Lady of the Lake Scrolls

Od mog prošlog posta se dogodilo par zanimljivih stvari. Prva je tajanstven nestanak moje toliko opjevane cimerice Kapljice iz sobe (zapravo i nije toliko tajanstven kad se uzmu u obzir nadolazeći uskršnji praznici i njena neizdrživa žeđ za vodom doma njenoga dubrovačkoga... okej, pokušat ću više ne biti sarkastična). Jučer sam u cik zore došla u Zagreb i kad sam ulazila u dom, maltene sam se sudarila s njom - ne samo da me nije ni pozdravila iako ja nju jesam, već je doslovce otkrenula glavu od mene! I dalje ne shvaćam što sam točno napravila toj curi... Imala sam čvrstu namjeru razgovarati s njom, no moj se boravak u domu zbog jednog iznenadnog druženja s ekipom s faksa sveo na ulazak u sobu, bacanje torbe na pod, trčanje na posao, a zatim tek oko 2 ujutro ponovni ulazak u sobu, točnije ušuljavanje s umjerenom količinom alkohola u krvi, i šokantan pogled na Kapljičin prazan krevet i očit nedostatak njenih brojnih stvari. Tako da nažalost očito neću uspjeti raspraviti neke stvari s njom dok se ne vrati, dakle do iza Uskrsa...
No stoput je veći šok sljedeći - ODNIJELA JE KIMA!!! Mislim, znam da je to ipak njen zec i da ima pravo nositi ga gdje god hoće, ali tako me to pogodilo... imamo ga u sobi već mjesecima, vezala sam se dosta za njega kao i za većinu životinja koje sam ikad imala jer jako volim životinje, a nisam se čak uspjela ni pozdraviti s njim... znam, vjerojatno vam je čudno što toliko dramim oko najobičnijeg zeca, ali vidite, nisam sigurna da će ga uopće vratiti... tako da ga možda više nikada ne vidim...
Spomenula sam druženje s ekipom s faksa... i tu ima šokova... Xima nas je, naime, zvala da dođemo kod nje na igranje igrica i pokoju cugu, pa smo Diva (koja je, btw, bila opet par dana tu pa danas opet ode u Split...) i ja došle kod nje, gdje sam otkrila da će doći - naravno - Ona. Možda se sjećate, spomenula sam da se svaki put pripremam za ta naša čoporativna nalaženja jer očekujem da će Ona doći, a Ona nikad ne dođe. I rekla sam jednom da će sigurno doći kad se ja ne budem pripremila za to - i bilo je upravo tako! Zateklo me kao grom iz vedra neba... Kad je došla, raspoloženje mi je napravilo snažni zaokret prema dolje iako to nisam htjela, a Ona je, kao i uvijek, bila sva savršeno raspoložena, pričljiva, hvalila se svojim poslom (koji je, ahm, u razini mog, ali nema veze), bila sva divna, krasna i savršena kao i uvijek... uhhhh... izluđuje me to! Ne mogu pojmiti kao netko poput Nje, netko sposoban napraviti sve te stvari koje je Ona napravila meni, netko tako... NESAVRŠEN, u stanju toliko glumiti i toliko... mazati ljudima oči svojom krasnom i savršenom maskom... uhhhh....
Ma čak nisam toliko pizdila... koliko me smetalo što ja ne mogu biti normalna, što se ne mogu ponašati opušteno kao kad Nje nema, ŠTO ME NJENA PRISUTNOST JOŠ UVIJEK DIRA! Ljutila sam se na sebe! A najviše, najviše sam ljutnje prema sebi osjećala kad sam se uhvatila kako Ju gledam i pitam se zašto sam ja ostala zakinuta za sve te Njene lijpe strane koje svi ljudi tako obožavaju na Njoj... zašto sam baš ja morala biti ta pegula koja je morala vidjeti sve ono grozno... sve ružno, otrovno, nisko... čime sam zaslužila da se moja princeza pretvori u vješticu... a za druge ostane princeza i dalje, jer ne znaju pogledati dovoljno duboko... Ukratko, među svim tim zbrkanim emocijama sam prepoznala i želju da sve bude kao nekad - I TO ME NALJUTILO NAJVIŠE OD SVEGA.
No, pazite čuda - nakon nekog vremena je Njena maska počela blijediti i kako sam se ja uspijevala malo otkraviti i opustiti (vjerojatno i zbog vina koje sam pila), tako je Ona postajala sve šutljivija, počela izjavljivati da je umorna i da će vjerojatno ubrzo ići doma... i naposljetku, nakon par trenutaka zamišljenog zurenja nekamo-a-zapravo-nikamo, otišla... Nakon toga mi je, naravno, bilo super, igrali smo Pictionary i lomili se od smijeha... ali sve je to imalo neki gorki okus, jer... nije bilo isto.
A kad sam došla doma i ušuljala se u sobu, neke stare uspomene su me doslovce zgazile. I sjetila sam se davne izreke jedne moje nekadašnje frendice; "Zašto čovjek za sve što je lijepo mora reći "Bilo je"?"... Ne, ne mislim da se to može primijeniti na moj život općenito, ali na cijelu priču s Nnom - definitivno...