ninč

nedjelja, 25.02.2007.

Reliquiae reliqiarum

Evo sjedim doma i nešto sam bolestan. Pa sam malo počeo nabacivati misli i svašta je ispalo.
Negdje sam jednom pročitao da je jedan oblak dovoljan da sakrije Sunce. I kad malo bolje razmislim zaista je tako.Jer može biti najljepši dan na svijetu. I sve je mirno i tiho i tebi se nikud ne ide, ležiš negdje na travi i gledaš samo u plavo nebo. I onda se od niotkuda pojavi taj jedan mali oblak, sam na cijelom nebu, stane ispred Sunca i sve promijeni. I odjednom ništa više nije kako je bilo. Trava više ne izgleda isto, nebo više nema istu boju. Zašto to pišem? Ne znam, možda sam shvatio kako u životu upravo tako zna biti. Gdje je ponekad dovoljna jedna stvar da sakrije „sunce“ i sve dobije drugačiju perspektivu. Kad najmanje očekuješ dogodi se nešto što može sve promijeniti. To je neizbježno jer život je takav.
Nekad kad gledam malo život ostanem šokiran mnogim lošim stvarima koje se dešavaju ljudima. Neke stvari su zaista grozne i meni ponekad neshvatljive. Nemam odgovor na sve te stvari. I kad se takve stvari dešavaju ljudi često traže krivca i najčešće je za to kriv Bog. Međutim, po čemu smo mi zadužili Boga da bi on bio nešto dužan nema? Takvi ljudi često se postavljaju kao da su oni odlučili dati Bogu pravo da bude u njihovom životu i kad On ne ispuni njihova očekivanja prozivaju ga kao krivca.
Mi ljudi, posebno danas u ovom postmodernističkom vremenu, navikli smo da sve imamo pod kontrolom, da moramo imati sve informacije, sve da nam je pod rukom i teško je kad si tako odgajan da razmišljaš i vodiš život, početi vjerovati da je Bog taj koji bi trebao određivati stvari. Zato ga vrlo često prozivamo kad nam ne paše i stvari nisu onako kako smo mi zamislili. Iskreno, Bog je danas postao kao neko sredstvo za umirenje savjesti. Mnogi pak s druge strane uopće ne žele Boga, baš zato jer su u kontroli, gospodari svoje vlastite sudbine i što će im uopće Bog. Samo kad se dogodi nešto loše onda je taj „nepotrebni Bog“ uvijek kriv.
Mislim da mi pogrešno pristupamo jer nam je polazište da smo mi ti koji smo u pravu. Da smo mi ti koji određuju pravila igre.
Međutim, tko smo mi? Prah i prašina. Istina je da smo u stanju učiniti izvanredne stvari. Rekao bih da imamo potencijala za fenomenalne stvari. A opet u stanju smo učiniti takve gadosti i opačine. E sad koja je prava strana čovjeka? Ona koja je u stanju činiti izvanredne stvari ili ona koja čini grozote? Rekao bih da su obje strane dio čovjeka. Samo što ona strana koja je u stanju činiti predivne stvari je odraz onog što smo kao ljudi trebali biti i kakvima nas je Bog zamislio, a ova druga strana je ono što smo postali i kakvi danas jesmo jer smo mi odbacili Boga. I čovjek nikad neće uspjeti zadržati samo onu prvu stranu ako ne želi imati veze s Onim koji je to stavio u nas. Netko će možda reći da to nema veze s Bogom i da je to čovjekova evolucija i da čovjek treba napredovati do toga. Koji napredak?
