|
|
Blog.hr
Blog servis
Moj osobni blog
Starz
Miles (cura piše u muškom rodu, fora je)
May^^
Felix
Amaris Mae
Evangeline
moj izlet u hpff pisanje
još jedan moj izlet...al nije hpff=)
Nioren Lowell
(molim vas da opis (ako vas uopće zanima) pročitate u prvom postu, jer je zaista dugačak i ne da mi se prepisivat ga=))
Ukoliko ju niste sami zamislili, možda vam ova slika pomogne.
Sarah Tucker
Niorenina najbolja prijateljica iz Pleasantviewa.
Felix Pointer
Nioren ga je upoznala na selu prije nego što je krenula u školu.
Na prvi pogled joj se učinio kao super prijatelj.
Felix piše pjesme i jako je dobra osoba.
Hermy Baudelaire
Niorenina best frendica u Riverblossom Hillsu. Visoka je, voli usrećivati ljude i kapetanica je školskog odbojkaškog tima.
Evangeline Zara Rowling
Renina odlična prijateljica. Pošto su obje tvrdoglave, često se sukobe, ali brzo popuste. Izgubljena umjetnica. Sanjarka i kreativka.
Una Blade
Una je vesela, pametna pustolovka koju Nioren jako voli.
Antonetta Twilight
Obožava čitati, i dosta je pametna. Smirena je, ali voli zapovijedati.
Loredana Vanessa Nadia Malfoy
Reni ju je upoznala u školi. Isprva se nisu podnosile, no kasnije Nioren shvaća da Nessa uopće nije razmaženo derište kao što se činila.
| srpanj, 2008 | ||||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
by (=just me=)
Zasad samo eksperiment. Za koji se nadam da neće propasti.
Ako vas zanima priča, pročitajte prvi post.
Dakle, ja. Nera. The writer.
O sebi ću reći samo par kratkih rečenica.
Imam 15 godina (dobro, ne još, no par mjeseci više manje).
U slobodno vrijeme bavim se odbojkom, čitanjem i pisanjem.
Nadam se da će vam se svidjeti Nioren i njena priča.
Inače, u linkovima imate i moj prvi pravi početak s pisanjem priča koje će netko zaista pročitati=)
kiSs svima=)
- Znaš, Reni, život u Riverblossom Hillsu i nije baš smak svijeta.- majka me pomalo upitno pogledala.
Samo sam podigla obrvu, a onda se namrgođeno zavalila u neudobno automobilsko sjedalo na mjestu suvozača.
Nisam joj htjela priuštiti odgovor na to polupitanje.
Barem ne sada, dok nas vozi u moju propast.
Mama se ipak nije dala smesti:
- Za otprilike 20 minuta stižemo.- zacvrkutala je.
Bez ikakve riječi stavila sam slušalice u uši i upalila si mp3. Da, svjesna sam toga da se ponašam kao razmaženo derište.
Ali lagala bih kad bih rekla da osjećam grižnju savjesti zbog toga.
Sklopila sam oči i odlučila prespavati posljednjih normalnih 20 minuta u mom životu.
***
- Nioren, probudi se. Za minutu smo tamo. – majčin glas više nije bio lažno cvrkutav. Sad je već pokazivala iznerviranost mojim ponašanjem.
Lijeno sam otvorila oči i pogledala kroz prozor.
Zaslijepilo me zelenilo.
No, sve u svemu, obično selo, s par ružnijih kućica i nekoliko većih, ljepših imanja.
Najveće i najljepše imanje bilo je upravo ono prema kojem je majčin auto sada skretao.
Iznenadila sam se. Znala sam da djed i baka Lowell nisu siromašni, no nisam očekivala ovakvu kuću.
- Evo nas. Daj, Nioren, ne budi tako kisela. Zar ti se ne sviđa ono što vidiš?- upitala me mama pri izlasku iz auta.
S treskom sam zalupila automobilska vrata, zureći u prizor pred sobom.
Predivno dvorište, s cvjetnim gredicama i voćnjakom.
Stol i stolice za piknik.
Usred dvorišta izdizala se velika i otmjena bijela kuća.
Pa, mislim, nije da nisam zapanjena. Čak bih se usudila reći, ugodno zapanjena. Ali...ne mogu joj to ni luda priznati.
Promrmljala sam nešto sebi u bradu. Mama je zakolutala očima i pozvonila.
Trgnula sam se kad su se velika ulazna vrata otvorila.
Ustvari, otvorila ih je baka Lowell.
Na prvi pogled srdačna ženica. Niti previše sređena, a niti premalo. Kosa ošišana u stilu Marie iz "Svi vole Raymonda".
Zagrlila je mamu.
- Caroline! Oh, napokon ste stigle! Lijepa kao i uvijek, zar ne?- baka je uštipnula majku za obraz.
Mama je sramežljivo zatreptala.
- Ovo je tvoja unuka Nioren...
Ustuknula sam, uplašivši se da će baka ponoviti svoj štipalački zahvat na meni.
Nesvjesno sam dodirnula obraze.
- Nioren! – baka me snažno zagrlila, gotovo mi izbivši zrak iz pluća.
