Lady of the Lake Scrolls

Danas sam išla na jedan poslovni put u Rijeku (grmbl, u 7 ujutro, grmbl, morala sam ustati u 6, grmbl, a ja jaaaako volim spavati...), u kojoj je, usput budi rečeno, bilo maglovito i tmurno i hladno - ali to nije tema ovog posta. Tema je zapravo povratak u Zagreb.

Naime, jedan od glavnih razloga zašto volim putovati jest taj što obožavam promatrati krajolike koji promiču oko mene. Znam biti toliko očarana onim što vidim kroz prozor (auta... vlaka... busa...) da se sasvim izgubim u svojim mislima i prestanem registrirati sve što se u vozilu događa. Danas mi se to dogodilo - i to je bio doživljaj u punoj snazi, onakav kakav me ostavlja bez daha nad stvarima koje bi se možda nekome drugome učinile svakodnevnima i uobičajenima, da ne kažem običnima.

Danas sam se divila brdima, stijenama, drveću, tlu koje je još uvijek uglavnom posuto otpalim lišćem i žutom, suhom travom, stijenju koje viri iz tog žutila, sjaju sunca u krošnjama koje još nisu pravo počele listati, a kad bi mi oko uhvatilo kakvo proljetno cvijeće (u jednom trenutku je to bila čitava livada toliko gusto osuta cvijećem da je izgledala sasvim ljubičasto), gotovo bih iskočila iz kože od silnog uzbuđenja i one neke čudne, djetinje sreće. Možda razlog tome leži u činjenici da sam nekoliko godina svog života provela na selu, ne znam, ili je neki drugi razlog u igri - no razlozi me zapravo ni ne zanimaju, isuviše sam sretna što uopće mogu osjećati takav zanos nad tim malim čudima prirode.

Sve mi je bilo lijepo danas - izuzev tragova ljudskog utjecaja koji su mi se u toj ljepoti Majke Prirode činili poput ogrebotina, ožiljaka na njenom inače nepomućenom licu...

Valjda zato volim Gorski kotar, Liku i Istru.

Malo sam reminiscirala - na druge prilike kad sam kroz prozor doslovno slinila i suzila nad divljinom vani. Meni je to sve predivno - i gole velebitske stijene, i šume, i istarska brda, ma ne znam, sve mi je to apsolutno prekrasno. Zamišljam se na tim mjestima, daleko od civilizacije, bez mobitela i laptopa, bez mp3 playera, samo ja i Priroda. Pucaju me naleti inspiracije, a da ni sama ne znam u vezi čega, jer to nije ono stanje kad mi dođe neka iznenadna, neočekivana ideja za neku priču, ne, to je jednostavno osjećaj, onaj osjećaj da svijet ima svrhu, i da sam ja u njemu malena, premalena a da ne bih osjetila divljenje i strahopoštovanje.

I jedino što mi je padalo na pamet bilo je - Prirodo, lijepa li si...

A onda smo prošli Karlovac i okoliš mi je postao manje lijep - da li zbog toga što sam tim putem već milijun puta prošla i znam ga napamet, ili zato što ništa više na njemu nije netaknuto - ne znam. Kad mi se u vidnom polju našla nikad dovršena Sveučilišna bolnica, moja gore spomenuta misao se nadogradila - o, lijepa si, Prirodo, ali i moćna - moćnija no što će čovjek ikad biti. I ono što ti se otme, kad-tad vraćaš u svoje naručje.

Ušla sam u Zagreb s miješanim osjećajima tuge i radosti - tuge zbog napuštanja one predivne divljine kojoj sam se cijelim putem divila, a radosti jer, kvragu, volim ovaj grad. I budimo realni - volim živjeti u njemu, jer ipak sam ja, ehm, jedna urbana ženska... Možda otud i moja fascinacija prirodom - čak i onim dijelovima koji mnogima djeluju nelijepo (vjerovali ili ne, ali meni se i ona pustoš na jednom dijelu Paga čini prekrasnom!). Možda je to tek bijeg, fantazija koja se nikad neće ostvariti jer ja na takvim mjestima ne želim i sumnjam da bih mogla živjeti (barem u ovoj fazi života) - možda je zato ta fantazija i osjećaji koji je prate toliko snažna....

Kako god bilo, Priroda je lijepa i uvijek će biti.
Samo se nadam da ću ja to uvijek znati prepoznati.