Pa nikad čovječanstvo nije bilo toliko tehnički, znanstveno, kulturološki napredovalo kao u zadnjih 100 godina. Nikad u cijeloj povijesti čovječanstva nije ljudski rod napravio takav skok u 100 kao u našem zadnjem stoljeću. Na početku njega vozili smo se na paru, otkrivali telegraf i telefon, medicina je tek otkrila penicilin, da bi danas cijepali atom, bavili se genetskim inženjeringom, osvajali svemir. Količina ljudskog znanja se u razdoblju od 1900. do 1960. godine udvostručila, da bi se ponovo udvostručila već 1980. Neka predviđanja kažu da se danas ljudsko znanje toliko brzo umnožava da se smatra da će svakih mjesec dana biti duplo veće. I gdje smo došli, gdje nas je taj naš napredak doveo? U tom istom stoljeću našeg vrhunca, imali smo dva svjetska rata, nekoliko desetina manjih sukoba, imali smo holokaust, konc logore, Hirošimu, jednog Hitlera, Staljina, Pol Pota i Kambodžu, Vukovar, Srebrenicu, Ahmiće, pokolje, imamo AIDS, abortuse, silovanja, zlostavljanja, ovisnosti i milijune drugih odvratnih stvari. Koji je onda pravi čovjek? Gdje je taj napredak? Kad ćemo postati bolji? Kad ćemo postati bolji, ako nismo uspjeli sad u ovom stoljeću s tolikim napretkom?
Nikad! Da, napredujemo na mnogim planovima, ali to je odraz one bolje strane čovjeka, to su „reliquiae reliqiarum“, ostatci ostataka one prvotne svrhe čovjeka. Ali kad smo se maknuli od Stvoritelja ta naša „bolja“ strana sve je slabija i nikad neće navladati. Tako smo puni sami sebe mislimo da smo mali bogovi, a jedan mali virus, oku nevidljiv, može nas prikovati za krevet. E, jaki smo li bogovi?
Sve i svi se mijenjaju. Samo JEDAN ostaje isti. U jednom filmu čuo sam jednu rečenicu koja mi se nekako urezala u pamćenje: Što činimo u sadašnjosti, odjekuje u vječnosti. I to je istina. Vjerovali mi ili ne, a danas je tako puno onih koji ne vjeruju, sve što činimo imat će odjeka u vječnosti. Kako znam? Vjerujem!
Jednom je jedna osoba rekla: „Zašto sam počela slijediti Boga? Zato jer me je ljubio. Zašto sam ostala s njim? Zato jer sam ja Njega počela ljubiti.“
Tako je to s Bogom. Nikad se neće čovjeku nametnuti. Oduvijek je Bogu bila važna sloboda čovjeka. I to je princip koji Bog neće preći. Tko Ga ne želi, On mu se neće gurati u život. Jer u suprotnom to ne bi bila ljubav. To je kao i odnos dvoje ljudi. Kakva bi bila to ljubav kad bi jedna osoba, tjerala drugu da ju ljubi? To je ropstvo. A Bog toliko voli čovjeka da mu je dao slobodu izbora. Netko će onda reći pa zašto se onda Bog ljuti kad ljudi „nisu dobri ili mu ne vjeruju“. Pa to je cijena slobode. Kao da Bog kaže ja apsolutno poštujem tvoju slobodu izbora, ali ti budi svjestan da sloboda ima svoju cijenu i svoje posljedice. Što činiš sa svojom slobodom? Nije sloboda tu da radim što ja želim, već ono što je ispravno.
E sad kako da mi ljudi s tolikim kapacitetom za opačine odredimo što je ispravno. I tu dolazi do promjene gdje mi ljudi moramo prestati misliti da smo mi u pravu i da smo mi ti koji određujemo i postavljamo standarde ispravnog i neispravnog.
Kako nesavršeni čovjek može odrediti nešto je savršeno? Kako kad nikad nije upoznao savršenstvo? E, pa samo je Jedan savršen i Njegov sud i standard ispravnog i neispravnog jedino imaju smisla.
Ljudi danas ili ne trebaju Boga ili su se razočarali u Boga i one koji tvrde da mu vjeruju. Nažalost, za takvu sliku djelomično su krivi i oni koji se nazivaju vjernicima, a ne žive tu vjeru. Kako bi rekli Ameri, Put your money, where your mouth is! I takvi ljudi morati će odgovarati za to. Ali, takve stvari su moguće ako od ljudi očekujemo savršenstvo, a ono je moguće samo kod Boga.

I to je odluka koju svatko treba donijeti sam za sebe. Kome ću vjerovati?

Ljudi cijeli život traže prave putove, a Bog im cijelo vrijeme nudi Put, Istinu i Život.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv