogleda i vrati se nazad u krevet. Na stropu nije bilo ni traga crvenoj. Ne, njen strop je oduvijek bio sasvim bijel. Potpuno. Još jednom se ustane iz kreveta i vrati se u kupaonicu. Njeno čelo je bilo fine blijede karamel boje – ona posustane. Mora da joj se učinilo.

***

Proljeće je ove godine bilo nepredvidljivo. Ulice su bile vlažne od sinoćnje kiše. U laganim bež balerinkama izašla je iz kuće i sjela u automobil. Cesta se činila dugačkom, tako prokleto dugačkom, kao da škola nije bila udaljena tek običnih kilometar (ili možda ipak dva). Na radiju je svirala ona pjesma „Breaking Benjamin – Diary of Jane“. Pjevušila je melodiju. Riječi su se činile poznatima melodiji njena glasa ali ona ih nije prepoznavala. Bila je to naučena potreba, simultani ljutiti refleks koji ju je odvlačio od stvarnosti. Prisjetila se dolaska u Forks a onda se ponovno vratila u auto, u miris ljubičica koji je ispunjavao zrak slatkasto, koji ga je činio teškim i gustim. Auto je kao i inače parkirala pred sam ulaz škole. Tek što je napravila par koraka do nje doleti visoka crnka lijepih sivkastih očiju i uhvati ju pod ruku.
„Mislila sam da mi je život lijep ali sada… sada mislim da je savršen.“ Nekako slučajno je okrenula glavu u smjeru prolaska pokraj učionice glazbenog. Jedan dio nje slušao je veselo Riino hihotanje a drugi dio nje bio je zaokupljen pogledom u učionicu. Čula je sviranje saksofona. Dobri stari blues…najbolniji od svih. Onaj koji je muklo proparao njeno srce.

Sjela je u sredinu učionice, otvorila knjige i počela čitati staro gradivo. Bilo joj je tako dosadno. Vrijeme kao da nije prolazilo, sve se oko nje čilo usporeno. Primijetila je da vani ponovno pada kiša. Kapljice su se lijepile za prozore a zatim bi tiho proklizile sve do ruba komešajući se u sivkastu prljavu nakupinu lokvica. Crtkala je po bilježnici dok je slušala profesora koji je objašnjavao novu lekciju. Glavom su joj se vrzmali mirisi – bolno opipljivi i dohvatljivi a onda jedan nepoznat. Drugačiji. Težak. Prepun hladnoće. Njegov okus joj se nekako automatski nađe u ustima i pričini joj se ljepljivim a osoba koja je takav okus imala poželjnim. U učionicu nedugo nakon toga kroči dečko prljavo smeđe kose koja se čudnovato plavkasto svijetlila pod oblačićima neobičnog neba danas. Oči su mu bile zelenkasto bež; a on je bio sav udaljen. Pogled mu je lutao učionicom. Nije ni riječ progovorio od kada je ušao, ne, čak se ni ispričao nije što kasni. A bio joj je tako privlačan. Dalek, misteriozan – pokraj njega krv joj se penjala do temperature vrenja i njegove misli se nisu rojile u njenoj glavi u simultanim napadima – bile su mirne, staložene – i ona ih nije vidjela. Pogled ponovno svrne na njega a zatim se vrati crtkanju.