Uzvratila sam joj nekim mlitavim stiskom.
- Vidjet ćeš kako ćeš se brzo uklopiti ovdje. Svi su tako ljubazni i dragi.- baka mi se nasmiješila.
- Nimalo ne sumnjam.- otrovno i bezbojno sam rekla. Glas mi je odisao sarkazmom.
Mama me ošinula pogledom.
- Nioren, upristoji se.
Baka je nemarno odmahnula rukom.
- Ma, pusti ju, Caro! Ovo je očekivana reakcija. Brzo će se ona opustiti, sigurna sam. Dođite, idemo upoznati djeda.
Bezvoljno sam krenula za bakom i mamom. Djed je sjedio u kuhinji i čitao novine. Gotovo isti kakvim sam ga zamišljala. Proćelav, stariji gospodin s naočalama. Vidi se da često radi u voćnjaku. Kao i baka. Sve na njemu bilo je staro. Lice, kosa, odjeća...osim očiju. U kojima je i dalje bio onaj djetinji sjaj. Podigao je pogled s novina i uljudno se nasmiješio kad smo ušle u prostoriju.
- Caroline!- djed je ustao kako bi pozdravio mamu.
- Zdravo, Juliane.- mama se nasmiješila.
Djed je preusmjerio svoj pogled na mene.
- Nioren, draga moja unuka.
Ne znam zašto, no kad su moje smeđe oči susrele njegove plave, osjetila sam neku povezanost.
Djed me zagrlio, a ja sam shvatila kako će mi on ovdje najvjerojatnije biti jedina osoba s kojom ću moći pričati.
- Idemo po stvari, Reni? Juliane, možete li nam pomoći?- oglasila se mama.
- Svakako, Caroline. Idemo do auta.- djed je krenuo za mnom i mamom.
U prtljažniku su se nalazila tri velika kovčega.
Dva s mojom odjećom, i jedan s osobnim stvarima.
Mrzila sam činjenicu da ne mogu ponijeti cijelu sobu sa sobom. Pitam se kakva će mi soba ovdje biti.
Djed, mama i ja zajedničkim smo snagama unijeli kovčege u hodnik.
Mama je uzdahnula.
- Eto, Nioren, ovo je tvoj novi dom. Idem ja sada. Uživaj ovdje i budi dobra.- poljubila me u obraz.
- Caro, već ideš? A tek sam stavila kavu.- baka će razočarano.
- Žurim. Žao mi je. Vidimo se. Reni, čuvaj se.- mama je užurbano otišla do auta.
Tiho sam frknula.
Znala sam da nema nikakvog posla, već da se samo želi riješiti bake i djeda.
Poprilično nepristojno, s obzirom na to da MENE ostavlja kod njih.
Djed se vratio čitanju novina u kuhinji.
- Reni, zlato, dođi sa mnom da ti pokažem tvoju novu sobu.- baka me uzela pod ruku i krenula sa mnom u "obilazak" obiteljske kuće.
- Dakle, vidjela si kuhinju, tj. blagovaonicu...daj da ti pokažem ostale sobe. Evo, ovo je kupaonica.- baka otvori vrata male, prozračne i čiste prostorije u kojoj su se nalazile jedna kada, wc školjka te perilica rublja.
Baka mi nije dopustila da se dugo zadržim u kupaonici. Za pet sekundi već me dovela u njihovu spavaću sobu.
- Ovdje spavamo Julian i ja...ali, to nije toliko bitno. Idemo u dnevnu.
Dnevna soba bila je lijepa zelena prostorija, tipična za ovakvu kuću.
Udoban regal, polica za knjige od lakirane hrastovine...starinski tepih koji je opet djelovao moderno u ovakvoj sobi.
No jedno je nedostajalo. Zgrčio mi se želudac od same pomisli.
- Bako...nemate TV ovdje??- upitala sam, u nadi kako sam u krivu, i kako je TV u nekoj od soba koje nisam vidjela.
No baka mi je priuštila hladan tuš.
- Ne. Zar bismo trebali imati?
UF. Znam da ovo stvarno djeluje razmaženo, ali...nemaju TV.
Oh.
Nije da sam inače ovisnik o daljinskom upravljaču, ali ovdje na selu i nemam nekog drugog materijala za zabavu.
- Ovo je mali wc...- na brzinu mi je pokazala.-A sad...evo nas i u tvojoj sobi.
Otvorila je vrata posljednje sobe u kući.
Svidjela mi se moja soba.
Zidovi boje breskve, veliki krevet izrađen od bukovog drveta kao i ormar, noćni ormarić te radni stol, fotelja i ono što mi se najviše sviđalo – veliki prozor.
- I, što kažeš?- ushićeno me upitala baka.
- Jako je lijepo.- iskreno sam rekla. Pa, ne mogu dovijeka biti mrtvo puhalo.
- Eto, sad kad si vidjela kuću, ostavljam te da se raspakiraš, a kasnije se možeš otuširati i malo prošetati selom.
- U redu, bako.
Otišla sam po svoje kovčege i provela 2 sata raspremajući sve svoje stvari.
