petak, 25.01.2008.
Ponoć prošla 45 minuta
Evo mene nazad nakon male pauzice izazvane uglavnom pretrpanim rasporedom predavanja i jednim ''sasvim malim'' kolokvijem iz elektrotehnike ;) ma divota... jutros, u cca 6 sati po CET-u započeo je moj, ajde nazovimo ga tako, radni dan... a možda da ipak prvo vratim film kojih 8 sati unatrag... Negdje tamo oko 10 iliti 22 sata, također po CET-u , otprilike u isto vrijeme kad sam imao namjeru početi učiti nazvala me Majčica i počela se raspitivati o mom zdravlju, duševnom stanju, položenim kolokvijima (!), curama i tko zna čemu već...izbačen sam iz takta u roku 3 minute...To je strašno. Ja ,koji inače slovim kao flegma dečko kojeg ništa ne može izbaciti iz takta, nokautiran sam u prvoj rundi. Tehnički nokaut, rekli bi poznavatelji boksa i ostalih borilačkih sportova u kojima možete nokautirati protivnika. Al' ajd, ne mogu se ipak praviti toliko bešćutnim.Znam ja da je njoj sad malo čudno što se ne motam po kući i ne žicam pare za kavu, što je telefonski račun prepolovljen ( a možda je to Majčice zato što je Višnja- moja sestra- u Rusiji!!!- Kao ja sam nabijao račun, a u zadnja 4 mjeseca sam bio sve skupa tjedan dana kod kuće... najlakše mene, uvijek ja ;) ) isto tako znam da joj nedostaje njezin mali sinčić koji je sam otišao u Split i koji tamo živi od neke vojne stipendije koja iznosi tričavih 540 kn,ali svejedno kad sve to zbrojim i oduzmem ispada da je ona jedina osoba koja zna zaobići moju obranu. No dobro, poanta je u tome da nakon razgovora, koji me psihički iscrpio do te granice da su mi se po sobi počeli ukazivati patuljci mađari koji zahtjevaju izlaz na more, jednostanvo nisam bio u stanju učiti (ma to mi je samo izlika za lijenost, a patuljke sam zadržao. Mislim da ću ih zvati Tvrtko, Perica i Sebastijan) Uglavnom, vidno iznerviran razgovorom, kao i činjenicom da mi se novi kompjuter pretvorio u leglo svih vrsta virusa, odlučio sam poći na počinak bez da sam pročitao išta od mrtve elektrotehnike. E sad da se vratim na radni dan... Znači tamo negdje oko 6 uri ustao sam se i obavio jutarnju proceduru blago iznenađen količinom krmelja koja mi se nakotila preko noći,pa pravac do kantine gdje sam na jedvite jade sažvako dvije krofne koje su, prema mojoj osobnoj procjeni, bile stare barem 10-ak dana, zatim sam nekim čudom uspio zakasniti na bus trojčicu koji me trebao odvesti do faksa pa sam morao truniti 20 minuta na stanici i slušati KritikeSenilnogUma na račun vlade...do faksa sam se dovukao u zadnji tren. E sad dolazi zanimljivi dio. Kolokviji.Kao što sam u prošlom postu napisao, krasi me velika doza optimizma pa sam tako i ovaj put bez straha zakoračio u susret novom izazovu znajući da ću, ako postoji i najmanja šansa, proći i ovaj kolokviji. Možda zvuči glupo ali vjerujte mi, snaga pozitivnog mišeljenja je ogromna. Iz učionice sam izašao u krajnje euforičnom stanju. Smijao sam se kao malo dijete koje gleda omiljeni crtić.Pitanja su bila na razini srednjoškolske fizike koja je inače poznata i pod nazivom Pizdarija, da oprostite na izrazu. Rješio sam kolokviji u roku 40 minuta, prvenstveno zahvljujući profesoru koji me,doslovno, pilao 4 godine srednje škole. E pa profesore, skidam Vam kapu i zahvaljujem se od srca jer da nije bilo vas sada bih sjedio kao pokisnuta kokoš. E da... možda je zgodno pripomenuti da sada neću morati izlazit na ispit...
Ajme već sam mnogo toga napisao... a ništa onda... zaključit ću ovaj ovaj poduži post rječima koje su se pokazale krajnje istinitima: '' ...kad nešto želiš, cijeli Svijet se uroti da to i dobiješ...''
Ja toliko... Ninja Turtlacha over and out...
btw. pozdrvljaju vas Tvrtko, Seba i Perica...
