|
Ovi moji «povratci» postaju prečesti… Više ni ne pišem normalno, već svaki put vičem «vratila sam se!..»… a kad ono, svaki povratak tek je uvod u novu pauzu – barem je tako već poduže vrijeme.
Da ne mislite da sam vas zaboravila – nisam. Okolnosti u mom životu su u posljednje vrijeme jednostavno bile… pa, zahtijevale su od mene posebnu pažnju. A znatan problem je bio i Internet – s laptopom jedno vrijeme nikako nisam uspijevala uhvatiti konekciju jaču od 30Kb/s – ljudi, znate li vi KOLIKO je to sporo?!...Bit će bolje, tješim se svo vrijeme, misleći na vas i strpljivo čekajući dan kada će svi ti problemi nekim čudom nestati… Nadam se samo da dotad neću izgubiti preveliki broj vas da bih vas uspjela kasnije vratiti…
Ovaj post pišem u vlaku, s laptopom na krilu. Pravim se malo važna, da…a i to se mora nekad… Nego, da vam pružim kratki pregled najvažnijih stvari koje su se izdogađale u ovoj mojoj (pre)dugačkoj odsutnosti… Bit će zbilja dugačko, pa predlažem manje strpljivima da kopiraju post u word ili spreme stranicu pa čitaju naknadno…
MOJ BRAT JE (IPAK) PAO RAZRED. Ovo je zaista obiteljska katastrofa za koju se bojim da će imati posljedice veće i dalekosežnije nego što sad itko od nas može zamisliti. Naravno, najveći dio krivnje za ovo leži na mom bratu koji je tijekom ove školske godine školu smjestio par mjesta niže na svojoj listi prioriteta nego što je trebao – ali hajde, svakome se dogodi da pogriješi. Nadam se samo da će iz ovoga izvući poštenu pouku i svojski se baciti na učenje iduće godine (što bi uvelike umanjilo katastrofu) jer je dečko zbilja pametan (što ne govorim samo zato jer mi je brat već jer je to mišljenje velike većine ljudi koji ga znaju), no dio mene se ipak pribojava da će iduće godine razviti stav tipa «Ja sam već to sve učio pa ne moram opet» (što bi katastrofu od puke riječi učinilo, pa, pravom katastrofom). Nadam se da neće biti tako… Dio krivnje ipak snosi i njegova profesorica koja se postavila kao da će ga pitati predmet koji mu je trebao za prolaz, da bi na kraju učinila upravo suprotno…
Oprosti mi, braco, što pišem ovome, ali ipak, moram…
Mjesec dana sam, dakle, bila doma u Karlovcu i svi smo bili skroz u tom njegovom hamletovskom pitanju – proći il` ne proći, hoće li?.. Atmosfera doma je, razumljivo, bila strašno napeta, a ja, slijedeći vlastitu liniju manjeg otpora kojoj se nekad vrlo teško othrvati, nisam učila ni izdaleka onoliko koliko sam namjeravala. Jest, pročitala sam jednu knjižurinu koja mi je literatura za jedan ispit, ali to je manje-više bilo to. I tako dolazimo do slejdećeg problema:
NE USPIJEVAM NORMALNO UČITI. Ne znam točno zašto, no čini se kao da sam u nekoj čudnoj krizi što se faksa tiče (pa zar sad, na samom kraju faksa?!, vapim sama sebi i svojoj savjesti…) Ne mislim time da se dvoumim jesam li odabrala dobar faks ili tako nešto, takve dvojbe se malo kome, a posebno nekom zagrijanom za svoj predmet proučavanja kao što sam to ja, dogode na kraju faksa. Jednostavno, užasno mi je teško natjerati se da učim. Nekad sam bila u stanju učiti i po 10 i više sati dnevno bez prekida i sa 100%-tnom koncentracijom, a sad… Svodi se na sjedenje za skriptom i mrcvarenje iste, a i svog mozga koji kao da se na ovim temperaturama pretvara u uskuhalu kašu. A postotak efektivnog, aktivnog učenja – mizeran. Zbog toga sam jedan ispit već pala – a to je upravo ispit koji sam jedini bar malo radila tih mjesec dana u Karlovcu. Idem opet u ponedjeljak. Držite fige…
Jedan sam ispit (Psihofiziologija spavanja, sluša se i polaže na Vrapču…) čak i dosta ok naučila – ali rezultate čekam već dva tjedna. Počinjem se već pitati, u skladu sa svojom poslovičnom paranojom, nije li profesor možda poslao rezultate odmah nakon ispita, a ja ih nisam vidjela jer su prebrzo skinuti s oglasne ploče Odsjeka… Informaciju o tome još nisam uspjela naći.
Pokušala sam analizirati tu smanjenu sposobnost učenja… S obzirom na to da se ne drogiram, a pijem u normalnim količinama, odbacila sam stravičnu pomisao da moje sposobnosti drastično opadaju (iako, moram priznati, ne bih ja bila ja da mi i preuranjeni Alzheimer nije pao na pamet… Nisu li Paranoja i Hipohondrija zaista prekrasan par?... Traumatično je znati sve te stvari koje nas uče na faksu, zaista!) Pretpostavljam da je od stresa zbog brata i tako to… ali ni to objašnjenje me ne zadovoljava skroz. Zato sam si na kraju dijagnosticirala jednu dosta uobičajenu – apsolventsku krizu. Izgleda da se moja podsvijest boji kraja faksa i diplome jer to sa sobom nosi i posljedice u vidu nalaženja stalnog posla, potpunog osamostaljivanja, početka zajedničkog života sa Joeom, završetak ove predivne studentske faze mog života… Mislim, sve te stvari ja želim i radujem im se, ali… ipak su malko zastrašujuće, ne mislite li? I tako, pošto to očito moja podsvijet misli, baca puno anksioznosti u moju svijest, čime pokušava postići to da ja ne položim te ispite i tako produljim ovu «bezbrižnu» fazu života…
Mislim da su mi sve te egzistencijalne brige, što za brata, što za mene samu, dosta oslabile imunitet. Zapravo, ni sama ne znam što ga je oslabilo jer ga u posljednje vrijeme doslovce sve može oslabiti!...