Svu odjeću složila sam u ormar koji je stvarno velik.
U ladice radnog stola složila sam svoje najdraže stvari – dnevnik, mp3...mobitel sam odmah otpisala s obzirom na to da ovdje nema signala...uf.
Uzela sam si donje rublje, zelenu majicu kratkih rukava i tri-četvrt traperice i otišla se otuširati.
Srećom, barem je voda uvijek topla.
***
Obukla sam se i izašla van.
Prolazila sam pored velikih kuća koje vrlo sliče kući bake i djeda Lowell.
Ljudi su radili na svojim oranicama, neki su čitali u dvorištima, a neki su razgovarali.
Većina me čudno pogledala, a onda se vratila svome poslu.
Prolazila sam pored borova, bukava, hrastova...
Jedno se mora priznati – priroda ovdje je stvarno divna.
Došla sam na neku livadu, gdje nije bilo nikoga.
Sjela sam na jedan panj i počela razmišljati.
Moram Sarah napisati pismo čim se vratim.
Kako ću se ja uklopiti ovdje? Potpuno novi ljudi...stranci.
Valjda neću ispasti kao neka prevelika čudakinja.
Nadam se da ću dobiti dobar razred.
Da ću se moći zaljubiti.
Da profesori nisu naporni.
Nadam se...
...
- Ej, što radiš ovdje sama?- u razmišljanju me prekinuo nepoznati glas.
Okrenula sam se i ugledala visokog dečka simpatičnog izraza lica, obučenog u traperice i sivu majicu kratkih rukava.
- Ovaj...sjedim.- odgovorila sam mu na najgluplji mogući način.
Dečko se zahihotao.
- Sama?- podigao je obrvu.- Nisi odavde, zar ne?
- Um, zar se baš jako vidi?- blago sam porumenila.
- Nijedan stanovnik Riverblossom Hillsa ne bi sjedio sam i razmišljao. Na panju. Usred ničega.- opet se zahihotao.- Usput, ja sam Felix Pointer. Ti si...?
- Nioren. Nioren Lowell. – slabašno sam mu pružila ruku, a on ju je spremno prihvatio.
OPET se zahihotao. Dečko se stvarno voli smijati.
- Što je smiješno?- pomalo iživcirano sam upitala. Odmah sam posumnjala da čudno izgledam, npr. da mi je neka ptica obavila nuždu po kosi ili tako nešto.
- Ništa. Djeluješ nesigurno. Trebao bih te upoznati sa svojim prijateljima...ustvari, prijateljicama. Ako želiš, naravno.
Hm. Zamrznula sam scenu u svojoj glavi.
Mogućnosti koje se nude su:
a) otići s njim, upoznati se s tim curama i tako riskirati da se osramotim pred njima ili da me počnu ismijavati;
b) ostati ovdje, na panju, sama, usred ničega, kao kreten.
Nemam puno vremena za razmišljanje, s obzirom na to da Felix čeka moj odgovor.
Ummmm...
- Može.- rekla sam.
Felix se nasmiješio.
- Idemo onda.
Putem sam mu objasnila kako sam unuka Lowellovih, te kako na jesen krećem s njima u školu. Felix također ima 15 godina.
Doveo me do parka oko 200-tinjak metara udaljenog od mog novog doma.
Tamo su, na klupici, već sjedile četiri cure.
Jedna visoka, s cvijetom u plavoj kosi, u kričavo zelenoj majici na bretele.
Odmah do nje malo niža cura (mislim, za mene i dalje jako visoka, ali niža u odnosu na plavušu s cvijetom) smeđe kose s prekrasnim očima.
Smeđokosa cura sa šiškama, u plavoj majici i starkama.
I na kraju cura svijetlosmeđe kose s knjigom u ruci, u bijeloj majici. Podigla je pogled s knjige kad je skužila da Felix dolazi, a sve četiri su razrogačile oči kad su ugledale mene.
- Ej, cure.- Felix je opušteno pozdravio. Ja sam plaho mahnula.
- Ej...- sve četiri odgovorile su u glas, i dalje zureći u mene.
Osjećala sam kako crvenim i poželjela sam da propadnem u zemlju, zbog neugodne tišine koja je nastala.
Srećom, Felix je primijetio koliko mi je neugodno, pa me predstavio.
- Ovo je Nioren Lowell. Tu živi kod Lowellovih. Mislim, njihova je unuka.
Na jesen kreće s nama u školu!
Cure su se nasmiješile.
Visoka plava se prva predstavila s osmijehom od uha do uha.
- Ja sam Hermy Baudelaire.
- Evangeline Rowling. Zovi me Evan.- nasmiješila se cura do nje.
- Una. Una Blade. Drago mi je. – predstavila se i cura u starkama.
Cura s knjigom i dalje me gledala širom raširenih očiju, ali s osmijehom na licu.
- A-antonetta Twilight, ali možeš me zvati Netta.
- Nioren.- ponovila sam nešto što je već očito.
Uf, koliko je teže upoznati se s curama nego s dečkima.
Nadam se da su ove četiri u redu i da će mi biti prijateljice.
***