Lady of the Lake Scrolls

Prvo i osnovno, mom bratu je danas rođendan... sedamnaesti... Tempus fugit, a tako brzo... Sve najbolje mu želim, opisivati detaljno na što se sve to odnosi neću - ali neka smao bude znano da je moj brat moja uzdanica, moje najveće blago i moj veliki prijatelj...
Volim te, braco, puno!

Dakle, prošao je i onaj kobni ponedjeljak oliti moj usmeni ispit iz Kliničke... Razočarala sam samu sebe zablokiravši od silne predispitne anksioznosti (što mi se nije dogodilo od, valjda, prve godine faksa), što je rezultiralo trojkom...
Da razjasnimo sad nešto - ja nisam jedna od onih koja pati na savršeno dobre ocjene. U indeksu imam svakakvih ocjena i, iako je ukupni prosjek sasvim solidan i nekako se uspijeva održati oko 4,00 (za slučaj da jednom poželim na znanstveni doktorat...), ima kako petica, tako i dvojki. Ocjena koju si zabijem u glavu kao željeno postignuće ovisi isključivo o tome o kojem se ispitu radi; da li me zanima, vidim li budućnost u tom području, da li želim odobravanje od profesora/ice.
Psihologiju sam upisala prventstveno zbog - kliničke. Želim raditi s ljudima, pomagati im kao netko koliko-toliko stručan - bilo kao psiholog-dijagnostičar u nekoj bolnici, bilo kao psihoterapeut ili savjetovatelj. (Naravno, radit ću gdje uspijem naći posao, ali želje su želje i snovi su snovi...) Iz tog razloga mi je bilo bitno da se na tom ispitu iskažem, da pokažem koliko me to zanima i da to ZNAM. Kad nešto voliš, kad te nešto toliko zanima, želiš to i znati, želiš pokazati da znaš, da možeš, da si u tome dobar, da... ah.
Jer pobogu, i na praksu sam išla upravo na takvo radno mjesto (dijagnostika) i nisam neskromna ako kažem da mi je išlo sasvim dobro. Zaista sam željela to pokazati i na ispitu.
A eto, ispalo drugačije. Vjerojatno zbog svih tih razloga, bila sam napeta kao struna, anksiozna do ludila i tresla sam se prije ispita - i zablokirala na najbanalnijim sitnicama koje bih znala i da me netko probudi usred noći i pita... Mislim da je i profesorica skužila u čemu je problem, ali ježi ga, ipak nije bilo dovoljno... Naposljetku, dok mi je upisivala trojku, pitala je sve nas tri što smo bile u sobi kojom granom psihologije bismo se željele baviti. Moj je odgovor, logično, bio "Vjerovali ili ne, kliničkom", a ona - "Zašto ne bih vjerovala? Za vas me to nimalo ne čudi. Dao Bog da nađete posao kao klinički psiholog, dobro bi vam išlo". To me, naravno, diglo i razvedrilo - jer naposljetku, što je ocjena? Ne samo mjerilo znanja, već i splet svih situacijskih faktora, stresa i anksioznosti koji nekad sprečavaju pravo znanje da izađu na vidjelo, sprečavaju osobu da se pokaže u pravom svjetlu, da pokaže što može i koliko zna...
Kasnije sam malo više uspjela uklopiti tu trojku iz meni najzanimljivijeg i najdražeg predmeta u cijelom studiju u svoj pojam o sebi, sada je još i bolje. No što da kažem - nisam zadovoljna i to će uvijek biti neka mrlja na mom postignuću - barem u mojoj glavi.
(Ne dramim, zaista. Nisam freak. Nikad nisam patila na dobre ocjene više no što je to neizbježno na jednoj tako nabrijanoj, ambicioznoj i usmjerenoj ka postignuću generaciji kao što je moja uvijek bila)

Svjesna sam, ipak, da dio odgovornosti za taj osjećaj smanjene vrijednosti i to sniženo samopoštovanje mogu pripisati cijeloj traumatičnoj priči s Njom - jer takve sam osjećaje otkrila tek uz Nju, tu potrebu za dokazivanjem, za održavanjem neke blistavo uspješne razine, za sjajnim ocjenama, za uspoređivanjem s drugima - a upravo je Ona te moje tada probuđene komplekse pretvorila u svoje vlastite prednosti i dovela me u jednoj fazi do potpunog dna na kojem čovjek ne može naći nijednu dobru stvar u vezi sebe... doslovce, nijednu... (srećom, ta najgora faza je prošla, ovo su tek... ostaci...)

A ta anksioznost... boli... strahovi... svakim danom jači, već mjesecima progresivni, prvi put osjećam da mi izmiču iz ruku... Tražim razloge, tražim uzroke jer povode je odrediti lako, a sve manje u tome uspijevam... Možda, zaista, previše analiziram, previše razmišljam... ali takva sam, moj um ne miruje ni trena, uvijek se bavi nekim velikim dubinama, slojevima... Pokušat ću to početi rješavati ovih dana, dok sam u Karlovcu, otkriti leži li razlog za sve u mojoj glavi ili (nadam se ne) negdje drugdje u mom tijelu...
No to je tema za zaseban post...