OPET SAM BILA BOLESNA. Ništa strašno, doduše, «samo» iznenadna i vrlo brzorazvijajuća upala grla, malo čudna jer je boljela nekako drugačije i bila praćena vrlo čudnom glavoboljom kakvu nisam nikada dosad imala. Da je stalo na tome, nitko sretniji od mene – ali unatoč antibioticima, upala se digla na sinuse i iako nisam imala onako gadnu tromjesečnu upalu kao prije tri godine, gnjavilo me više od uobičajenih «Pao mi je imunitet, pokupila sam neki virus/bakteriju pa me sad malo zezaju sinusi». Moram reći, to je jako frustrirajuće. I temperatura koja nije dovoljno velika da ležiš i preznojavaš se, ali dovoljna da bi bio sav ošamućen i nesposoban za bilo što. No čak i u tim okolnostima bih ja bila u stanju koliko-toliko učiti, da nije bilo te nesnosne glavobolje… Fuj! MRZIM BITI BOLESNA! Moram ići vaditi krv… opet… uh…
Naravno, velike emotivne uspone, padove, histerije i živcožderačke momente sam proživjela i zbog najvažnije sporedne stvari na svijetu – nogometa. Točnije, Svjetskog nogometnog prvenstva.
NAŠA REPKA NIJE PROŠLA SKUPINU. Za one koji ne znaju, ja sam pravi vatreni navijač. Ne volim gledati hrvatsku nogometnu ligu (što ne znači da ne navijam za Dinamo, ma kako loše znali igrati) jer se uvijek previše naživciram, a i ne sviđa mi se način igre, ali volim talijansku, pomalo englesku i španjolsku… Svjetsko je za mene vrhunac užitka u prekrasnoj igri i domoljubnom naboju. Ove godine sam se zaista opremila navijačkim rekvizitima, gledala sve naše tri tekme vani – i šizila nakon svake.
Ona prva s Brazilom je bila fenomenalna, dečki su bili sjajni, na Trgu je atmosfera bila predobra, kad smo pjevali himnu bila sam sva u trncima od silnog adrenalina, a iako su izgubili, bio je to spektakl za gledati. Joe i ja smo bili ludi skroz, uživjeli smo se maksimalno, bili smo u kockicama od glave do pete, boje na licu, zastava na srcu, sve super, čak su nas snimali za RTL. Moram priznati da su me neki ljudi malo čudno gledali jer kad gledam tekme naše repke, uživim se do te mjere da kao da izgubim svaku trunku ženstvenosti i ponašam se kao muško – psujem (najviše suca), vičem (točnije, urlam), skačem, ukratko – divljam. Hm.
Druga tekma, protiv Japana, je bila znatno slabija – em su naši lošije igrali, em nisu imlai sreće, em je Srna zeznuo jedanaesterac… Strrrrašno! Joe je radio, pa sam tekmu gledala u Karlovcu, s burazom i starom, i opet vikala, psovala i slično, ovaj put ipak nešto manje jer atmosfera u bircu nije bila toliko uzavrela kao na Trgu. I popila dosta pive, i odmah nakon toga išla na aerobik – kombinacija koju nikako ne preporučam. Čovjek kad ima alkohola u krvi slabije osjeća bol. Rezultat toga je bilo to da sam prignječila živac u ramenu i zbog toga jaukala sljedeća dva-tri dana.
Treća tekma, ah, treća tekma… Tu sam gledala s Joeom u pivnici gdje radi, ekipa je bila sjajna (sve doduše dečki jer je jedina cura koja je tamo bila osim mene otišla nedugo nakon početka tekme. No kao što rekoh, kad gledam tekmu, ponašam se skoro kao da sam muško, pa mi se nije bilo teško uklopiti), adrenalin i pivo su šibali našim venama, domoljublje nam je svima nabijalo u grudima, vjera u vatrene prštala na sve strane, mogu oni to, nije Australija tako jaka… A kad ono, katastrofa! Igra loša za popizdit («hrvatski sindrom» - damo gol i odmah se povučemo u obranu umjesto da idemo dalje u napad dati još koji), ma joj… No čak i tada, kad smo svi bili ljuti na repku što tako očajno igra, nadali smo se… I kad je sviran kraj utakmice, meni su – potekle suze. To inače nije tipično za mene, no eto, valjda zbog te atmosfere, alkohola, naglih obrata, ne znam… Baš me to jako dirnulo. Ipali ili ostali, igrali loše ili dobro, ipak moje srce kuca jače kad igraju naši i kad su kockice svuda u mom vidokrugu…
Ah, dogodilo se još svašta… Sad sam nabrojala one loše stvari – no bilo je i dobrih,o kojima ću ipak drugi put. Da ipak ne pretjeram s duljinom posta…
Dragi moji, nadam se da ću se javiti što prije… Pusa svima!
|
