Lady of the Lake Scrolls

Danas idem na Istrakon, koji traje od danas do nedjelje.

K tome, danas mi je rođendan.

Muž me ugodno iznenadio večerom, jednim vrlo željenim filmom i plakatom - i kineskim antistres kuglicama. Oduševio me - hmm, ni prvi ni zadnji put....

A svoj ću rođendan proslaviti na konvenciji. Mislim da nije moglo biti prigodnije.

Hmmm, dvadeset pet godina. Kad je moj muž (tada još dečko) navršio 25, nisam mu davala mira, kajlajući ga stalno kako se sad opasno približava tridesetoj. Sad odbijam tako razmišljati. Dvadeset pet, trideset pet, i dalje, nadam se da nikad neću izgubiti dijete u sebi i da se nikad neću onako dosadno uozbiljiti - točnije, da ću uvijek znati kad biti ozbiljna, a kad ne. I da ću svaku priliku znati iskoristiti.

Kad sam imala 13 godina, napisala sam sama sebi pismo u kojem sam opisala svoja očekivanja, nade, želje - a sve u klasičnoj formi pisma gdje jedna osoba piše drugoj. Kad sam navršila 18, otvorila sam to pismo, u međuvremenu sasvim zaboravivši što sam u njemu pisala. Dijete je pisalo tinejdžerki, a ipak je tu bilo neke tužne ozbiljnosti i zrelosti, jer iskovali su me ruganjem, bullyngom i odbacivanjem (ne obitelj, naravno. Već oh-tako-bitni vršnjaci). I bilo je nadanja. Straha od svijeta i života, ali i nadanja da će sutra biti bolje nego danas.

Nakon čitanja tog pisma, napisala sam novo, s uputom samoj sebi da ga otvorim na svoj 25. rođendan. Ovog puta, tinejdžerka je pisala... hm, kome? Jesam li ja sad odrasla žena ii tek djevojka koja postaje žena? Ima li to veze s činjenicom da sam se udala? Zapravo ne znam. Ni sama nisam sigurna smatram li se djevojkom ili ženom.
Enivej, navršila sam 25 godina i otvorila pismo. I zaista, blast from the past... Imala sam filing kao da mi je to pismo napisala neka sasvim deseta, a opet tako poznata osoba. I jesam ja i nisam ja. Nevjerojatno koliko se toga promijeni od 18te do 25te.

Sadržajno, u oba pisma se ponavljaju neke stvari - kovanje prijateljstava u zvijezde (da mogu proći kroz vrijeme, i djetetu i tinejdžerki bih rekla da to ne rade!), ljubav prema pisanju, odnos sa bratom...

Hrabro pitanje djeteta: "Rugaju li ti se još?" i jednako hrabra bojazan: "Nadam se
Pitanje tinejdžerke koje me nasmijalo: "Nisi se valjda već udala?!"

Sad me čeka pisanje novog pisma, ponovno samoj sebi, recimo za 30. rođendan. Hoću li se promijeniti do tada? Hoće li te promjene biti jednako drastične kao ove od 13. do 18. i od 18. do 25.? Pitam se... A vrijeme nosi odgovore.

Međutim, pismo samoj sebi ću pisati tek kad se vratim iz Pazina - Istrakon me čeka!