Lady of the Lake Scrolls

Naime, od one Njene i moje prepiske nije bilo ni riječi ni viđenja - do danas. A danas smo se prvo srele pri dolasku na posao (ispravka - nije to baš sretanje, ja sam ulazila u zgradu, Ona je stajala pred liftom). Pa sam zaključila da me neće ubiti ako Ju još jednim mailom vrlo oprezno podsjetim da pokuša naći 5 minuta vremena (u svom prenatrpanom rasporedu, dakako - zvučim zlobno, ali imam razloge) za vrlo kratki razgovor koji ni meni nije po volji, ali jebiga, za dobrobit društva... A onda mi Ona odgovori da se vidjela s curama preko vikenda (baš lijepo što sam znala za to. Baš lijepo što smo trebali ići van pa nismo. Baš lijepo što su cure bile "umorne" pa je zato izlazak pomaknut na idući vikend, kad ja idem doma. Baš lijepo što su bile preumorne za ići van, ali ne i za naći se s Njom. Uistinu, baš lijepo...) i da su joj rekle o čemu se radi, te da se "njoj nije problem ponašati uljudno, kao što nikad nije ni bio". A u meni na to - bura i oluja! Naime, BIO je problem, uvijek je bio problem... I problem je u nama objema. I da Njoj to ZAISTA nije problem, ne bi Joj bio problem ni razgovarati tih ušljivih 5 min o nečemu o čemu je POTREBNO! Jao... ma popizdila sam.
Da nije toliko toga bilo između nas, ne bih ovako reagirala. Ali ovako... Nakon svega, Ona meni kaže da Joj nije problem ponašati se uljudno - a JE. Znam to onako sigurno kao što znam da sad sjedim za stolom i tipkam, jer sam Ju jako dobro upoznala, vidjela sve Njene skrivene strane koje su premračne i preteške da bi ih pokazivala ikome drugome, zato za druge ima tu jednu lijepu, milu i veselu masku koja skriva pravu Nju... A najgore je, najgore, to što znam da mi nitko to ne vjeruje - osim, naravno, mog dragog, jedinog Joea koji Ju je imao prilike vidjeti u pravom svjetlu bez da sam ja imala išta s tim...
Željela sam tu malu sitnicu, taj dogovor o tome kako ćemo se ponašati pred drugim curama, obaviti oči u oči, razgovorom dviju odraslih osoba koje nastoje riješiti problem ne zbog sebe, već zbog drugih, zbog naših (nažalost) zajedničkih frendica koje nijedna ne želi izgubiti. Željela sam vidjeti Njenu reakciju na moj prijedlog o tome da se bar pred njima nastojimo ponašati normalno, željela sam vidjeti, osjetiti da li se Ona s tim ZAISTA slaže ili ne, željela sam... ah, kao i uvijek, moje želje nisu bile važne. Moje želje se ne mogu ispuniti. Moje želje su manje vrijedne od Njenih i ja nikada nisam mogla donositi odluke o našem odnosu kad se počeo raspadati, jednostavno zato jer su te odluke uvijek bile Njene... I kako je konačno završilo? Onako kako je Ona htjela. Ne ja, Ona.
Taj Njen i moj dogovor, na moju inicijativu, je, među ostalim, trebao pokazati curama da sam spremna pogaziti i sebe i svoje osjećaje i ponos, zbog njih i želje da se one ne osjećaju loše u cijeloj toj priči. Ovako, popušila sam, po milijunti put sam popušila, jer znam da će to na kraju ispasti Njeno, a ne moje... ja se, kad se sve nađemo, opet neću moći ponašati normalno prema Njoj jer neću znati sve ono što bih znala da smo razgovarale, a ne "riješile" to putem mailova, a Ona, Ona će moći, Njena gluma je uvijek bila znatno bolja od moje, i opet ću ja ispasti ta koja ne želi krenuti dalje i pustiti sve to...
Ovo je prekomplicirano za opisivati, ne nalazim prave riječi, riječi su previše blijede... A kad JA ne mogu nešto opisati riječima, to je stvarno ekstrem...
Zašto stvari nikad ne ispadnu kako sam planirala?
Zašto ne mogu dobiti ni mrvicu gratifikacije koju Ona dobiva s lakoćom?
Zašto moram raditi u istoj firmi u kojoj i Ona?
Zašto je Ona uvijek korak ispred mene?
Zašto mi nijedna od cura nikad neće vjerovati ove stvari?
ZAŠTO SE MOJ ŽIVOT TAKO ČESTO SVODI NA PARTIJU ŠAHA?!!!